Šta su Hemingvej, Džojs i Gertruda Stajn čitali u Parizu Digitalizovane članske karte knjižare „Šekspir i kompanija“ otkrivaju čitalačke izbore poznatih književnika i književnica, kao što su Ernest Hemingvej, Džejms Džojs i Gertruda Stajn.

Projekat digitalizacije članskih karti knjižare „Šekspir i kompanija“ (Shakespeare and Company) pruža uvid u Pariz tokom ere džeza, otkrivajući nam čitalačke navike književnih gromada, kao što su Hemingvej, Džojs, Stajn, Benjamin, Lakan i mnogi drugi.

Rukom pisani kartoni pokazuju da je 1925, dakle decenijama pre nego što je napisao Starac i more, Hemingvej pozajmio na čitanje memoare Džošue Slokuma (Joshua Slocum) Ploveći sam oko sveta. A arhiva nam otkriva i kako je Stejn kombinovala intelektualno i lagano štivo, što možemo videti po istorijskoj romansi Džozefa Krosfilda (TH Crosfield) Ljubav u drevna vremena i Endrju Soutarovom (Andrew Soutar) fentezi romanu Ostrvo jednakosti (Equality Island) koje je čitala.

Kada je Silvija Bič otvorila knjižaru „Šekspir i kompanija“ 1919, knjige na engleskom jeziku bilo je teško naći u Parizu, a bile su i veoma skupe. Pisci i umetnici koji su se sjatili u prestonici književnog modernizma žurili su da se prijave za knjižarke usluge koje je pružala Bič. Zajedno sa Hemingvejem i Stajn, članovi i članice su postali pisci i spisateljice poput Simon de Bovoar, Žaka Lakana, Valtera Benjamina i Džojsa. I svi su do jednog dobijali, kada su kasnili sa vraćanjem knjiga, podsetnice na kojima ogorčeni Šekspir čupa sebi kosu.

Bič je 1922. godine objavila Džojsov kontroverzni roman Uliks, a knjižaru je držala do 1941, kada je bila prisiljena da je zatvori nakon što je odbila da proda poslednji primerak Fineganovog bdenja nacističkom oficiru. Džordž Vitmen je ponovo otvorio knjižaru 1951, a sve dokumente prethodne vlasnice otkupio je Prinston 1964. Ovaj univerzitet od 2014. radi na digitalizaciji te ogromne arhive, koja zauzima 180 kutija, želeći da ih po prvi put učini dostupnim istraživačima na internetu u okviru projekta „Šekspir i kompanija“.

Džošua Kotin (Joshua Kotin), profesor engleskog jezika na Prinstonu i direktor ovog projekta, kaže da je Bič bila „pedantna, opsesivna zapisničarka“, i „tek sada uspevamo da razvijemo digitalne alate koji će nam omogućiti da razumemo i shvatimo potencijal njene arhive.“

„Ima tako mnogo blaga koje treba tek otkriti. Kada biste sve te papire poslagali jedan na drugi, dobili biste kulu visoku 24 metra“, rekao je. „Još uvek otkrivam nove stvari – recimo, baš pre nego što je izbila pandemija, našao sam rukopis za Ballet Mécanique (1924) Džordža Antejla (George Antheil), koji je dao Silviji Bič na čitanje.“

Beleške iz knjižare nam otkrivaju da je Hemingvej pozajmio više od 90 knjiga, od autobiografije F.T. Barnuma (PT Barnum) do Ljubavnika ledi Četerli, koju je držao osam dana tokom septembra 1929 – iste godine kada se D. H. Lorensov roman prvi put pojavio u Francuskoj i 30 godina pre nego što je objavljen u Sjedinjenim Državama. Godine 1926. pozajmio je knjigu Toma Džounsa Borba bikova – trka bikova imala je centralno mesto u njegovom romanu iz 1926. Sunce se ponovo rađa. Takođe, kupio je u knjižari i primerak svog romana Zbogom oružje.

„Želimo da shvatimo genija“, Kotin kaže. „Da li nam ono što je Hemingvej čitao može pomoći da razumemo ono što je pisao i zašto je to tako sjajno? Takođe, zanimljivo je napraviti vezu između naših današnjih običaja – šta pozajmljujemo iz lokalnih biblioteka, šta kupujemo preko Amazona – i običaja ljudi iz prošlosti. A kao da radimo nešto zabranjeno kada otkrivamo šta i kako su ljudi čitali, jer stižemo saznanja o jednoj veoma intimnoj, usamljeničkoj aktivnosti.“

Neki podaci preno se nam, kaže on, „iznenađujuće ili dirljive priče.“ Pre nego što je umro, Valter Benjamin je pozajmio dve knjige: nemačko-engleski rečnik i Fizička i metafizička dela lorda Fransisa Bejkona. Kada je Nemačka pokorila Francusku, Benjamin je pobegao iz Pariza, ali se ubio u septembru 1940, nakon što mu je španska policija saopštila da će ga predati Gestapou.

Arhiva takođe otkriva još neke neočekivane veze, Kotin nastavlja, „kao Eme Sezer (Aimé Césaire) koji iznova i iznova iznajmljuje knjige pesnika iz „renesanse Harlema“; Žak Lakan pozajmljuje neku opskurnu knjigu o irskoj istoriji jer u to vreme čita Džojsovog Uliksa; fotografkinja Klod Kaun (Claude Cahun) – pod imenom Mile Lucie Schwob – čita Henrija Džejmsa; Getruda Stajn čita fentezi romane. Mnogo ljudi je istovremeno čitalo i visoku i popularnu književnost.“

Arhiva nam takođe baca svetlo i na manje poznate članove knjižare, dodaje Kotin, kojih je bilo na hiljade. „Rado se sećam Alis Kilen (Alice Killen). Ona je bila najaktivnija članica knjižare. U periodu od 18 godina pozajmila je stotine knjiga“, kaže on. „Ovaj projekat nam takođe omogućava da naučimo nešto o ovim ljudima i upamtimo ih.“

Američka asocijacija biblioteka nalaže da se kartoni korisnika moraju uništiti kako bi se sačuvala privatnost njihovih vlasnika. „Šekspir i kompanija“ nisu bili povezani sa ovom asocijacijom, i Bič je sačuvala sve. „Verovatno je trebalo da ih uništi“, kaže Kotin, „ali srećan sam što nije.“

Izvor: theguardian.com
Tekst: Alison Flad
Prevod: Danilo Lučić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: