Umjetnik i nakaradni optimizam diktature („Šum vremena“, Džulijan Barns)

SHARE:

Vlast i umjetnost oduvijek su dolazile u koliziju. Konflikt im je prirodno stanje. Klica razdora krije se u sukobljenim vizijama svijeta. Vlasti su se, u najboljem slučaju, potajno pribojavale umjetničkog uticaja na javnost, a u najgorem proglašavale umjetnike za jeretike, sabotere i protivnike države, što se nerijetko završavalo njihovom smrću. S druge strane, umjetnici − oni istinski − u vladarima su vidjeli lažne autoritete kojima se treba suprotstavljati radi održavanja kakve-takve etičke ravnoteže u zajednici zasnovanoj na kompromisnom društvenom ugovoru. Prvi su, logično, u najvećem broju slučajeva odnosili pobjedu. No, ako stvarnost makar i malo posmatramo na idealistički način, ako vjerujemo u neprolaznu vrijednost umjetničkog, „poraze“ i „pobjede“ moramo doživljavati tek kao privremene epiloge u slaganju nekog konačnog, apsolutnog, pravednog rezultata.

U svom novom romanu, nazvanom „Šum vremena“ (s engleskog preveo Zoran Paunović), Džulijan Barns upravo postavlja pitanje u čijim rukama je istina: onih koji silom oblikuju javno mnjenje, ili onih koji u sjenci ispisuju šifrovane poruke, nadajući se da će budućnost biti objektivan tumač. Ova dilema vezivna je nit priče o ruskom i sovjetskom kompozitoru Dmitriju Šostakoviču. Odrednice „ruski“ i „sovjetski“ u startu treba uzeti s rezervom: nakon što se upoznamo s tragičnom biografijom velikog umjetnika, postaje upitna svrha bilo kakvog političkog ili nacionalnog svrstavanja. Štaviše, zbog nadmoći umjetnosti nad drugim ljudskim tvorevinama, ispravnije je kod njegovog lika i djela istrajavati na univerzalnosti.

Autor se opredijelio za neku vrstu romaneskno-dokumentarističke strukture koja ima za cilj da prikaže dva svijeta – unutrašnji, ispunjen ličnim strahovima i dilemama, odnosno spoljašnji u kojem se istorijska premetanja često lome na nedužnim građanima. Šostakovič, svojevremeno najpoznatiji kompozitor Sovjetskog saveza, tokom čitave karijere bio je suočen sa vječito budnim okom totalitarnog režima. Imao je nesreću da živi i stvara za vrijeme Staljinove strahovlade i da upoznaje razne aveti koje je probudila izvitoperenost socijalizma. Umjetnički je stasavao u doba čuvenih „čistki“, kada su mnogi, pa i on sam, noćivali kraj lifta da ne bi uznemiravali ukućane, sve u iščekivanju dolaska NKVD-ovih inkvizitora. Osluškivanje smrti postalo je dio rutine. Svjedočio je kako iz okolnih stanova svake noći nestane neki novi „neprijatelj sistema“. Režim ih je brao kao trule voćke, u želji da sačuva zdravim otadžbinsko stablo. Likvidacija nepodobnih u iskonstruisanim procesima između 1936. i 1938. bila je glavno zanimanje vlasti, pa Barns kroz sudbinu svog junaka podsjeća da totalitarna stvarnost može biti gora i od najgoreg košmara: „Ruke, ruke koje klize, ruke koje stežu. Kao dete, bojao se mrtvih – bojao se da će ustati iz grobova i ščepati ga, a onda ga odvući natrag u hladnu, crnu zemlju, gde će mu se usta i oči napuniti zemljom. Taj strah je postepeno iščezao, zbog toga što se ispostavilo da su ruke živih ljudi strašnije.“  

Džulijan Barns, "Šum vremena", Geopoetika, Beograd, 2016.

Džulijan Barns, “Šum vremena”, Geopoetika, Beograd, 2016.

Kompozitorov život tako je prolazio u strahu od tuđih ruku – onih koje iskrivljuju realnost, koje nevine proglašavaju krivima, koje podmeću tuđe riječi i, uzdižući parole o bratstvu, slozi i napretku, stvaraju društvo zatucanosti i jednoumlja. U toj misiji prevaspitavanja režim ne ostaje dužan ni umjetnosti. Na nju je naročito kivan. Po srijedi je inženjering koji dotiče svaku oblast društva i svaki život pojedinačno. Umjetnik i njegova umjetnost zato moraju biti usklađeni sa nakaradnim optimizmom države koja se, pod krinkom borbe za slobodu, obmotala još većom neslobodom. Oni moraju pratiti duh naroda, a odreći se podilaženja buržujskom ukusu. Šostakovičevo djelo optuženo je za formalizam, nazvano „pometnjom“, njegova muzika po viđenju vlasti ne predstavlja odraz sovjetskog uzdizanja, već više liči na nekakvo gakanje i groktanje, kao da se radi o ismijavanju svetih nacionalnih tekovina! Svako eksperimentisanje s muzikom proglašavano je dekadentnim jer se kosilo s onim što bi voljele čuti narodne mase. I nije važno što sud o tome donose umjetničke neznalice – vladareva je posljednja, a umjetnik na raspolaganju ima dvije opcije: da se prilagodi, ili da nestane. Put u propast, kako god da okreneš. U ovom slučaju, on čitavog života bira manje zlo, mada duboko ubijeđen da time pljuje na sva svoja ubjeđenja. Primoran je na kompromise ne iz straha za ličnu bezbjednost – toga bi se još lako mogao riješiti – već zarad opstanka svojih najbližih. Sovjetska svakodnevica potvrđivala mu je da malo koja „krivica“ može ostati individualna. Režimska paranoja nema granica, ona vuče u ponor čitave porodice, njeni principi ne poznaju različitost. I u tako bezumnoj atmosferi, umjetniku preostaje samo ona krajnja nada da mu je djelo ipak jače od svih cenzura i da će nekada, u nekom boljem sistemu, ono s lakoćom rehabilitovati svoga tvorca.

U pojedinim momentima čini se da sam Dmitrij Dmitrijevič Šostakovič preuzima „pero“ od Barnsa kako bi što ubjedljivije dočarao vlastite nemire, a da se onda povlači pred dionicama koje sa određene distance prate njegov životni put. Tu dolazi do izražaja autorova sposobnost da se poistovjeti s književnim likom. Preplićući biografske podatke sa zamišljenim monolozima, on iz više ravni daje uvid u jednu mračnu epohu. Zahvaljujući takvom pristupu, doznajemo mnoge interesantne detalje iz Šostakovičevog života, a paralelno s tim naslućujemo kakve su se borbe morale voditi u čovjeku koji je bio prinuđen da decenijama balansira između slobodarskog u sebi i totalitarnog svuda oko sebe. Ta ukliještenost odražavala mu se i na privatni život i na karijeru. Išao je od krajnosti do krajnosti. Mrzio je državu koja je jačala na zločinima, ali i odbijao da je napusti. Volio je svoje odmetnute prijatelje kompozitore, neprijatelje vlasti (Stravinskog, Prokofjeva), ali i pristajao da ih osuđuje u iznuđenim govorima. I sve vrijeme je s mukom podnosio takvu podvojenost, želeći samo jedno: da bude umjetnik. A biti uspješan umjetnik u SSSR-u nosilo je sa sobom težak usud. Plaćao je cijenu svog talenta, pa se više nije ni čudio što za njega važe sasvim drugačija pravila, za koja kao da se pobrinuo sam đavo. Na primjer, za razliku od većine ljudi, on će se najsigurnije osjećati u vrijeme Hitlerovog pohoda na njegovu zemlju: „Tvrdnja da je tiranija okrenula svet naglavce bila je oveštala fraza: ali je odgovarala istini. Tokom dvanaest godina između 1936. i 1948. nikada se nije osećao tako bezbedno kao u Velikom otadžbinskom ratu. Katastrofa koja donosi izbavljenje, kako se to kaže. Milioni i milioni ljudi su stradali, ali je, ako ništa drugo, patnja time postala sveopšta, i na tome je počivalo njegovo privremeno spasenje.“

Šostakovičev dosije pokazuje da diktatori ne odustaju tako lako od svojih davnašnjih lovina. Jednom obilježen, urezao se u režimsku memoriju kao onaj koji „zateže“ zbog dosadnih moralnih dilema, ali koji uz adekvatne metode ubjeđivanja uvijek prevagne na „pravu stranu“. I koliko god on (nakon niza krajnje oportunističkih dilova) priželjkivao smrt kao kaznu i predah, sudbina je znala kako da ga rani tamo gdje je najslabiji. Pekla ga je na tihoj vatri. Poživio je mnogo više nego što se nadao, dobijajući sasvim dovoljno vremena da lamentira nad svojim greškama. Mržnja prema samome sebi tokom posljednjih godina života bila je ta zaslužena kazna. Kad se svode računi, ostaje samoogorčenje. Ono guta svako pozitivno sjećanje. No, da njegova konfliktna ličnost ne bi ugušila njegov izvanredni muzički dar, pobrinuće se – muzika. „Nadao se da će smrt njegovoj muzici doneti slobodu: oslobodiće je njegovog života“, zapisao je Barns. Nakon slomova režima, država i ideologija, nakon pada onih za koje se činilo da su vječni, da će nadživjeti nebo i zemlju, iznova se pokazuje kako test vremena prolaze samo najuzvišenija ljudska djela. I ko će još iznad Šostakoviča kompozitora isturati Šostakoviča tragičnog oportunistu?

Džulijan Barns je svoju posljednju knjigu nazvao „Šum vremena“, što je moguća aluzija na istoimeno djelo pjesnika Osipa Mandeljštama, stradalnika iz Staljinovih logora. On je antirežimsku kritičnost platio glavom, dok je Šostakovič, njegov kolega umjetnik, najveći dio života patio što nije imao snage da odabere sličan put. U sistemu zasnovanom na kombinaciji prisile, zabrana i nadzora, vrhunska umjetnost najopasniji je vid otpora. Nju je najteže kontrolisati. Diktator prisustvuje premijeri opere „Ledi Makbet Mcenskog okruga“; smješten u svečanoj loži, naizgled uživa u virtuoznosti vodećeg sovjetskog kompozitora. A sve što vidi je podrivanje sistema. On čuje podsmijeh, osjeća pobunu – namršten napušta teatar. Prokleta umjetnost, ne bira ni mjesto ni vrijeme.

nikola nikolic