Vaše najranije sećanje na knjigu i čitanje?
Od malena sam bila okružena dječjim knjigama i slikovnicama, voljela sam ih prelistavati i voljela sam da mi se čita, ali zapravo dugo nisam znala samostalno čitati. Teško mi je išlo i bilo me sram to priznati, nisam htjela tražiti pomoć. Sjećam se neke rane čežnje za čitanjem, u to vrijeme kada su svi oko mene već čitali, a ja sam se mučila i knjige su mi bile nekako nedostupne, a voljela sam priče u njima, ali ne bih mogla dobaciti puno dalje od ilustracija, dugo sam tražila samo knjige s ilustracijama. Ako govorimo baš o najranijem sjećanju, bila je to ilustrirana dječja knjiga Mitova stare Grčke, jedno simpatično pakiranje najpoznatijih bajki, nekakva kutija koja je svirala kada ju otvoriš (ako dobro pamtim), unutra četiri male slikovnice, meni najdraža „Ljepotica i zvijer“ i još tri kojih se ne sjećam (možda Aladin?) i slikovnica „Gdje je Piko?“ na koju sam se, kažu, rasplakala kao ni na šta drugo. Prva knjiga koju sam pročitala i bila strahovito ponosna na to – Medo Winnie zvani Pooh, lektira u trećem razredu osnovne.
Koju knjigu biste nazvali knjigom vašeg odrastanja?
Za to rano odrastanje neka bude Winnie, u nekim adolescentskim formativnim godinama bio mi je važan Stepski vuk.
Kom piscu/spisateljici (ili knjizi) se redovno vraćate i zašto?
Ispada nekako da je to Thomas Mann, čini mi se da barem jednom godišnje uzmem čitati neku njegovu knjigu ili pripovijetku, uvijek je tu negdje, stoji mi posvuda u stanu. A zašto, a jer je to Thomas Mann…
Knjiga koju nikako niste uspevali da pročitate do kraja?
Ima ih, uglavnom nastojim pročitati do kraja, ali zapravo nema smisla ako mi se nešto baš ne sviđa, to mi onda djeluje nepošteno prema svim knjigama koje bi mi se mogle svidjeti, i prema Thomasu Mannu, tako da u zadnje vrijeme ostavim knjigu ako mi ne ide. Ali zna se dogoditi i da mi je neka knjiga zapravo dobra i ne mogu točno reći zašto ju odlažem. Naprimjer Srce je usamljeni lovac od Carson McCullers. To je zaista dobra knjiga i čitala sam ju i evo još uvijek mi stoji oznaka gdje sam stala, a pojma nemam kako se to dogodilo, krivo mi je zbog toga, a ipak nemam želju da joj se vratim.
Knjiga koju biste voleli da je nikada niste pročitali?
A nema takve, treba čitati i lošu literaturu, valja malo ustrajati i prije nego je se odloži. Ima mučnih knjiga po tome što opisuju ili kakvim se ljudskim gadostima bave, ali to mi ne bude žao što sam pročitala, bude mi žao što je moglo biti napisano.
U svetu kojeg književnog dela biste voleli da živite?
Voljela bih da idem na klizanje i na jazz s Holdenom Caulfieldom.
U kojim situacijama zažalite što nemate knjigu pri ruci?
Duge vožnje (u slučaju da vozačica nisam ja!), čekanje svake vrste, solo ručak… Sve gdje se lako dođe u napast izvaditi mobitel, da se ni slučajno ne bi, ne znam, gledalo okolo ili prisluškivalo ljude za stolom do.
Da imate svoju izdavačku kuću, koju knjigu, ili kojeg pisca/spisateljicu biste prvo objavili?
Ne znam što bih prvo, to bi trebalo dobro promisliti, ali sigurno bih objavila paperback izdanje.
Koju knjigu biste voleli da ste vi napisali?
Sretna sam s ove dvije koje jesam, ne bih si prisvajala nijednu drugu. Biti čitateljica je svakako ljepša i kudikamo lakša uloga.
Šta čitaju oni koji pišu: Suzana DžuverOpšteprihvaćeno remek-delo koje vam se nije svidelo? I zašto?
Načelno ih nema puno, remek-djela su s razlogom takvima proglašena, ima ih koja me više ili manje pomjeraju, ali uglavnom uspijevam cijeniti neki aspekt, naći nešto zanimljivo, bilo stilski, povijesno i kontekstualno, u samoj priči… Dogodilo mi se doduše da sam krenula čitati romane Petera Handkea i da se tu baš ništa nije dogodilo, a obožavam film Nebo nad Berlinom prema njegovom scenariju. Isto kao što volim muziku Borisa Viana, osjećam divljenje prema ličnosti u cijelosti, ali se s njegovim romanima nikako nisam našla.
Za koje knjige (autora/ku) mislite da ste ih otkrili prekasno?
Za svakog koji me negdje pomjeri. Kasni ulazak u svijet književnosti oduzeo mi je puno autora i autorica dječje književnosti. Neki drugi jesu stigli na vrijeme. A danas kada otkrijem nekoga i shvatim da mi je važan, uvijek mi bude žao što nisam s njime odrasla.
Da možete da priredite večeru za pet pisaca/spisateljica, bez obzira na to odakle su i da li su vaši savremenici, ko bi se našao za stolom?
Sylvia Plath, Heloise, Merce Rodoreda, Flannery O’Connor, Emily Brontë – rado bih produžila listu, ali da imam takvu moć, ne bih propustila ovakav ženski splet. Bila bi to izazovna večera, nisam sigurna koliko bih uživala.
Kako obeležavate zanimljive delove u knjizi: beleške na marginama, “uši”, podvlačenje markerima ili…?
Uglavnom čitam svoje vlastite knjige i volim podvlačiti, nikako markerom, uglavnom običnom olovkom, a ako baš nema drugog pri ruci, onda kemijskom, ali trudim se biti nježna. Tu i tamo pišem po marginama, ali to rjeđe. Uši nikako, tu podvlačim crtu. Ako su knjige posuđene, suzdržavam se od toga, ali zato rijetko posuđujem, moram čitati s olovkom u ruci, ta mi je navika ostala od djetinjstva i onih muka po čitanju. A volim i naknadno uzeti knjigu i vidjeti što mi se svidjelo, na čemu sam zastala, to mi je jedan lijep odnos prema nekoj prošloj meni. Lijepo mi je i nalaziti podvučene dijelove u tuđim knjigama ili onima koje kupim u antikvarijatima i na buvljacima, ne vjerujem u neku svetost papira, neće malo grafita ili tinte ništa napraviti tekstu, on ionako nije zapravo u tom papiru.
Koju biste knjigu poneli na pusto ostrvo, a koju na odsluženje doživotne zatvorske kazne?
Prilikom jednog putovanja u Škotsku spavala sam, ne znajući to prethodno, u mjestu odakle je ‘pravi’ Robinson Crusoe, mjesto je Lundin Links, čovjek se zvao Alexander Selkirk, ako je to ikome bitno, ali uglavnom tada sam kupila izdanje Robinsona Crusoea na engleskom, a te se priče sjećam iz nekog crtanog filma kojeg sam imala na kazeti i ovako sasvim iskreno, to bih sigurno čitala na pustom ostrvu, svakako dosad nisam. Iako bi trebalo još knjiga, doduše ovisi koliko se na tom ostrvu ostaje.
A da idem odslužiti doživotnu kaznu, tko zna što bi mi bilo u glavi ako sam već počinila nešto za što bih dobila tu kaznu, ali kako mi tada više nikakve spoznaje o svijetu i čovjeku zapravo ne bi puno značile, možda bih se htjela okupirati ljubavnim romanima a la Danielle Steele i Nora Roberts ili bih pročitala čitav opus junaka milenijalki tinejdžerica, R. L. Stinea, tako nešto. Da krenem s pažljivim čitanjem svjetskih klasika za koje uvijek nedostaje vremena, to bi me vjerojatno rastužilo tako odvojenu od svog svijeta. I sigurno bih čitala poeziju, mislim da bih se s tim i odvojena mogla nositi, ali tko zna.
Šta trenutno čitate?
Trenutno baš ništa, sklopila sam knjigu jučer, divno biram šta ću dalje.
Ostale priloge iz naše rubrike “Šta čitaju oni koji pišu” možete pročitati ovde.