edavno je u izdanju „Nove knjige“ iz Podgorice izašao treći roman Nikole Nikolića pod nazivom Sirene za uzbunu. Već veoma vidljiv na crnogorskoj i regionalnoj književnoj sceni, Nikola Nikolić se ovim djelom potvrđuje kao vješt pripovjedač koji zna uzuse modernog romana i ima moć da ih prilagodi svojim narativnim i tematskim ciljevima. Ovim najnovijim djelom…

onekad pokušavam da pronađem logiku u redosljedu pročitanih knjiga, logiku njihovog smjenjivanja. Moguće da je to neka vrsta čitalačkog sujevjerja. Ipak, ne može se isključiti navigacioni uticaj onoga što ostane za nama – pa ni kad su knjige u pitanju. Prosto je: nakon teškoga mi treba nešto lakše, nakon romana poezija, nakon lošega dobro; i…

Neka bude teksturalne naslade, neka bude svilenih slova i kremenih reči i gugutavih govora i praskavih šapata i šapata što trepere i truckaju se kao surutka. Neka pršte fraze rasparne i jezik što luči se ko ovčiji loj* . Pravo na reči stekli ste rođenjem. Nasuprot muzici, slikarstvu, plesu i korparskom zanatu, za korišćenje jezika nisu potrebni ni poduka ni oprema, sva njegova moć već je postojala u vama još od trenutka u kom se glava malenog vrtirepa vašeg tate pripojila zidu maminog malenog mehura.

U zbirci ultrakratkih priča „Pisac u kupatilu“, Aleksandar Ćuković pokazuje da je i te kako svjestan da povlađivanje kratkoći lako odvodi u prikraćenost. Ništa ne prepušta slučaju, ne pada u zamku račvanja, već od starta kanališe pripovjedni tok, vodeći ga u sigurnu završnicu. U tome se obilato ispomaže taktikom zaobilaženja ustaljenih naratorskih normi. Čini se kako njegove priče kreću niotkuda, a završavaju se (ili prekidaju) nikuda, kao da poniru bez najave. Čitalac odmah biva uvučen u maticu i shvata gdje se zatekao tek kad bude izbačen na suvo. Nema uvoda i osjetnih peripetija, nema pretenzija ka velikim zaključcima, sve se kazuje i razrješava u jednoj amplitudi. Zbog toga je izlišno tragati za brazdom korijena i svršetka. Nošeni na talasu onog jednog pulsa, postajemo svjesni potpunosti priče bez da joj po svaku cijenu opipavamo naličje u sumnji od kakvog li je to prikrivenog nauma skovana.

(Roberto Bolanjo je održao ovaj govor 2000. godine na simpozijumu koji je organizovalo Austrijsko društvo za književnost iz Beča.) ozvan sam da govorim o egzilu. Pozivnica koju sam dobio je bila na engleskom, a ja ne govorim engleski. Nekada jesam, ili sam mislio da jesam, ili sam makar nekada, tokom moje adolecencije, mislio da engleski…

4. Dame i gospodo, Nekoliko godina kasnije, žena sa fotografije, moja majka, kojoj sam nedostajala iako još nisam bila rođena, čitaće mi bajke. U jednoj od njih, od Hansa Kristijana Andersena, čajnik bačen na gomilu smeća se žali kako su ljudi bili okrutni prema njemu – čim mu je drška otpala, oni su ga se…

1. Prvi fotografija koju sam svesno doživela bila je slika moje majke pre nego što me je rodila. Nažalost, to je crno-bela fotografija, što znači da su mnogi detalji izgubljeni, samo pretvoreni u sive oblike. Svetlo je meko, kišovito je, verovatno prolećno, defitivno ona vrsta svetla koje se uliva kroz prozor, stvarajući u sobi jedva…

Ne postoji poznatiji akvarel od slike Angelus Novus Pola Klea. Valter Benjamin je figuru na slici opisao kao nesrećno stvorenje koje bespomoćno, poneseno burom napretka, gleda unazad u gomilu ruševina, naraslu do neba, koju je napredak ostavio za sobom.[1] Aforizam Benjamina je dobro poznat i zaista previše puta citiran. Ali ukoliko njegov prostorni raspored shvatimo…

  igurna sam da ne postoji niko ko ne zna kako izgleda antipatija, pa čak i odbijanje, trenutačno ili na duže vremenske periode. Možda je takav osećaj tek nehaj, sitna sekiracija, ali takođe može i da zaboli. Može biti da neki od nas znaju i kako je to kad te neko odista mrzi – mrzi…

rije nego sam se prihvatio prvijenca Luize Bouharaoue, glavna, pomalo nametnuta nedoumica bila je ona tehničke prirode – da li je u pitanju roman, ili zbirka priča. Kažem nametnuta, jer se radi o rijetkom slučaju kada autor/ka daje slobodu čitaocu da pročitano odredi u formalnom smislu, u skladu s vlastitim doživljajem. Tako se u medijima…

jednom berlinskom muzeju 1937. godine, tri mladića — neimenovani pripovedač i njegovi prijatelji Kopi i Hajlman — razmišljaju o Pergamonskom frizu. Vraćaju se do Kopijevog stana, gde zajedno sa njegovim roditeljima nastavljaju raspravu o umetnosti i politici. Pripovedač se potom vraća u svoj stan i razgovara sa ocem — ili se seća razgovora s njim…

aučna fantastika se često opisuje, pa čak i definiše, kao ekstrapolativna. Pisac naučne fantastike bi trebalo da uzme neki sadašnji trend ili fenomen, pročisti ga i pojača zbog dramskog efekta, i produži ga u budućnost. „Ako se ovo nastavi, evo šta će se dogoditi.“ Tako nastaje predviđanje. Taj metod i dobijeni rezultati uveliko podsećaju na…