Mimi Mercedez – bes i tuga jedne mladosti

Bes i tuga jedne mladosti
ili
Fenomen Mimi Mercedez u okvirima postideološkog društva savremene Srbije 

“Ako nemaš sise nauči da ih budžiš
ako nemaš dupe nauči da se guziš
ako nemaš pune usne ti nauči da se pućiš
pod parolom snađi se, ako ne znaš nauči.
Ako ne znaš da se kurčiš, ti nauči da se kurčiš
ako ne znaš da se kurčiš, ti nauči da se kurčiš…”

“Ne može ništa na pola,
keš ne zna za dva pola” 

M.M. 

Flajer za nastup Mimi Mercedez u Dragstoru, 2015Ceo dan sam se lomila da li da idem na koncert Mimi Mercedez koji se održavao tog petka uveče u Dragstoru. Imajući u vidu činjenicu da nisam najodlučnija osoba niti me krasi jak neosporiv samo sebi dosledan karakter kakav je na primer Mimin, to i ne treba da čudi. Sa jedne strane tačno je da sam je otkrila pre izvesnog vremena, da su spot i pesma “Diamonds on my mind” moj mali strukturološki mozak polomili u param parčad, i bilo bi neiskreno kada bih rekla da čak i u toj početnoj fazi razvoja Mimi Mercedes nisam prema njoj osećala izvesnu količinu divljenja, da ne kažem rispekta. Sa druge strane, morila me je moja malograđanska savest govoreći mi – ipak sam ja neki kakav takav intelektualac, vrednosti koje se promovišu su, iako iz okvira žanra, suprotne onome u šta ja kao individua verujem. Ovo je fenomenološko blago, 2015. godine devedesete ponovo eksplodiraju u punom stilu, ali u jednom promenjenom kontekstu, pogotovo u odnosu na Srbiju danas, gde imamo politički postideološki come back. Pa ipak ne znam da li bih volela da neki klinci bez svesti o kontekstu i krizi ideologije ovo gutaju bez otklona…. 

Na kraju izluđujućih introspektivnih analiza rešila sam sebi da dam zadatak, čula se sa urednikom ovog portala i rekla mu da mi “naruči” ovaj tekst. Iskreno sam priznala i sebi i njemu da je ono što me verovatno koči upravo strah od toga kako ću izgledati ako me neko iz elitističkih umetničkih krugova zbog podrške Mimi etiketira kao manje vrednu, a on je meni iskreno priznao da je tihi kulturfašista koji tek ne podnosi novu pomodarski ponarodnjačenu levicu koja hipsterski podržava treš, a sve ostale etiketira fašističkim predznakom, dakle eto, ako ćemo tako on onda jeste kultur fašista, ali idi Saro, idi i napiši se, manimo se etiketa…

I pogledajte u šta sam se sad uvalila i koje su sve teme tek načete u delu teksta koji je trebalo da bude samo puki uvod koji nas lagano uvodi u ton i atmosferu ovog izlaganja. Ukratko ću reći da je na koncertu bilo fenomenalno. Da se Mimi potrudila oko scenografije, ali i kostima. Na bini su bila dva neonska Mercedes znaka, a zvezda se presvukla nekoliko puta, od helanki i makserica u kombinaciji sa siledžijkama, do haljine koja ne pokriva mnogo i porno belih platformi na šniranje, do kostima Kleopatre koji se bazirao uglavnom na faraonskim kapicama sa zlatnim zmijama, pa sve do izazovnog topa od roze perja i plastične tiare koja je ujedino i par crnih naočara za sunce. (Istina je da se sve to može kupiti verovatno u bilo kom kineskom butiku, ali to nije bitno, koncept se ispoštovao.) Mimi ne peva samo o sticanju love, već pokazuje i jednu zadivljujuću radnu etiku (“Srpski mentalitet, nemački kvalitet”). Rime je bacala preko matrice ali to nije smetalo, flou joj je i uživo perfektan. Sve vreme su na bini bili braća i sestre, da se vidi da je Mimi timski igrač, ali, iskreno, od svih onih ljudi, ona zaista jeste nešto posebno, ona ih okuplja, ona uživo promoviše ljubav i prihvatanje, ne ističe sebe u prvi plan, ne tripuje da je diva, ima fantastičan odnos sa publikom i pitam se koliko je ona svega toga što radi uopšte i svesna. Verovatno u izvesnoj meri ali ne u potpunosti i ne do kraja, i to je ono što je čini neponovljivim fenomenom. Ona je pametna i brutalno iskrena i to je sve. 

[alert type=”e.g. warning, danger, success, info”]Takođe, novooformljen crew repera i reperki u kojoj je glavna okosnica Mimi Mercedez se zapravo zove “Bombe devedesetih”, a samo ženska ekipa “Bebe devedesetih”, pritom moramo imati u vidu činjenicu da je pomenuta umetnica 1992 godište, što celoj priči daje još paradoksalniji zaokret. Veličajući ikonografiju o kojoj empirijski baš i ne znaju puno, jer su bili bebe u tom periodu, oni zapravo jesu proizvod tih godina, ali ih tretiraju na jedan drugačiji način. U Miminim pesmama nema direktnog promovisanja šovinizma, klerofašizma, i sveopšteg nacionalizma žednog krvi, oni na devedesete gledaju kao na neki šareni divlji zapad na esidu gde si mogao da zaradiš brzi keš, na sve nedozvoljene, a dozvoljene načine, a to je jedino što je za njenu poetiku bitno. Devojka koja je 1992. godište iz Borče, a zatim sa Konjarnika, kao i većina njenog crew-a, peva samo o jednoj stvari – zarađivanju para. Na sve načine, jebi se ideologijo i postideologijo, jebite se političari i ratovi, jebite se bombe, nismo mi nikakva kolateralna šteta, nikakve pasivne mukice za samosažaljenje, jer samo je jedna stvar bitna – tzv. poetika sticanja love.[/alert]

 

Sa nastupa Mimi Mercedez u Dragostru, 2015 (Foto: Nemanja Knežević, preuzeto sa portala beforeafter.rs)
Sa nastupa Mimi Merzedez u Dragostru, 2015 (Foto: Nemanja Knežević, preuzeto sa portala beforeafter.rs)

Mimi vs. Kapitalizam vs. Kriza ideologije

Svako ko se usudio da pohvata konce ovog haotičnog izlaganja može se zapitati jednu jednostavnu stvar. O kakvoj postideologiji ova žena priča kada je ovde sve jasno, ovi klinci repuju o parama i samo o parama i o kupovini markiranih stvari koje predstavljaju vrhunac njihovih dometa. I to nije daleko od istine, jedan od Mimine braće na grudnom košu ima zapravo istetoviran znak marke Polo, ako se ta marka tako zove; u pitanju je onaj čovečuljak na konju sa polo palicom. Međutim, ako se danas osvrnemo na ideološku krizu i samourušavanje globalizma koji proizvodi sa jedne strane razne vrste ekstremista od verskih i desničarskih do liberalnih koji u svom levom zapravo srljaju u desno, i kad uzmemo u obzir koliko su se aršini izmenili i kompasi poludeli, a da se u svom tom haosu ustoličio jedino kapitalizam kao ubikvitetna ideologija[1], onda je ovaj vid umetničkog izražavanja neka vrsta vraćanja na primitivne korene i bazu svake ideologije danas. Novac. Materijalizam. Nema ničeg komplikovanog. Isto je da li će Mimi na svojoj bini imati znak Mercedesa bez da su joj uleteli sa kešom za sponzorstvo ili to što razne koka-kole sponzorišu nekakve humanitarne akcije, te menjanje svesti ekološki posrnulih građana, pošto će njihovi punjači za telefone napraviti problem, a ne koka-koline fabrike i nerecikliranje flaša. Ne, zapravo, nije isto. Upravo to što je Mimi sama sebi dodelila taj jedan logotip, bez da joj je plaćeno, pravi tu jednu prelepu paradoksalnost. Repujući o Dolče i Gabani i Polo majicama, ova ekipa zapravo ne slavi i ne promoviše Dolče i Gabanu i Polo kao robne marke, ona u njih upisuje sopstvene dodate vrednosti i zapravo repuje o siromaštvu, o bedi, o margini i o tome kako je njima, za razilku od visoko osvešćenog korporativnog aktivizma, mnogo bitniji iskren stav, bez savijanja kičme i borba. Je l’ nemam Polo majicu, istetoviraću znak na desnoj sisi koju ću da budžim u teretani, eto? Je l’ ima neki problem?    

   

Mimi i bes i tuga jedne mladosti u Srbiji

Činjenica je da je cela ta materijalističko romantičarska poetika jako autodestruktivna. Seks, droga, i pare, pare, pare za još droge. Kako kaže Mimi: “Radim za ono što me radi”. Ali na koncertu mi je bilo fenomenalno iz jednog prostog razloga – svi smo mi bebe devedesetih ili barem većina ljudi iz mog okruženja. I svi smo zapravo kolateralne štete ne samo ove nesrećne zemlje već i jednog šireg vremenskog konteksta. I oko sebe uglavnom viđam utučene, depresivne, beživotne ljude koji zasijaju tu i tamo, zagrizu, osete se dobro, pa ih nešto ponovo spusti. Možda činjenica da svakog drugog dana vagaju kome da se prodaju i za koliko, i to u slučajevima kada se ne nude za badava. Istina je da me užasava pomisao na devedesete i da mi nije bilo baš super prijatno pored nekih ljudi na koncertu, ali to bi bilo kao da mi nije super prijatno da se pogledam u ogledalo ovih dana. Jer oni to jesu, naše ogledalo. Radikali se preobukli u naprednjake, a dizelaši u bebe devedesetih. Sve nas ostale izdale su odavno “demokratske vrednosti”, njih devedesete nisu nikada. Oni su sa njima naučili da se nose. I za razliku od mlade intelektualne elite u njima ima snage i pozitivnog ludila i energije, mi ostali smo se već osušili šibajući CV-ijeve naokolo. Oni rade za ono što ih radi. Oni su ekipa koja se drži i roka zajedno, mi se međusobno etiketiramo. Istina je – ili će se i oni prodati u jednom trenutku ili biti mladi leševi, ali šta god od ta dva da bude, biće to njihove odluke.

A o čemu mi ostali odlučujemo u našim životima? Osim o tome da li da odemo na Mimi ili ne? E neka sam joj dala tih 300 dinara, ne žalim!    

 sara radojkovic, kartica

  

        

 

[1] I ovde citiram spomenutog urednika sa kojom sam spontano ušla i u brejstorming pre samog koncerta.

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged:

1 comment

  1. Ovaj kilometarski komentar je patetican i lose srocen. Mimi nije patetika, Mimi je sila. Ovakav manifest zvuci nedosmišljeno i razvodnjava srž i energiju kojom su nabijene pesme. Dole truli manifest. zabole me sto si idejni tvorac, sto imas blog i sto delujes ko mekani meda

Comments are closed.