Orlando, Virdžinija Vulf (Arete, 2017): preporuka, razlozi za nju, i još dve male preporuke Virdžinija Vulf je pomerala granice književnog stvaralaštva. Primer za to je njen roman "Orlando", jedan od prvih romana koji preispituje pitanja roda.

Luki Račiću

Pre dva dana sam čula kako moj prijatelj na svojoj štamparskoj mašini – sa njom – radi na umnožavanju primeraka romana Orlando Virdžinije Vulf, koji bi uskoro trebalo da se pojavi u izdanju izdavačke kuće Arete.

Trenutak pre sasvim lične: bibliofilske, fetišističke reakcije (Orlando je, za sada u najkraćem, moj omiljeni roman) pomislila sam kako bi, za mene, od najveće važnosti bilo da tekst romana pročitam ponovo, u novom izdanju, i kako je to, čitalački, i poetički, i čitalačko-petički, odluka potpuno saobrazna velikoj i važnoj priči i poetici tog romana. Nema amova i uzdi za ovaj sentimentalistički i hiperimpresionistički manir u koji ću se upustiti: ponavljam, Orlando je moj omiljeni roman i knjiga koja je uspela u onome što književnost, mimo ostalog, treba da radi: da od nas učini bolje i veće ljude (eto i kao nekog opravdanja za priložene fotografije, za potrebu da egzibicionistički podelim prisnost tako udešenog olova, papira i sebe).

Da: pročitati roman o književnom liku koji živi kroz nekoliko vekova britanske istorije, jedva objašnjivo = sasvim bajkovito, menjajući pol na 83. stranici izdanja iz 1991. godine, to mi se čini kao dobra, kao potrebna odluka.

Virždinija Vulf, "Orlando", ARETE, Beograd
Virždinija Vulf, “Orlando”, ARETE, Beograd

Bilo kako bilo, ovaj roman sam doživljavala kao nepravedno zanemaren. Sa druge strane recepcijskog luka, guglanje mi je ukazalo na nezanemarljivu, ali prilično kodiranu recepciju romana: o njemu se, naime, govori kao o kvir romanu, kao o lezbejskom, ili kao o romanu sa temom transrodnosti. Ove vrste svođenja i histerične potrebe za propisnim atributom čine mi se, bivajući odjekom ovog vremena, kao bespotrebna i tendenciozna uopštavanja. Naravno da je od najveće važnosti sagledati i neposredne motive i uzore koji su oblikovali svet Orlanda (o ovome je, uostalom, više reči bilo upravo na sajtu Glif), ali insistiranju na problemu pola ili seksualnosti izmiče ono što bi se, i dalje neraščlanjeno, moglo jednačiti sa iskazom koji kaže da je knjiga – prezabavna! Dakle, knjiga je prezabavani, razigrani pokušaj razabiranja u pitanjima vremena i prostora, ženskog i muškog, Zapada i Istoka, subjektivnog i biografskog, ali ono što nadilazi ovu stancu binarnih opozicija je ona uslovna binarna opozicija ,,ja-svet’’: u uslovima gde nema restrikcija vremena i pola, Orlando je, uvek sam(a) sebi jednak(a), svojim bićem mera nepokolebljive ljudskosti.

Ljudskost svi valjda doživljavamo kao bespolnu kategoriju. Bespolnost i dvopolnost su u svojoj ogledalnoj istosti dve nedovoljno (književno) tretirane mogućnosti bića. Uostalom, u svom eseju Sopstvena soba, Virdžinija, razmatrajući prirodu stvaralaštva kao mesta ljudskosti (voljnosti) piše kako „kada dođe to tog (androginog) spoja um biva potpuno oplođen i koristi sve svoje sposobnosti“, i još da „kada je rekao da je veliki um androgin, Kolridž sigurno nije mislio da je to um koji ima neku posebnu naklonost prema ženama; da je to um koji zastupa žensko pitanje ili se posvećuje tumačenju žena. (…) On je verovatno želeo da kaže da je androgin um rezonantan i porozan; da bez smetnji prenosi emocije; da je prirodno kreativan, užaren i nepodeljen.“

Zato ovaj roman, njegov eksperimentalno-biografski metod, mikroesejističke crtice, kulturološke boje elizabetanske Britanije ili Britanije 1928. godine, živopisnu enciklopedičnost i naaaaaaajsavršenije raspoređene satirice i humore treba uvažiti ne samo kao jedno od najinovativnijih književnih dela onog vremena, sa uzvratno-pripadajućim književnim mestom, već i kao jedno od najiskrenijih tekstualnih osetljivosti na koje je moguće naići.

Ovde bih stala, s obzirom na prijatnu lakoću sa kojom mi, gotovo deset godina nakon prvog čitanja, tek sad u oči pada jedna poetotehnikalijica: početak i kraj imena glavnog junakakosacrtajunakinje podrazumevaju isto slovo. / O ovome nisam ranije razmišljala, zadržana na utisku u vezi sa čuvenim Virdžinijinim prvim rečenicama („On – jer nije moglo biti sumnje u njegov pol, …“, sa odgovarajućim recipročnim ehom negde pred kraj romana). /

Pomenuću još i to da je na tragu i pod neospornim uticajem Orlanda nastalo još nekoliko izuzetnih romana savremene književnosti: u prevodu na srpski moguće je pronaći Judžidinisov Midlseks (Vulkan izdavaštvo, 2008) i Kako biti oboje Ali Smit (Booka, 2016).

Kao što obično govorim u knjižari: knjigu ne bih prepričavala ni najgorem neprijatelju. Znači: čitajte Orlanda. Neosporna realnost po pravilu može biti bolje razumevana uz pomoć fikcionalnog odgovora na nju (njih), a sveupijajuća strast prepoznavanja suštine jednog (svog) bića je jedan od najefikasnijih vidova borbe protiv neospornih realnosti.

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: