Džoan Didion: Beli album (I deo) Džoan Didion, američka spisateljica i kolumnistikinja, postala je poznata svojim esejima u kojima se bavila dezintegracijom američke kulture i morala.

Džoan Didion (1934) autorka je pet romana, šest scenarija i nebrojenih novinskih tekstova, ali je najviše domete ostvarila pišući dokumentarističku prozu. Jedno od vodećih imena “novog žurnalizma”, objavila je 13 zbirki i izbora eseja, analiza i memoarskih tekstova. “Mi pričamo sebi priče da bismo živeli”, čuvena je njena rečenica kojom otvara esej “Beli album”, objavljen 1979. godine. Esej, ne slučajno nazvan kao i ploča “Bitlsa”, donosimo ovde u nekoliko nastavaka. Kalifornija, lične psihičke smetnje, lomovi i promene, Holivud, ubice zvezde nemog filma, „Dorsi“ u studiju, Crni panteri, univerzitetske pobune, masakr u kući njenih prijatelja Šeron Tejt i Romana Polanskog i svedočenje Linde Kasejbijan iz Mensonove „Porodice“ našli su se, između ostalog, u „Belom albumu“. Didionova, pišući iz pozicije neposrednog svedoka i promišljajući iz ugla učesnika, stavlja na Šezdesete i iluzije i paranoje tog vremena ovde tačku.

Mi pričamo sebi priče da bismo živeli. Princeza je zarobljena u konzulatu. Čovek sa slatkišima će odvesti decu u more. Gola žena na simsu prozora na šesnaestom spratu žrtva je sloma ili je gola žena egzibicionistkinja, a bilo bi “zanimljivo” znati kakva. Govorimo sebi da ima neke razlike u tome da li gola žena kani da počini smrtni greh ili da izrazi politički protest ili da je, aristofanski gledano, zgrabi i u ljudsko stanje vrati vatrogasac u svešteničkoj odori upravo viđen kroz prozor iza nje, onaj što se smeška u foto objektiv. Mi tražimo propoved u samoubistvu, društvenu ili moralnu lekciju u ubistvu petoro. Mi tumačimo ono što vidimo, odabiramo najizvodljiviji iz pregršti izbora. Mi u celosti živimo, posebno ako smo pisci, po nalogu narativnog toka od različitih slika, po “idejama” uz koje smo naučili da zamrznemo pokretnu fantazmagoriju koja je naše stvarno iskustvo.

Ili bar to radimo neko vreme. Ovde govorim o vremenu kada sam počela da dovodim u pitanje premise svih priča koje sam ikada sebi ispričala, to je uobičajeno stanje, ali nalazim da je ono problematično. Pretpostavljam da je taj period počeo oko 1966. i potrajao sve do 1971. Tokom tih pet godina, nastupala sam, spolja gledano, kao dovoljno sposoban član ove ili one zajednice, potpisnica ugovora ili karata za avionske letove, građanka. Pisala sam par puta mesečno za ovaj ili onaj magazin, objavila dve knjige, radila na nekoliko filmova; učestvovala u paranoji tog vremena, u odgajanju malog deteta i u zabavljanju brojnih društava koja su mi prolazila kroz kuću; napravila lake pamučne zavese za višak spavaćih soba, setila bih se da pitam agenta da li će biti kakvih ublažavanja poenti pari passu sa finansijerima, stavljala sočivo da omekne u subotu uveče za čorbu sa sočivom u nedelju, kvartalno uplaćivala socijalno i zdravstveno osiguranje, blagovremeno sam obnovila vozačku dozvolu, odgovorivši pogrešno na pismenom ispitu samo na pitanje o finansijskoj odgovornosti vozača u Kaliforniji. Bio je to period mog života u kojem sam povremeno “proglašavana”. Bila sam proglašena za kumu dece. Bila sam proglašena za predavačicu i panelistkinju, učesnicu seminara i konferencija. Bila sam čak, 1968, u izboru Los Anđeles Tajmsa proglašena za “Ženu godine”, zajedno sa suprugom Ronalda Regana, olimpijkom u plivanju Debi Mejer i još deset drugih žena iz Kalifornije koje su izgleda održavale kontakte i radile dobre stvari. Bila sam odgovorna. Prepoznavala sam svoje ime kada bih ga ugledala. S vremena na vreme bih čak i odgovarala na upućena mi pisma, ne baš odmah po prijemu, ali ipak bih, posebno ako bi pisma stizala od meni nepoznatih ljudi. “Tokom svog odsustva iz zemlje u poslednjih osamnaest meseci”, tako nekako bi odgovori počinjali.

Ovakvi nastupi bili su sasvim dovoljni, kako improvizacije nalažu. Jedini problem bio je to što je moje celokupno obrazovanje, sve što mi je ikada rečeno ili sam rekla sebi, insistiralo na tome da stvaranje nikada nije trebalo da bude improvizovano: trebalo je da imam scenario, a negde sam ga zaturila. Trebalo je da čujem šlagvorte, a više ih nisam čula. Očekivalo se da znam zaplet, ali sve što sam znala bilo je to što sam videla: fleševi slika u smeni sekvenci, odrazi bez “značenja” izvan njihovih privremenih rasporeda, nikako film, nego doživljaj iz sobe za montažu. U dobi, koja bi verovatno trebalo da bude sredina mog života, i dalje sam želela da verujem u narativ i razumljivost narativa, ali znati da se smisao može promeniti sa svakim rezom značilo je početi spoznavati doživljaj pre kao električan nego kao etičan.

Tokom ovog perioda provela sam ono što bi za mene bile uobičajene razmere vremena u Los Anđelesu i Njujorku i Sakramentu. Provela sam, što se mnogim ljudima koje sam znala činilo ekscentričnim, dosta vremena u Honoluluu, naročitoj tački gledišta koja mi je pozajmila iluziju da svakog trenutka mogu da preko rum servisa naručim revizionističku teoriju moje lične istorije, garniranu vanda orhidejom. Gledala sam sahranu Roberta Kenedija na verandi Havajskog kraljevskog hotela u Honoluluu, kao i prve izveštaje iz Mi Laja[1]. Ponovo sam iščitala sve od Džordža Orvela na Havajskoj kraljevskoj plaži, a takođe sam pročitala, u novinama koje su stizale dan kasnije s kopna, priču o Beti Lensdaun Forket, dvadesetšestogodišnjoj ženi svetlo plave kose koja je ostavila svoju petogodišnju ćerku da umre na bankini Međudržavnog puta broj 5, nekoliko milja južno od izlaza za Bejkersfild. Dete, čiji prsti su morali da budu ispetljani iz žičane ograde kada ju je dvanaest sati kasnije spasla patrola kalifornijske saobraćajne policije, reklo je da je trčalo za kolima u kojima su joj bili i majka, i očuh, i brat, i sestra “dugo, dugo”. Sigurno da se ove slike nisu uklapale u ma koji narativ koji sam znala.

Još jedan fleš rez:

U junu ove godine pacijentkinja je doživela napad vrtoglavice, mučnine i osećaja da će se onesvestiti. Temeljna medicinska provera pokazala je da nema pozitivnih nalaza i stavljena je na “elavil” od 20 mg, itd…

Roršahov zapis protumačen je tako da opisuje ličnost u procesu pogoršanja sa obiljem znakova nedovoljne odbrane i povećanjem nesposobnosti ega da posreduje u svetu realnosti i da se nosi sa normalnim stresom… Emotivno, pacijentkinja se otuđila gotovo u potpunosti od sveta drugih ljudskih bića. Njen svet mašte pokazuje se kao da su ga praktično preuzele primitivne, regresivne libidinalne preokupacije među kojima su mnoge uvrnute i bizarne… U tehničkom smislu, kontrole osnovnih afekata pokazuju se kao netaknute, ali je jednako jasno da su one nesigurno i slabo održavane u sadašnjosti različitim mehanizmima odbrane, uključujući intelektualizaciju, opsesivno-kompulsivne navike, projekcije, reaktivne formacije i somatizaciju, koje sve sada izgledaju neadekvatno za njihove zadatke kontrole ili za sadržavanje fundamentalnih psihotičkih procesa i stoga su u procesu propadanja. Sadržina pacijentovih reakcija značajno je nekonvencionalna i povremeno bizarna, ispunjena seksualnim i anatomskim preokupacijama, a osnovni dodir sa realnošću je povremeno očigledno i ozbiljno poremećen. Po kvalitetu i nivou sofisticiranosti, odgovori pacijentkinje karakteristični su za one osobe sa visoko prosečnom ili natprosečnom inteligencijom, ali ona sada, u maniru poremećenosti, intelektualno funkcioniše na jedva prosečnom nivou. Tematski rad pacijentkinje na testu tematske apercepcije naglašava njen fundamentalno pesimistički, fatalistički i depresivni pogled na svet oko nje. Kao da duboko oseća da je svaki ljudski napor predodređen za neuspeh, ubeđenje koje se čini da je gura dalje u zavisno, pasivno povlačenje. Iz njene vizure, ona živi u svetu ljudi pokretanih čudnim, konfliktnim, nedovoljno ovladanim i, povrh svega, nepoštenim motivima koji ih neizbežno upućuju da se sukobljavaju i propadaju…“

Pacijentkinja o kojoj govori ovaj psihijatrijski izveštaj sam ja. Testovi koji se pominju – Roršahov, test tematske apercepcije, test završavanja rečenice i Minesotin multifazni indeks ličnosti – rađeni su nasamo, u dispanzeru psihijatrijske klinike u bolnici Sent Džon u Santa Moniki, leta 1968, ubrzo nakon što sam pretrpela „napad vrtoglavice i mučnine“ pomenute u prvoj rečenici i malo pre nego što ću biti proglašena za „Ženu godine“ po izboru Los Anđeles Tajmsa. Kao komentar dodajem samo to da mi napad vrtoglavice i mučnine sada ne deluje kao neprikladan odgovor na leto 1968.

[1]Mi Laj – mesto u Vijetnamu, poprište masakra u kojem je vojska SAD maja 1968. brutalno ubila između 347 i 504 nenaoružanih civila (sve napomene date uz tekst su prevodiočeve)

Preveo: Matija Jovandić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: