Toma Piketi o korenima globalne nejednakosti Nakon velikog uspeha svoje prve knjige u kojoj je za ekonomske analize kombinovao klasike svetske književnosti, super-star iz oblasti ekonomije Toma Piketi objavio je svojevrsni nastavak svog prvenca

Toma Piketi se ne plaši da ispriča veliku priču. Godine 2013. napisao je Kapital u XXI veku, knjigu na 700 stranica o nejednakosti u kojoj je kombinovao dela Džejn Ostin i Balzaka sa podacima iz poreskih prijava i nacionalne statistike. Jedna ideja koja je osvojila mnoge čitaoce bila je r naspram g. Kada stopa povrata od investiranog kapitala (misli se na zaradu od rente i dividende) pređe ukupnu stopu ekonomskog rasta, tada nejednakost raste. Kada je g veće od r, nejednakost opada.

Ova teorija nije objasnila sve o nejednakosti. Na primer, porast australijske nejednakosti tokom 80ih i 90ih uglavnom je rezultat povećanja razlika u platama – kao što je sve veći jaz u platama između čistača i hirurga – pre nego razlike između zarade od rada i povrata od investiranog kapitala. Ali r naspram g dao je Kapitalu u XXI veku lajtmotiv, a čitaoce je privukao Piketijev široki uvid u evropsku i američku istoriju, mukotrpno studiranje arhiva i književne reference. Kapital u XXI veku postao je najpopularnija knjiga ekonomske istorije u poslednjih nekoliko decenija.

Sedam godina kasnije, četrdeset osmogodišnji francuski ekonomista napisao je obiman nastavak, Kapital i ideologija. „Ovog puta je ideološki”, upada u oči na promotivnom materijalu. Sa 477.000 reči, knjiga je samo za petinu kraća od Rata i mira. Sa druge strane, Tolstoj nije imao dopunske tabele i tehničke apendikse.

Da bi pokazao svoju posvećenost longue durée istoriji, Piketi počinje od ekstremnih nejednakosti koje su postojale od 1500. do 1700. U Indiji, Japanu i većem delu zapadne Evrope, malobrojna elita sastavljena od sveštenstva, plemstva i ratnika vladala je ogromnim seljačkim stanovništvom. Još nejednakija bila su “društva robova”, poput Jamajke, Barbadosa i Haitija, u kojima je četiri petine stanovništva bilo porobljeno.

Poenta je u tome da se čitalac podseti kako nejednakost “prvenstveno određuju ideološki i politički faktori, a ne ekonomska ili tehnološka ograničenja”. Društvo u kojem je većina ljudi na ivici gladi neophodno će biti egalitarno. Ali kako prihodi rastu, represivnim elitama postaje izvodljivo da zaplene svaki višak u svoju korist.

Na kraju će autokrate čije ponašanje kod seljaka izaziva revolt otkriti kako on izgleda. Najdramatičniji takav događaj odvio se na Haitiju, koji je od 1791. do 1804. godine prolazio kroz masovni ustanak robova što je preokrenulo društvo i napravilo novu preraspodelu prihoda. Na drugim mestima promene su bile skromnije, ali se za sve trebalo boriti. Na jugu Sjedinjenih Država robovi su činili jednu trećinu stanovništva uoči Građanskog rata, a pamuk koji su brali pomogao je nastanku evropske industrijske revolucije. Bilo je potrebno više od 600.000 poginulih u građanskom ratu da se okonča ova neegalitarna institucija.

Isto se ispostavilo tačnim i u vezi sa drugim egalitarističkim reformama. Tokom Belle Epoque – perioda od pola veka koji je prethodio izbijanju I svetskog rata – koncentracija bogatstva bila je izuzetno visoka. U Britaniji, Francuskoj i Švedskoj, gornjih 10% posedovalo je više od 80% celokupne privatne imovine.

 

Politički pokreti uticali su na nejednakost

Jedan od načina na koji se ta nejednakost održavala bio je ograničavanjem davanja prava glasa vlasnicima imovine ili davanjem više glasova najbogatijim.

U Švedskoj u XIX veku najbogatiji građani mogli su da daju do 100 glasova pojedinačno – što je model koji mnogo više liči na onaj po kome se glasa u korporaciji. Širenje glasačkih prava bila je dugotrajna borba. Univerzalna istina o opštem biračkom pravu je da je ono nastalo kao rezultat uličnih marševa i društvenih borbi, a ne milosrđa moćnika.

Isto važi i za progresivno oporezivanje, usvojeno u Britaniji 1909, u Sjedinjenim Državama 1913. i Francuskoj 1915, tek nakon „junačkih političkih bitaka i velikih ustavnih reformi“. Piketi nas podseća da je francuska nejednakost bila toliko akutna u to doba da gotovo niko u Parizu nije posedovao svoju nekretninu. Umesto toga, nekoliko ljudi je posedovalo čitave stambene blokove, dok su ostali iznajmljivali stanove.

Redistributivni porezi na dohodak često su uvećavani kako bi se finansirali ratovi (u SAD je Zakon o porezu na pobedu iz 1942. godine podigao najvišu poresku stopu na 91%). Ali u miru, egalitarno oporezivanje prihoda omogućilo je egalitarnu potrošnju, uključujući starosne penzije, javne škole i univerzalnu zdravstvenu zaštitu.

Inače, politički pokreti su na različite načine uticali na nejednakost. U Indiji je nezavisnost dovela do uvođenja afirmativne akcije za pripadnike nižih kasti, kao što su “nedodirljivi”. U Nemačkoj, Austriji i nordijskim zemljama radnici su se izborili za manjinsku zastupljenost u odborima. Ispostavilo se, zajedničko upravljanje ima dva glavna uticaja: povećava produktivnost preduzeća i ograničava platu izvršnih organa. Sistem je sada široko prihvaćen u germanskim i nordijskim državama, ali je nastao tek “kao vrhunac vrlo dugog procesa koji uključuje sindikalne borbe, radničku borbu i političke bitke”.

 

Decenije porasta ekonomske nejednakosti

Mnogo progresivnih reformi dogodilo se tokom onoga što Piketi naziva „socijaldemokratskom erom“ koja je trajala od 1950. do 1980. Od tada, tvrdi on, prešli smo u eru „hiperkapitalizma“. Od 1970. do 2015. prosečan realni prihod najsiromašnijih 50% Amerikanaca porastao je tek neznatno, sa 15.200 na 16.200 dolara. U međuvremenu, prihodi gornjih 1% porasli su više nego trostruko, sa 403.000 na 1.305.000. Najveća bogatstva na svetu rastu pet puta brže od globalnog prihoda. U skoro svim oblastima sveta nejednakost je porasla tokom poslednjih decenija.

Zašto politika ne kontroliše nejednakost? Ovde dolazimo do najprovokativnijih Piketijevih stavova. Uobičajena politika je, tvrdi on, postala bitka između “bramanske levice” i “trgovačke desnice”. Progresivci sve više vrednuju intelektualni rad i akademske kvalifikacije. Konzervativci će verovatnije nagraditi poslovnu sposobnost i pregovaračke veštine.

 

 Slom posleratnog levica-desnica partijskog sistema

Širom naprednog sveta, ukazuje Piketi, glasači sa fakultetskim diplomama imali su tendenciju da podržavaju konzervativne stranke tokom 50ih i 60ih. Danas je mnogo veća verovatnoća da će visokoobrazovani birači podržati stranke levice.

Uzmimo Ameriku. Godine 1948. postojala je 20% manja verovatnoća da će američki univerzitetski diplomci glasati za demokrate na izborima nego oni koji nisu diplomirali. U 2016. godini bila je 14% veća šansa da će univerzitetski diplomci da glasaju za demokrate nego oni koji nisu diplomirali. Nije iznenađujuće što je Donald Tramp posle svoje pobede 2016. uskliknuo „Volim slabo obrazovane“.

Isti obrazac važi i za Australiju. Godine 1966, u najranijim anketama o izborima koje mogu da nađem, bila je 15% manja verovatnoća da će diplomci sa univerziteta glasati za laburiste. U izbornoj anketi 2019. procenjujem da je za 6% bila veća šansa da će diplomci sa univerziteta glasati za laburiste. Piketi identifikuje slične trendove u Britaniji, Francuskoj, Italiji, Švajcarskoj, Kanadi, Holandiji i Novom Zelandu.

Šta se dešava? Piketi sugeriše da se levica-desnica partijski sistem posleratnog razdoblja ruši. Kao i naučnici pre njega, primećuje da su opredeljenja zasnovana na rasi postala sve češća i ukazuje na sve veći raskol između „globalista“ i „nativista“. Konzervativci su sve više pribegavali korišćenju rasizma u političke svrhe i napadima na međunarodne institucije. U Britaniji je to bilo najočiglednije u slučaju Bregzita. Među najobrazovanijim Britancima, više od 70% glasalo je za ostanak u Evropskoj uniji. Među najniže obrazovanim, manje od 40% glasalo je za ostanak.

 

 Obrazovni sistem za povlašćene

Ali Piketi takođe misli da su progresivci napravili neke ključne greške, posebno kada je reč o obrazovanju. Neki vodeći američki univerziteti imaju više studenata iz gornjih 1% prema raspodeli dohotka nego iz donje polovine. Prihvatajući jezik meritokratije, tvrdi Piketi, američka Demokratska stranka postala je “stranka visokoobrazovanih u zemlji sa hiper-raslojenim neegalitarnim obrazovnim sistemom”.

Piketi posebno prezire “neegalitarni i licemerni” francuski sistem, koji ulaže najmanje dvostruko više u studente koji pohađaju elitne grandes ecoles nego u ostale. Širom naprednog sveta, primećuje on, verovatnije je da će učenike privilegovanog porekla podučavati iskusni i kvalifikovani nastavnici, nego učenike neprivilegovanog porekla. Potrefilo se da je ovaj problem posebno akutan u Australiji, gde četvrtina najnaprednijih učenika ima nastavnike sa tri godine više nastavničkog iskustva od onih manje naprednih.

U osnovi onoga što Piketi predlaže je da socijaldemokratske stranke moraju radikalno poboljšati pristup obrazovanju i njegov kvalitet za one koji su najugroženiji. Izostajanje sa posla nastavnika u najsiromašnijim školama ne bi trebalo da bude četiri puta veće od ostalih. Nastavnička plata ne bi trebalo da sve više utiče na socio-ekonomski status učenika. Bogatstvo roditelja ne bi trebalo da određuje da li će dete pohađati univerzitet.

Pored obrazovanja, Piketi želi suzbijanje poreskih oaza, pravičnu raspodelu multinacionalnog profita, globalnu saradnju na smanjenju emisije ugljenika i stvaranje neprofitnih medijskih organizacija.

Nije sve tako beznadežno i očajno. U protekla dva veka zabeležen je izuzetan napredak širom sveta. Prosečni životni vek se skoro utrostručio, sa 26 na 72 godine. Prosečni prihodi porasli su desetostruko. Ipak, i nejednakost je porasla i mnogi su uvereni da je u politici kvar. Konačno, postoji nada u Piketijevoj poruci: prethodne pobede egalitarnih reformi teško su izvojevane, a budućnost nije zacrtana. “Nejednakost i institucije koje danas postoje nisu jedine moguće, ma koliko konzervativci tvrdili suprotno.“

(Pročitajte i tekst Džodi Din o Neofeudalizmu ili tekst Levičar u Plejboju o Herbertu Markuzeu)

Tekst: Endrju Li
Izvor: smh.com.au
Prevod: Danilo Lučić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu