Lu Rid: Uradi pravu stvar Lu Rid je, dok je intervjuisao Vaclava Havela malo nakon Plišane revolucije, ostao duboko dirnut kad je saznao koliko su njegovi stihovi i Velvet Underground uticali na češke disidente i korenite promene u istoriji te zemlje.

Lu Rid u spotu za "Dirty Boulevard" (1989)

Lu Rid (2. mart 1942 – 27. oktobar 2013), jedan od osnivača grupe Velvet Underground i kantautor osobenog stila, ostavio je nemerljiv trag u savremenoj muzici. O njegovom značaju i uticaju napisane su mnoge knjige, snimljeni su brojni dokumentarci i dosta toga se zna. Međutim, manje su istraženi stihovi, kratke priče, eseji i drugi tekstovi pesnika Njujorka pisani bez gitare u krilu.

Pored izdanja Pass Thru Fire (2000) i I’ll Be Your Mirror (2020) sa sabranim stihovima iz pesama, posthumno je objavljena i zbirka Ridove poezije Do the Angels Need Haircuts (2018), a nedavno i knjiga sa njegovim zapisima o tai čiju The Art of the Straight Line (2023), koju je uredila Lori Anderson. U arhivi Lua Rida, poverenoj Njujorškoj javnoj biblioteci, cela sekcija posvećena je njegovim (ne)objavljenim rukopisima. Među njima je i Ridov razgovor sa Vaclavom Havelom, koji ovde prenosimo, iz aprila 1990. godine, malo nakon što je dramski pisac i disident postao predsednik Čehoslovačke. Ridov tekst, kombinacija reportaže, intervjua i eseja, osim što autora predstavlja u donekle drugačijem svetlu, donosi i Havelovo svedočanstvo o češkom kulturnom i političkom andergraundu i tome kako su Ridovi stihovi i jedna ploča grupe Velvet Underground doslovno menjali istoriju.

***

Bio sam u bekstejdžu na Vembli stadionu. Bio sam tamo zbog koncerta za Nelsona Mandelu. Vreme tipično englesko. Nisam očekivao da ću se sresti sa gospodinom Mandelom, ali sam se ponadao da ću ga bar videti. Čitao sam u štampi kako je lista učesnika ovog koncerta za Mandelu slabija od one sa prethodnog, da nema megazvezda. Da smo mi muzičari politički naivni i glupi, zar ne znamo da je on komunista, nije se odrekao nasilja, itd. I još me jedan intervjuer sa BBC-a sa neverovatno lošim zadahom iz usta obavestio da je WEA, moja diskografska kuća, poslala saopštenje prodavcima sa rečima: “Naterajte Mandelu da radi za vas”.

Eto, oni su očigledno kapitalistički psi, rekao sam, i trebalo bi da smesta otkažemo koncert, zar vi ne mislite tako? Pa šta ako je Nelson Mandela otišao u zatvor jer nije mogao da glasa i izašao je 27 godina kasnije, a i dalje ne može da glasa, pa šta ako mu je data prilika da se noćas obrati milijardi ljudi (osim u Americi, u Americi gde se to smatra previše političkim, a ljudi su ionako umorni od te prednosti.)

I ne, nisam uspeo da vidim gospodina Mandelu, svakako ne uživo. Video sam ga na velikom video monitoru, a onda i na TV-u, baš kao što ste možda i vi. A bio je neverovatan u svojoj 71. godini, u svakoj, i nadao sam se da ću ja biti takav u tim godinama, a zapitao sam se još nešto: kako neko ode u zatvor na 27 godina zbog ideje? Tri meseca, u redu. Ajde i godinu. Ali 27 godina. Podsetilo me to na staru tačku Lenija Brusa u kojoj igra zarobljenog vojnika i prete mu – hej, nema potrebe za tim, evo ga njegov raspored, datumi, hoćete njegov kućni broj telefona?

Sa tim pitanjem na pameti sam sutradan išao na let za Prag da intervjuišem Vaclava Havela, novog predsednika Čehoslovačke i mog ličnog heroja, čoveka koji je, kao i Mandela, mogao da ode. Hteli su da ode – bio je uspešan dramski pisac zašto ne ode. Rekli su mu: ako staviš venac na grob tog mrtvog disidenta ideš u zatvor. A sad je predsednik te zemlje, kabinet mu je sastavljen od raznih drugih disidenata, komunisti su zbačeni sa vlasti, češki narod je ustao i njih 300.000 demonstriralo je danima na Venceslavovom trgu, sukobljavajući se sa vojnicima zbog bezumne smrti desetogodišnjeg dečaka. I Vaclav Havel više nije u zatvoru, nego je predsednik.

Pesnik, dramski pisac, veliki čovek.

Pre nego što smo krenuli, desili su nam se neki čudni razgovori sa našim kontaktima u Čehoslovačkoj, još dodatno pogoršani, bez sumnje, mukama sa jezikom. Bilo je kafkijanski. Slušalica spuštena pored telefona, zvuk koraka niz hodnik, bilo je teško dobiti jasan odgovor na naše najosnovnije molbe.

Rečenica koja me je unervozila bila je kada nam je rečeno, iziritirano: “Vlada će se pobrinuti za vas”. Ja sam iz Njujorka. Ne bih baš voleo da se vlada pobrine za mene. Još su hteli i da sviram. U klubu. Za lokalnog promotera. Slike različitih ljudi su mi prolazile kroz glavu i pogoršavale mi nervozu: tapkaroši, butlezi, cene ulaznica. Rekao sam ne. Nisam hteo da sviram za lokalnog promotera. Možda kasnije, kad budem išao na pravu turneju; i bez fotografisanja ili konferencije za štampu na aerodromu. Na kraju krajeva, rekao sam, tu sam kao novinar.

Prag je čist, tako elegantan, tako star. Boravili smo u hotelu Internacional, koji mi je iz daljine delovao kao projekat. Izbliza je zapravo bio okej, samo je ličio na smeđu kutiju. Bilo je zaista teško dobiti sobu jer je u gradu bilo mnogo turista i novinara. Papa je dolazio u Čehoslovačku za dva dana.

Prag su nam pokazivali Paul, fotograf iz Nemačke, a kasnije i čovek za koga mislim da je postao novi stari prijatelj, Kočar. Kočarevo pravo ime je Kočarek. To je 400 godina staro ime i znači male kočije. Kad je odrastao, postao je Kočar, iliti velike kočije. Kočar je bio snalažljiv čovek koji je govorio nešto što je zvao uličarskim engleskim i opirao se svakom pokušaju da ga uvuku u školu i nauče ga pravilnom engleskom. Ali govorio je sasvim dobro. Ispričao nam je da se ne tako davno Havel krio u njegovoj kući, pokušavajući da okupi disidente iz Povelje 77 za dalje proteste protiv vlasti. I sad je postao predsednik.

Kočar se izvinio zbog toga što nas prati veoma krupan, nespretan muškarac, još jedan telohranitelj. Havel ima mnogo neprijatelja. Komunisti ga mrze. I, rekao je praveći od šake pištolj uperen u mene, voleli bi da povrede njegove prijatelje. Havelu dnevno stigne po 20 pretnji smrću, kaže Kočar. Naravno, 99 odsto njih nije ozbiljno. Ali jedan bi mogao da bude.

I tako smo šetali Pragom čekajući intervju. Videli smo gde je uništena Staljinova bista od 30 metara. Kočar je pokazao na to mesto sa posebnim gađenjem. Imao je 14 godina 1968. kada su došli ruski tenkovi, a sam je digao u vazduh dva. Rusi su glupi, kaže. Njihovi rezervoari za gorivo su na zadnjem delu, lako dostupni čekiću i šibici, a onda brzo pobegneš. U demonstracijama kojima su zbačeni komunisti, ako si bio u prvim redovima, a on jeste, tajna je bila u tome da gruneš i furneš. Video je kako je vojnik pretukao 80-ogodišnju staricu pošto mu je rekla da je gori od nacista. Kočar ga je napao i pretpostavljam da je tako ostao bez prednjih zuba.

Otišli smo do jevrejskog geta i jevrejskog groblja, što je bilo jako tužno. Toliko je tu malo tla da nije moglo da bude zasebnih grobova za tela, spomenici su nagomilni jedni na druge i jedni uz druge. Nije li ovo tužno, rekao sam. Nije li ovo lepo, rekla je naša prevoditeljka Jana. Nadam se da je pogrešno razumela.

Otišli smo na stari trg. Pred astronomskim satom stvorila se gužva. Sveci su na svaki sat iskakali iz sata, a na kraju je kukurikao limeni petao. Prešli smo Karlov most, nazvan po Karlu IV, njihovom najvećem kralju, iz 13. veka, kralju svog naroda. Na mostu je 30 statua različitih katoličkih ikona, smeštene su na svakih 10 stopa, sa obe strane. Klinci su svirali pesme Biltsa i češke narodne pesme. Pre Havela nikakva muzika nije mogla da se svira i peva na mostu. Mladi ljudi nisu uopšte mogli tu da se okupljaju. Nikad ne znaš šta može da im padne napamet.

Prošli smo pored Kafkine biste na ulici, ali nam je rečeno da se ne trudimo da vidimo njegov stan, sve je razvučeno. Jeli smo neke knedle u najstarijem praškom restoranu i onda se okupili da odemo do zamka da se sretnemo sa Vaclavom Havelom.

Zamak je upravo to, veliki zamak na još jednom trgu pravo naspram jako lepe crkve sa pozlaćenim satom. Ispred nas je sačekao Saša Vandros, mladi državni sekretar sa naočarima. Poveo nas je gore, uz stepenište sa crvenim tepihom, do kancelarije predsednika. Ušli smo u kancelariju i seli za srednje velik sto. Predstavnik za štampu trebalo je da nam bude prevodilac. Predsedniku Havelu, kaže, engleski nije baš najbolji. Pripremio sam svoj kasetofon i eto njega, predsednika Vaclava Havela.

On je od onih osoba koje vam se dopadnu na prvi pogled, a kad progovori bude još bolje. Potražio je cigarete i palio ih je jednu za drugom ceo sat. Rečeno mi je da danima radi po 18 sati, što je malo previše za njega, pošto je pre samo tri nedelje operisao bruh. Jedan je od najprijatnijih ljudi koje sam ikada sreo. Pitao sam ga da li je u redu da pritisnem dugme za snimanje.

HAVEL: Pozivamo vas i na doručak…

RID: Ne, mislim, u hotelu smo naručili doručak i došla su tri čoveka da nam ga donesu. Pomislili smo kako je to čudno, mali poslužavnik a trojica ljudi. I uvek pomislim na Kafku, mislio sam na Kafku i kada sam vas čitao, hm, da vidim da li ovo radi…

HAVEL: Državna bezbednost je u ovoj zemlji raspuštena, ali ti ljudi rade uprkos toj činjenici. Mislim da ih više zanimam ja nego vi, te ljude.

RID: Ne bih rekao, ne bih rekao, ja ovo obično ne radim. Uradio sam još jedan intervju u životu, pre dve nedelje. Postoji pisac kome se zaista divim, zove se Hjubert Selbi, napisao je knjigu Poslednje skretanje za Bruklin, i iz jednog novog magazina su me pitali da li bih ga intervjuisao. Celog života sam zaista hteo da se sretnem sa njim, pa sam pristao. I bilo je stvarno divno. Uspeo sam da mu postavim mnogo pitanja o pisanju. I juče sam shvatio da je to sjajan intervju. Da imamo više vremena, pokazao bih vam ga. Imam i poklon za vas. U svakom slučaju, magazin je odbio intervju.

HAVEL: (Na češkom) Samo malo, ne razumem…

PREVODILAC: (Na češkom) Taj magazin ga je odbio.

HAVEL: (Smeje se)

PREVODILAC: (Na engleskom) Da li je vaša ideja da uradite ovaj intervju?

RID: Nije to bila moja ideja. Nije mi ni na kraj pameti bilo da ću intervjuisati predsednika države. Rečeno mi je da sam jedan od ljudi prihvatljivih da urade nekonvencionalni intervju.

HAVEL: Dobro, mislim da ću imati nešto da poručim preko ovog časopisa, i voleo bih da vam to kažem u ovom intervjuu, ali moramo odmah da počnemo jer, nažalost, imam mnogo posla. Mnogo je kriza i problema koje moram da rešim jako brzo. Možemo da počnemo, ako ste saglasni. Ali više bih voleo da odgovaram na češkom, a Mihael će to da prevodi pošto govori mnogo bolje od mene.

RID: Ovo je poklon za vas.

HAVEL: Hvala vam mnogo.

RID: To je CD…

HAVEL: (Na češkom) A, da, ovo je sjajno. Konačno ću moći da slušam malo muzike kako treba.

