Tajna istorija “Sto godina samoće” – II deo Nastavak eseja o knjizi "Sto godina samoće", o susretu Markesa i Toni Morison, Ruždijevim utiscima i talasu književne revolucije koji je Gabo izazvao.

Gabrijel Garsija Markes i Toni Morison, tokom rada sa studentima na Pristonu 1998. godine.

Zapaljeni um

            „Prošlost nikad nije mrtva, pa čak najčešće i nije prošlost”, zapazio je Fokner, a sa Sto godina samoće, Markes je učinio sadašnjost prošlosti uslovom života u Makondu – poput siromaštva ili nepravde. Preko sedam generacija Hoze Arkadio Buendija i njegovi potomci su neumorna sadašnjost jedni drugima: u svojim nasleđenim imenima, ispadima besa i ljubomore, svađama i borbama, noćnim morama i čitavoj bujici incesta – sili koja čini porodične sličnosti kletvom, a seksualnu privlačnost silom protiv koje se treba boriti, da ljubavnici (koji su takođe i rođaci) ne bi prozveli potomka sa prasećim repom.

            „Magijski realizam” je postao termin za Markesovo narušavanje zakona prirode kroz umetnost. Ali ipak, najveća magija romana se sadrži u moći kojom Buendije i njihovi susedi bivaju prisutni pred čitaocem. Čitajući osećaš: Oni su živi; Sve se zaista desilo.

            Osam hiljada primeraka se prodalo u prvoj nedelji samo u Argentini, presedan za književni roman u Južnoj Americi. Čitali su ga obični radnici. Kao i domaćice i profesori – i prostitutke: romanopisac Fransisko Goldman se seća da je ugledao knjigu na noćnom stočiću kraj kreveta u primorskom bordelu. Zbog romana Markes putuje kroz Argentinu, kroz Peru, kroz Venecuelu.. Njegov domaćin iz Karakasa je bio prinuđen da okači rukom pisano upozorenje: RAZGOVOR O STO GODINA SAMOĆE ZABRANJEN. Žene su mu se nudile – kako uživo tako i preko fotografija.

            Da bi izbegao distrakcije, sa porodicom se seli u Barselonu. Tamo ga dočekuje Pablo Neruda i piše pesmu o njemu. Na Univerzitetu u Madridu Mario Vargas Ljosa, već poznat po svom romanu Zelena kuća piše doktorsku disertaciju o Markesovoj knjizi koja je već pokupila prestižne nagrade u Italiji i Francuskoj. Markesovo delo je bilo viđeno kao prva knjiga koja je ujedinila špansko govorno područje, dugo podeljeno između Španije i Latinske Amerike, grada i sela, kolonizatora i kolonizovanih.

            Gregori Rabasa je kupio knjigu na Menhetnu i zaneseno je pročitao od korice do korice. Kao profesor romanskih jezika na Kvins koledžu nedavno pre toga je preveo Kortasarove Školice – i za to dobio američku Nacionalnu književnu nagradu (National Book Award). Služio je u Kancelariji za strateške usluge gde je dekodirao šifre tokom rata; Plesao je sa Marlen Ditrih kad je zabavljala vojnike. Umeo je da prepozna pravu stvar kad je vidi.

            „Pročitao sam je bez razmišljanja o prevođenju”, objasnio je sedeći u svom stanu u Istočnoj 72. ulici. Sa 93 godine delovao je lomljivo, ali je bio mentalno razgiban, još uvek je posećivao sastanke preživelih špijuna iz Kancelarije za strateške usluge. „Navikao sam na ustaljene metode pripovedanja. Preveo sam Kortasara. Poznavao sam Borhesov rad. Kad sastaviš njih dvojicu dobiješ nešto drugo: dobiješ Gabrijela Garsiju Markesa.”

            Glavni urednik izdavačke kuće Harper & Row Kas Kenfild Mlađi je dobio dozvolu da posle 1000 dolara za prva četiri romana uplati još pet hiljada u ratama Balseljsinoj agenciji za novu Markesovu knjigu. Markes je pitao svog prijatelja Hulija Kortasara da mu preporuči prevodioca. „Rabasa”, odgovorio mu je Kortasar.

            U kući u Hempton Bejsu na Long Ajlendu Rabasa se 1969. godine bacio na prevođenje romana, počevši nezaboravnom trovremenskom prvom rečenicom: „Mnogo godina kasnije, pred streljačkim vodom, pukovnik Aurelijano Buendija setiće se onog davnog popodneva kada ga je otac poveo da prvi put vidi led”. Ustanovio je određena pravila: „Morao sam da pazim da otac porodice uvek bude Hoze Arkadio Buendija, nikad neka okrnjena verzija, kao što se Čarli Braun u Snupiju uvek zove punim imenom.”

            Urednik Ričard Lok je prvi put čuo za knjigu 1968. godine od romanopisca Tomasa Megvejna, na zajedničkom putu u Montanu. „Tom je bio veoma načitan”, kaže Lok. „Rekao je da je to tip o kome svi pričaju”. Dok su Harper & Row još slali rate, na početku 1970. godine, Lok je postao urednik u The New York Times Book Review. „Kada je roman stigao shvatio sam da se radi o veoma važnoj knjizi i veoma drugačijem piscu – i sve u formi koju ranije nismo videli. Napisao sam entuzijastičan izveštaj.” seća se Lok.

            Za to vreme je Kenfild popričao sa reporterom Tajmsa i odjednom se pojavio pregled sve nove latinoameričke literature koja se prevodi na engleski – El Bum – sa Markesom na vrhu liste. „Sigurni smo da će Markes izazvati istu vrstu senzacije kao neki posleratni nemački i francuski pisci kad su stigli na američku književnu scenu”, predvideo je Kenfild.

            Roman Sto godina samoće je izašao u martu 1970. godine sa raskošno zelenim koricama i suptilnom tipografijom koja je prikrivala unutrašnju strast. Tada, kao i sada, za prodaju ključni prikazi knjige izlazili su u Tajmsu. Tajmsov književni dodatak ju je slavio kao „Južnoameričko Postanje, komad svetovne čarolije”. Džon Leonard iz dnevnog Tajmsa se nije uzdržavao: „Iz ove čudesne knjige se izranja kao iz sna, zapaljenog uma”. Zaključio je: „Jednim skokom Gabrijel Garsija Markes izleće na pozornicu sa Ginterom Grasom i Vladimirom Nabokovim, apetita veličine sopstvene mašte, fatalizma većeg i od jednog i od drugog. Zadivljujuće.”

            Plaćena 5000 dolara na osnovu „sranje ugovora”, knjiga će se prodati u preko 50 miliona primeraka širom sveta, umnožavajući tiraž svake godine. Sa mešavinom ponosa i nelagode Gregori Rabasa je posmatrao svoje delo, njegov prevod, za koje je bio plaćen oko 1000 dolara, poput rada baštovana koji „pođubrava travnjak u predgrađu” – postaje jedan od najpriznatijih i najpopularnijih prevođenih romana. I sam Markes je pročitao jedan raskošno zeleni primerak svog romana na engleskom i proglasio ga boljim od španskog originala. Nazvao je Rabasu „najboljim latinoameričkim piscem koji piše engleskim jezikom.”

Prepirka

            Mnogi su se pozabavili mišlju da naprave film od Sto godina samoće. Niko nije prišao ni blizu. Ponekad su autor i agent zahtevali previsoku sumu za prava. Ponekad je Markes fantazirao nemoguće uslove. Rekao je Harviju Vajnstinu i Đuzepeu Tornatoreu da će im ustupiti prava ukoliko se film snima na njegov način. Kako se Vajnstin priseća: „Moramo snimiti celu knjigu, ali puštati u etar samo jedno poglavlje – od dva minuta – svake godine i tako sto godina.”

            Stoga su, umesto adaptacija, izronili omaži drugih romanopisaca – neki eksplicitni (visoko istaknut roman o kubanskoj Americi Oskara Hihuelja), drugi posredni i prikriveni (Ironweed Vilijama Kenedija gde se mrtvo dete obraća svom ocu iz groba). Elis Voker savija čelične rešetke verodostojnosti u Boji purpura, gde pisma namenjena Bogu izmamljuju prave odgovore. Izabel Aljende, rođaka pogubljenog čileanskog predsednika (i klijent Karmen Balseljs) pripoveda priču o modernom Čileu kroz porodičnu sagu u Kući duhova.

Nobelovci Gabriel Garsija Markes i Morison, tokom rada sa studentima na Univerzitetu Prinston 1998. godine.
Nobelovci Gabriel Garsija Markes i Toni Morison, tokom rada sa studentima na Univerzitetu Prinston 1998. godine.

            „Sedela sam u svojoj kancelariji u Rendom Hausu”, kaže Toni Morison, tada urednik sa dva sopstvena objavljena romana, „i listala Sto godina samoće. Bilo je nečeg meni jako bliskog u knjizi, nečeg lako prepoznatljivog. Bila je to određena vrsta slobode, strukturalna sloboda, [drugačija] predstava početka, sredine i kraja. Osetila sam kulturološku intimnost sa njim, jer je s radošću mešao žive i mrtve. Njegovi likovi su bili u intimnoj vezi sa natprirodnim svetom, a upravo tako su se pripovedale priče i u mojoj kući.”

            Otac Toni Morison je umro i ona je imala u glavi novi roman čiji će protagonisti biti muškarci – veliki otklon za nju. „Ranije sam oklevala da pišem o njima. Ali sada, kad sam pročitala Sto godina samoće, oklevanje je nestalo. Dobila sam dozvolu od Markesa” – dozvolu da piše Solomonovu pesmu, prvi u nizu velikih romana (Mnogo godina kasnije Morison i Markes su držali predavanje na Prinstonu. Bilo je to 1998. godine – „godine kad se pojavila Vijagra”, priseća se Morison. „Pokupila bih ga ujutru ispred hotela gde je odsedao sa Mercedes i on bi rekao: Vijagra nije za nas muškarce. To je za vas žene. Nama ne treba, ali želimo da vas zadovoljimo!)

            Džon Irving, profesor književnosti i trener rvanja na Vindam koledžu u Vermontu bio je opčinjen Ginterom Grasom. Kao i Limeni doboš, Markesova knjiga ga je porazila svojom staromodnom širinom i samopouzdanjem. „Evo ga čovek koji je pripovedač iz devetnaestog veka, ali piše sada”, kaže Irving. „On stvara likove i primorava te da ih zavoliš. Kada on piše o natprirodnom, ono je vanserijsko, nikako serijsko. Incesti i brakovi unutar porodice… sve je predodređeno, kao kod Hardija.”

            Džuno Dias vidi generaciju starijeg Gaba kao vodiča kroz trenutnu realnost. Dias je pročitao roman 1988. godine. „Svet se promenio sa crno-belog na Tehnikolor”, kaže on. „Bio sam mladi karipski pisac koji očajnički traži uzore. Ovaj roman me je presekao kao munja; ušao je kroz krunu na mojoj glavi i stuštio se do prstiju na nogama, odzvanjajući u meni sledećih nekoliko decenija – sve do danas.” On je bio poražen činjenicom da je roman Sto godina samoće napisan neposredno posle invazije američkih trupa na njegovu domovinu – Dominikansku republiku 1965. godine i naučio je da koristi magijski realizam kao alat – onaj „koji omogućava karipskom narodu da jasno sagledaju stvari u svom svetu, nadrealnom svetu u kom su mrtvi brojniji od živih, cenzura i tišina veće od izgovorenog.” Objašnjava: „Porodica Buendija ima sedam generacija. Mi smo osma generacija. Mi smo deca Makonda.”

            Kada je prvi put pročitao knjigu, Salman Ruždi je živeo u Londonu i prisetio se zemlje svog detinjstva. Mnogo godina kasnije napisao je: „Poznavao sam Markesove pukovnike i generale, ili bar njihove indijske i pakistanske pandane; njegovi biskupi bili su moje mule; njegovi marketi moji bazari. Njegov svet je bio moj svet, samo preveden na španski. Nije čudo što sam se zaljubio u njega – ne zbog magije… već zbog realizma.” Prikazujući Markesovu Hroniku najavljene smrti, Ruždi je sumirao piščevu slavu kontrolisanom hiperbolom koju su obojica često koristili: „Vest o novoj Markesovoj knjizi preuzima naslovne strane u špansko-američkim dnevnim listovima. Kolporteri uzvikuju naslove na ulicama. Kritičari izvršavaju samoubistva u nedostatku svežih superlativa.” Ruždi ga naziva „Anđeo Gabrijel”, spontan gest koji sugeriše Markesov uticaj na Satanske stihove čiji protagonista se zove anđeo Džibril.

– Prvi deo eseja možete pročitati ovde, a treći ovde.

(nastaviće se…)

Pol Eli
(prevod: Stefan Kostadinović)

izvor: vanityfair.com

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: