Iako su postojali samo sedam godina i objavili tek tri albuma, Nirvana je bio bend nemerljive uticajnosti u muzičkom svetu, u nezanemarujućoj meri zahvaljujući singlu Smells Like Teen Spirit, sa njihovog drugog albuma Nevermind. Ta pesma ih je proslavila, nakon čega su prodali milione albuma i osvojili bezbroj nagrada, a MTV je taj kultni video spot puštao na svakih 20 minuta. Sedamnaest meseci nakon što je Nevermind objavljen, bend je počeo da snima ono što će biti njihov poslednji album, In Utero – koji je producirao Stiv Albini, veoma otvoren i neverovatan audio inženjer. U novembru 1992, ubrzo nakon što su se formalno složili oko njegovog angažovanja, Albini je pisao Nirvani i izložio svoju filozofiju u pismu koje je fascinantno od početka do kraja.
* * *
Kurte, Dejve i Krise:
Prvo dozvolite da se izvinim što mi je trebalo nekoliko dana da sastavim ovo pismo. Kada sam razgovarao sa Kurtom, bio sam usred snimanja albuma za Fugazi, ali sam mislio da ću imati dan ili nešto više između snimanja da sve sredim. Moj raspored se neočekivano promenio, i ovo je prvi trenutak kada mogu da prođem kroz sve. Izvinjavam se, izvinjavam se.
Mislim da najbolja stvar koju možete da uradite u ovom trenutku jeste upravo to o čemu govorite: da izgruvate ploču za nekoliko dana, sa visokim kvalitetom, ali minimalnom „produkcijom“ i bez ometanja od strane tupoglavaca iz front office-a. Ako je to ono što zaista želite da radite, voleo bih da me uključite.
Ako se možda, umesto toga, nađete u poziciji da vam diskografska kuća privremeno povlađuje, samo da bi u nekom trenutku zategla lanac (time što će vas gnjaviti da prerađujete pesme/sekvence/produkciju, angažuje studijske muzičare da vam “zaslade” ploču, prepuštajući celu stvar potom nekom didžeju koji pravi remiks, šta god…) onda vas čeka neprijatno iskustvo i ja ne želim da učestvujem u tome.
Zanima me samo rad na pločama koje dosledno odražavaju percepciju benda o njihovoj muzici i postojanju. Ako se posvetite tome kao principu metodologije snimanja, onda ću se razbiti od posla za vas. Obigravaću oko vas. Lupaću vas po glavi alatom…
Radio sam na stotinama ploča (neke su odlične, neke dobre, neke užasne, dosta ih je završilo na đubrištu), i video sam direktnu korelaciju između kvaliteta krajnjeg rezultata i raspoloženja benda tokom celog procesa snimanja. Ako treba mnogo vremena da se snimi ploča, a svi se smore i preispituju svaki korak, onda snimci veoma malo liče na live, a krajnji rezultat je retko kad pohvalan. Pravljenje pank ploče je definitivno slučaj kada više „rada“ ne znači bolji krajnji rezultat. Očigledno ste i sami ovo naučili i cenite tu logiku.
O mojoj metodologiji i filozofiji:
#1: Većina savremenih dizajnera zvuka i producenata vidi ploču kao „projekat“, a bend kao samo jedan element tog projekta. Osim toga, oni smatraju da je snimanje kontrolisano ređanje slojeva zvukova, od kojih je svaki pod potpunom kontrolom od trenutka kada se osmisli melodija do konačnih šest. Ako se bend izmaltretira u procesu snimanja ploče, šta da se radi; sve dok „projekat“ dobije odobrenje onog ko donosi odluke.
Moj pristup je upravo suprotan.
Smatram da je bend najvažnija stvar, kao kreativni entitet koji je iznedrio i ličnost i stil benda i kao društveni entitet koji postoji 24 sata svakog dana. Ne smatram da je moja uloga da vam govorim šta da radite ili kako da svirate. Prilično sam voljan da se moje mišljenje čuje (ako mislim da bend lepo napreduje ili pravi neku veliku grešku, smatram delom mog posla da mu to kažem), ali ako bend odluči da nastavi sa nečim, postaraću se da se to izgura do kraja.
Volim da ostavim prostor za nezgode ili haos. Nije trik u pravljenju besprekorne ploče, gde su svaka nota i slog na mestu i svaki udar bas bubnja identičan. Svaki idiot koji ima strpljenje i budžet da dozvoli sebi takvu glupost može to da uradi. Više volim da radim na pločama koje teže većim stvarima, kao što su originalnost, karakterističnost i entuzijazam. Ako svaki element muzike i dinamike benda kontrolišu merači tempa, kompjuteri, automatizovani miksevi, gejtovi, sempleri i sekvenceri, onda ploča možda nije nevešta, ali sigurno neće biti izuzetna. Takođe će imati vrlo malo veze sa bendovim lajv nastupima, što bi ovde trebalo da bude glavna stvar.
#2: Ne smatram da su snimanje i miksovanje zadaci koji su nepovezani jedan s drugim i koje mogu da obavljaju stručnjaci bez da su stalno pristuni. Devedese devet odsto zvuka ploče treba da se odredi dok se pravi osnovni snimak. Vaša iskustva su specifična za vaše ploče; ali po mom iskustvu, remiksovanje nikada nije rešilo nijedan problem koji je stvarno postojao, samo one imaginarne. Ne volim da remiksujem snimke drugih dizajnera zvuka, i ne volim da snimam stvari da bi ih neko drugi remiksovao. Nikada nisam bio zadovoljan ni jednom verzijom te metodologije. Remiksovanje je za netalentovane pizde koje ne znaju kako da podese bubanj ili kako da usmere mikrofon.
#3: Nemam Bibliju osnovnih zvukova i tehnika snimanja koje slepo primenjujem na svaki bend u svakoj situaciji. Vi ste drugačiji bend od bilo kog drugog benda i zaslužujete barem poštovanje da se bavim vašim sopstvenim ukusima i brigama. Na primer, volim zvuk bučnog bubnja (kao recimo Gretach ili Camco) širom raspoređenih u velikoj prostoriji, posebno sa Bonhammy dvoglavim bas bubnjem i stvarno bolno glasnim snare-om. Sviđa mi se i mučni niski opseg koji se dobija iz Fender Bassman-a ili Ampeg gitarskog pojačala i potpuno šupalj zvuk produvanog SVT lampaša sa izakanim lampama. Znam i da su ti zvuci neprikladni za neke pesme i forsirati ih predstavlja gubljenje vremena. Zasnivati snimanje na mom ukusu je glupo kao i dizajniranje automobila u skladu sa presvlakama za sedišta. Vi momci morate da odlučite i onda mi objasnite kako želite da zvučite da ne bismo pristupali ploči iz različitih pravaca.
#4: Gde ćemo snimati ploču nije toliko važno koliko kako je snimamo. Ako imate studio koji želite da koristite, nema frke. U suprotnom, mogu da dam neke predloge. Imam lep studio sa 24 kanala u svojoj kući (Fugazi su upravo snimali tamo, možete ih pitati kako im se sviđa) i upoznat sam sa većinom studija na Srednjem zapadu, Istočnoj obali i sa desetak u UK-u.
Malo bi me brinulo da mi budete u kući tokom celog procesa snimanja i miksovanja, samo zato što ste poznati, pa ne bih želeo da se to pročuje po kraju, jer bi ste onda vi momci morali da trpite sranja od fanova; ali ipak bi to bi bilo fino mesto za miks ploče.
Ako želite da prepustite detalje izbora studija, smeštaja itd. meni, sa zadovoljstvom ću srediti sve te stvari. Ako želite da vi to rešite, samo zapovedajte.
Moj prvi izbor za studio za snimanje bilo bi mesto koje se zove Pachiderm u Kenon folsu, Minesota. To je sjajan objekat sa izvanrednom akustikom i totalno udobnom vilom iz vlažnih snova svakog arhitekte u kojoj bend živi tokom snimanja. To čini sve efikasnijim. Pošto su svi tamo, stvari se obavljaju i odluke se donose mnogo brže nego da su ljudi negde u gradu. Tu imaju i sve ono otmeno sranje kao što je sauna, i bazen, i kamin, i potok sa pastrmkama, i pedeset hektara i tome slično. Napravio sam gomilu ploča tamo i uvek sam uživao u ovom mestu. Takođe je prilično jeftino, s obzirom na to koliko je odličan objekat.
Jedina nevolja u vezi sa Pachidermom je što vlasnici i menadžer nisu tehničari i nemaju tehničkog osoblja na raspolaganju. Radio sam tamo dovoljno da mogu da popravim skoro sve što može da pođe po zlu, osim ozbiljnog elektronskog kolapsa, ali imam momka sa kojim dosta radim (Bob Veston) koji je stvarno dobar sa elektronikom (dizajnira elektronskih kola, rešava problema i sklapa razna sranja na licu mesta), pa ako odlučimo da to uradimo tamo, verovatno će se naći na mom platnom spisku, jer je on jeftino osiguranje za slučaj da eksplodira napajanje ili dođe do ozbiljnog kvara usred zime i 50 milja od najbliže tehničke opreme. On je takođe audio inženjer, tako da može da odradi neke uobičajene stvari (katalogiziranje numera, pakovanje stvari, nabavljanje potrepština) dok mi tešemo ploču kako valja.
Jednog dana ću nagovoriti ove iz Jesus Lizard-a (rok band, prim. prev.) da odemo tamo i da se kako treba zabavimo. O da, i tamo je ista Neve konzola na kojoj je snimljen i miksovan album Back in Black AC/DC-a, tako da znate da samo treba rokati.
#5: Kinta. Objasnio sam ovo Kurtu, ali mislim da je bolje da to ponovim ovde. Ne želim i neću uzeti honorar ni za jednu ploču koju snimim. Nema procenta. Tačka. Mislim da je plaćanje honorara producentu ili audio inženjeru etički neodbranjivo. Bend piše pesme. Bend svira muziku. Obožavaoci benda su ti koji kupuju ploče. Bend je odgovoran za to da li je to odlična ploča ili grozna ploča. Autorski honorar pripada bendu.
Voleo bih da budem plaćen kao vodoinstalater: odradim posao, a vi mi platite koliko to košta. Diskografska kuća će očekivati da tražim jedan do jedan i po procentni poen. Ako pretpostavimo da će se ploča prodati u tri miliona primeraka, to bi bilo oko 400.000 dolara. Nema šanse da bih ikada uzeo toliko novca. Ne bih mogao da spavam noću.
Morao bih da budem komforan sa iznosom novca koji mi plaćate, ali to je vaš novac, i insistiram da i vama bude komforno. Kurt je predložio da mi platite deo koji bih smatrao celom isplatom, a onda, ako zaista mislite da zaslužujem više, da mi isplatite još jedan deo nakon što vidite da li će album zaživeti. To bi bilo u redu, ali verovatno bi napravilo više organizacionih problema nego što vredi.
Šta god. Verujem da ćete biti fer prema meni i znam da morate biti upoznati sa onim što bi običan čovek iz industrije tražio. Pustiću vas da donesete konačnu odluku o tome koliko ću biti plaćen. Koliko odlučite da me platite neće uticati na moj entuzijazam u radu na ploči.
Neki ljudi na mojoj poziciji bi očekivali povećanje posla nakon saradnje sa vašim bendom. Ja, međutim, već imam više posla nego što mogu da postignem, i iskreno, ta vrsta ljudi koju će privući takva površnost nisu ljudi sa kojima želim da radim. Molim vas, nemojte to smatrati problemom.
To je to.
Molim vas, pozovite me da prođemo kroz bilo šta od ovoga, ako je nešto nejasno.
[Potpis]
Ako je za snimanje potrebno više od nedelju dana, neko je nešto zajebao.
Oi!
Izvor: lettersofnote.com
Prevod: Danilo Lučić
Pročitajte i tekst o Lu Ridu i kako je njegova muzika uticala na praške disidente tokom Plišane revolucije, kao i tekst o muzici u delima Harukija Murakamija.