RID: … to je projekat nazvan Songs for ‘Drella, o Endiju Vorholu, koji sam uradio sa Džonom Kejlom.

HAVEL: Uskoro idem u malo selo u kom je rođen, Endi Vorhol. Mezis Droje. Mezilabolse, jako malo selo u…

[poslužena je kafa]

RID: Nema alkohola…

HAVEL: Ne, ne, ne. To je zabranjeno u ovom zamku, osim za mene, ja mogu da pijem krišom.

HAVEL: [Posredstvom prevodioca] Najgora stvar u vezi s tim što sam predsednik je to što nemam kad da slušam muziku. Samo predsedničku melodiju… I jedino kada mogu da slušam muziku je u kolima, dok idem s jednog mesta na drugo. Međutim, ovaj CD ću pustiti čim mi se ukaže prilika. Ali svejedno uživam u dobroj rok muzici. Ponekad naiđu i trenuci kada slušam čak i ružnu savremenu muziku, komercijalnu muziku, pop muziku. Na našem radiju je 20 godina puštana samo najbanalnija pop muzika. Sad je već moguće na radiju čuti muziku koju su ranije ljudi mogli samo u tajnosti da razmenjuju na trakama. A ako bi neko predugo distribuirao trake obično bi bio uhapšen. Sada su svi oni pušteni iz zatvora, a muzika se pušta na radiju.

RID: Da li je istina da na Karlovom mostu ne tako davno niste mogli da svirate gitare?

HAVEL: Jeste, istina je, pop muzičari su tamo s vremena na vreme bili hapšeni. Ili bar pritvarani… pritvarani na neko vreme u policijske stanice, pa posle puštani. Ali, pošto smo počeli da pričamo o muzici, hteo bih nešto da kažem.

Hoću da kažem da je ova naša revolucija, pored svih drugih lica, imala i muzičko lice. Ili umetničko lice. A imala je i veoma specifičnu muzičku podlogu. Krajem šezdesetih smo ovde imali talas rok muzike… Mnogi bendovi su se posle sovjetske invazije raspali ili su počeli da sviraju drugačiju muziku, pošto je dobra rok muzika zapravo bila zabranjena.

Bio je tu jedan poseban bend koji je potrajao, nisu promenili ime, nisu se menjali. Bilo ih je nekoliko, ali ovaj je bio najpoznatiji. A njihov muzički stil bio je umnogome pod uticajem Velvet Underground, čije sam ploče doneo 1968. iz Njujorka. Bila je to jedna od njihovih prvih ploča… I taj bend bio je mnogo progonjen. Prvo su izgubili status profesionalaca, a onda su mogli da sviraju samo na privatnim zabavama. I neko vreme su svirali i u ambaru moje vikendice, gde smo morali da, na veoma komplikovane načine, organizujemo tajne koncerte… A ime mu je Plastic People of the Universe.

Oni su stvorili ceo andergraund pokret u mračnim ’70-im i ’80-im. I onda su pohapšeni. Uz nekoliko prijatelja smo pokrenuli kampanju protiv hapšenja i bilo je prilično teško ubediti neku jako ozbiljnu gospodu, akademike i nobelovce da se zauzmu za neke čupave rok muzičare. Međutim, uspeli smo. A to je vodilo stvaranju svojevrsne zajednice zasnovane na solidarnosti.

Mnogi ti muzičari su, pod pritiskom naše kampanje, oslobođeni, a neki su lakše kažnjeni. Činilo nam se da zajednica stvorena na ovaj način ne bi trebalo nakon toga da se prosto raziđe, nego da bi trebalo da nastavi u nekom stabilnijem obliku. I tako je stvorena organizacija Povelja 77.

RID: Stvarno?

HAVEL: Suđenje bendovima bio je poseban događaj. Tada je još bilo moguće ući u sudsku palatu i prisustvovati takvom procesu. Zgrada je bila puna ljudi. Mogli ste da vidite univerzitetskog profesora u prijateljskom razgovoru sa bivšim članom Prezidijuma Komunističke partije i sa dugokosim rok muzičarem dok su sva trojica okruženi policijom.

Bila je to naznaka stvari koje će doći, posebne prirode i karaktera Povelje 77, koja je ujedinila mnoge ljude iz različitih miljea, i sa različitim pogledima, u zajedničkom otporu totalitarnom sistemu i izrazima neslaganja sa sistemom. I onda smo neki od nas pohapšeni i odvedeni u zatvor. Ali sada su članovi Povelje 77 poslanici u parlamentu, članovi su vlade ili su ovde, u zamku.

Ja sam bio sam jedan od prva tri glasnogovornika Povelje 77. Time hoću da kažem da je muzika, andergraund muzika, a posebno jedna ploča Velvet Underground, odigrala prilično značajnu ulogu u razvoju naše zemlje, a ne bih rekao da je mnogo ljudi u Sjedinjenim Državama to primetilo. Eto, to sam hteo da vam kažem, a imam da kažem još nešto, no to možda kasnije.

Ali prvo treba da spomenem da se, kao što je to obično slučaj sa rok bendovima, oni menjaju, menjaju imena, neki ljudi odu, i tako dalje. Dakle, jezgro ovog benda još postoji, ali su promenili ime i sada se zovu Midnight (Unots). Skoro je bio Uskrs, i uključio sam radio u kolima dok sam se vozio do moje kolibe i pustili su muziku za Pashu koje je svirao upravo ovaj bend, a snimljena je u mojoj kolibi.

RID: Muziku za Pashu?

HAVEL: Da, muziku za Pashu. Muzika je snimljena pre 13 godina… Nikada ranije nije objavljena. Jednostavno su se zaključali u moju kolibu i snimili te stvari. (Na češkom). U tajnosti. Čuti iznenada tu muziku na Čehoslovačkom radiju bilo je jako neobično iskustvo.

RID: Džoan Baez vas pozdravlja.

HAVEL: (Na engleskom) Hvala vam mnogo. Molim vas, uzvratite pozdrave, a nadam se da ću je videti sedmog juna, kada bi trebalo da održi koncert u Pragu. Šestog ili sedmog, mislim. Odvedite je u Moskvu. Održaće jedan koncert u Bratislavi, mislim, i jedan u Pragu.

RID: Veoma vam se divim. Čitajući Pisma Olgi…

HAVEL: To je nečit… neč..

RID: Nečitljiva.

HAVEL: Nečitljiva knjiga. Napisana je u zatvoru, i sve što se podrazumevalo bilo je, hm, zabranjeno.

PREVODILAC: Cenzurisano

HAVEL: Cenzurisano. Cenzurisano, a oni su me naučili da pišem sve komplikovanije rečenice i sad ni ja to ne razumem dobro. To je krajnje komplikovan jezik, ali to je posledica zatvorske cenzure, da, jer ako ne bi razumeli, oni su to dozvoljavali (smeh).

RID: Zašto je to nazvano Plišana revolucija?

HAVEL: Taj naziv. (Na češkom) Reći ću to na češkom. (Preko prevodioca) Nismo je mi tako nazvali, nego novinari sa zapada. Oni vole jednostavne etikete. Ali se etiketa ovde primila. Neki ljudi i danas koriste taj izraz.

Dakle, istina je da postoji ta zanimljiva stvar u vezi s našom revolucijom, da izuzev masakra koji ju je pokrenuo tokom nje nije bilo prolivanja krvi. Ali to ne znači nužno da je bila baš toliko plišana. Ili da smo živeli u plišana vremena. To je usput.

Hteo sam nešto drugo da kažem za ovaj časopis, ako mogu da predložim. Ceo pokret protiv establišmenta šezdesetih godina značajno je obeležio moju generaciju, kao i kasnije generacije. Te 1968. sam bio šest nedelja u Njujorku. Učestvovao sam u demonstracijama, na mitinzima i studentskim protestima (na Univerzitetu Kolumbija). (Na češkom) Takođe sam odlazio u Grinič Vilidž i Ist Vilidž.

RID: Na kojim?

HAVEL: Bili su u štrajku, ali su me ipak pozvali na tribinu tamo, bio sam i na Jejlu i MIT-u. A sa Milošem Formanom sam učestvovao u zauzećima javnih prostora i sličnim stvarima. Bazali smo po Grinič Vilidžu i Ist Vilidžu i tamo sam kupio mnogo postera koje još čuvam. Ti psihodelični posteri su mi još okačeni po zidovima kolibe.

RID: Jeste išli u CBGB?

HAVEL: To je bilo kasnije. Mnogi slavni muzičari poput Boba Dilana i Džimija Hendriksa bili su već tu, ali su se neki pojavili tek kasnije. (Na češkom) Skoro mi je neko, tokom revolucije, ukrao dva baš draga postera. Ne znam zašto.

RID: Dakle nikada niste videli Velvet Underground?

HAVEL: Uživo ne, ali sam kupio ploču. Prvo izdanje. Bar mislim da je prvo.

RID: Da li ima bananu na sebi?

HAVEL: Nisam dugo video tu ploču. Uglavnom sam je puštao početkom 1970-ih. Tako da se ne sećam banane. Ali znam da je skroz crna sa belim slovima (ploča White Light/White Heat). Povremeno bi neki muzičari pokušavali da je ukradu. Ali mislim da je još imam.

Ali da nastavim ono što sam hteo da kažem. Ceo duh šezdesetih, pobuna protiv establišmenta, značajno je uticala na duhovni život moje generacije i mlađih, a na krajnje čudan način prenela se i u sadašnjost. Ali od te pobune od pre 20 godina razlikujemo se po tome što smo otišli korak dalje. On se možda čini mali i neprimetan, ali to je saznanje da ne možemo samo da svrgavamo, nego moramo i da izgradimo novi put. I, na primer, Mihael Kotap, verovatno najpoznatiji rok muzičar u zemlji, takođe je i jedan od najaktivnijih poslanika u našoj sadašnjoj federalnoj skupštini. On sad nema mnogo vremena za komponovanje muzike. To je svojevrsna žrtva koju je podneo društvu. Ali je uspeo da napiše melodiju za stražu u zamku.

A kada smo bili u Njujorku u državnoj poseti pre dva meseca, sa Milošem Formanom smo jedne večeri svratili do CBGB-a. Kasnije sam saznao da je menadžer tog mesta, čovek koga nismo odmah ni primetili, telefonirao prijatelju u Prag da mu kaže da mu je predsednik države kod njega u lokalu. Najuplašeniji zbog toga bila su tridesetorica ljudi iz tajne službe koji su me čuvali. A ti momci su bili pravi Ramboi. Ali na kraju su me momci iz tajne službe zavoleli i dali su mi džemper na poklon. I bili su dirnuti kad sam odlazio. Ali nisam štampao takve stvari.

PREVODILAC: Oh, kaže da bi trebalo da to cenzurišem. Mislim da je to u redu.

RID: Znate li da u SAD-u sada pokušavaju da cenzurišu ploče? Tako što ih kategorizuju?

HAVEL: Pa, kad smo bili u Americi organizovan je koncert u katedrali Svetog Jovana Božjega u Njujorku, pojavilo se tamo mnogo poznatih pisaca, muzičara i drugih ljudi i od njih sam saznao da i oni imaju svoje drugačije probleme. Srcem sam uvek na strani onih koji se bore za slobodu izražavanja. Ali ipak mi se čini da je 200 godina stara američka demokratija dovoljno zrela da joj nisam ja potreban kao posrednik koji će preneti poruku gospodinu Bušu. Mislim da to oni mogu da mu kažu direktno.

RID: Pokušavamo.

HAVEL: Oni su od mene na neki način zatražili da se zauzmem za njih, ali mislim da ne bi trebalo. Jer bih ih time ponizio. Oni su građani i mogu svojim izabranim predstavnicima da kažu šta god hoće.

RID: Da li ste za ponovno ujedinjenje Nemačke?

HAVEL: Mislim da je to moralo da se dogodi pre ili kasnije. I svako ko nije tako mislio nije bio dalekovid. A ako neko mentalno nije spreman na to, to je njegov problem.

PREVODILAC: (Havelu na češkom) Teško mi je da prevodim jer nemam dovoljno vremena da razmislim.

HAVEL: (Prevodiocu na češkom) Ti si prevodilac. Da, to je rok magazin. Neće tu biti skandala, zar ne?

PREVODILAC: (Havelu na češkom) Od ovoga neće, jeste sigurni?

HAVEL: (Preko prevodioca) Berlinski zid bio je simbol podeljenosti Evrope. I pad ovog zida znači oslobođenje svih nas. I prirodno je da se, kada zid padne, narod ponovo ujedini. Da je takav zid prolazio kroz Prag takođe bi pao. I ljudi bi se okupili.

RID: Vi očigledno osećate i dokazujete da muzika može da promeni svet.

HAVEL: Ne sama po sebi, nije to dovoljno samo po sebi. Ali može značajno da doprinese tome tako što će učestvovati u buđenju duha kod ljudi. [Kucanje na vrata. Razgovor Havela sa sekretaricom o stvarima koje treba uraditi i isticanju vremena.] Mislim da nam ponestaje vremena. Da li je istina ili nije da ćete svirati u Galeriji večeras?

RID: Nije ni bila istina da ću svirati u Galeriji. Poneo sam gitaru sa sobom, ipak, pošto bih svirao vama, ali ne bih da odem u klub i sviram. Svirao bih lično za vas, kao što rekoh, ali ne u klubu. To bi me učinilo mnogo nervoznim.

HAVEL: Mislim da bi mi bilo na neki način neprijatno ako bih samo ja mogao da uživam u tome, a da ne mogu tu da budu i desetine mojih prijatelja koji bi hteli da dođu. Bendovi o kojima sam govorio će biti tamo, ljudi koji su bili hapšeni zbog ove vrste muzike, i prijatelji…

RID: Hoćete vi biti tamo?

HAVEL: Večeras imam premijeru mog komada. Mogao bih da budem tamo između 11 i 12, ne bih mogao pre 11 i ne bih mogao da ostanem posle 12.

RID: Prednosti toga kad ste predsednik…

HAVEL: Nema tu nikakvih prednosti, ali posle ponoći još treba da napišem nekoliko govora. Nije da se posebno radujem svojoj premijeri, ali je komad ranije bio zabranjen, tako da mi je to prvi put, a i ansambl pozorišta se borio dve godine da ga postavi na scenu, tako da je to njihova premijera i moram da budem tamo. Mogu posle da dođem… Ali jednostavno moram da budem tamo i posle se zahvalim glumcima i ansamblu, da se rukujem sa glumcima, a onda mogu…

RID: Da li je to veliki klub, jer ako je za predsednika Havela i neke prijatelje, osećao bih se prijatnije. Ali veliki klub sa mnogo ljudi… Vidite, ja sam zatvorena osoba.

PREVODILAC: Nije to veliki klub. To je manji klub i upravo smo razgovarali o tome koliko ljudi može…

RID: Vidite, zatvorena sam osoba, kada sam dolazio ovde nisam hteo nijednog fotografa na aerodromu, jer ne volim da se slikam. Ne volim ni da dajem intervjue… i, hm, volim situacije pod kontrolom, što je suprotno onima gde je mnogo ljudi. Ne tražim to. Bila bi privilegija svirati za te ljude pod odgovarajućim uslovima, ali nisam upoznat sa uslovima i teško mi je da uđem

PREVODILAC: Mislim da će biti najviše par stotina ljudi. A to će sve biti prijatelji, jer se dolazi sa pozivnicama.

HAVEL: (Na engleskom) Uglavnom muzičari, ljudi iz Plastic People i iz drugih bendova, Mihael Kotap, koga sam spomenuo kao najboljeg poslanika u našoj Skupštini, i neki prijatelji. Neće biti javno, niko za to neće znati, i ako nećete da uradite to za nas, i ako ne želite fotografe, nema ih tamo, a ja neću spominjati nikome da ću doći, jer ako bih to bilo gde spomenuo, odmah bi 1.000 ljudi bilo tamo sa mnom, da.

PREVODILAC: (Na češkom) To su sve prijatelji. Ima ih mnogo.

HAVEL: (Na engleskom) Imamo mnogo prijatelja. Ali mogli bismo da sredimo da bude samo oko 150 prijatelja i možemo da razgovaramo sa njima, oni mogu da sviraju, i vi, ako hoćete da svirate za njih, i tako dalje, a ja bih mogao da dođem oko 11 sati i ako bih imao prilike da vas čujem bilo bi mi veoma drago. Ili ako biste radije samo da razgovarate sa njima i sa mnom, možemo da razgovaramo, i onda ću otići.

PREVODILAC: (Na češkom) Možda bi značilo ako bismo stavili dva ili tri momka na vrata.

HAVEL: (Na engleskom) Nije problem organizovati tu dvojicu ili trojicu jer bi moje lično obezbeđenje moglo da ih kontroliše.

RID: Oni bi vodili računa o meni.

HAVEL: Ne, samo bi kontrolisali ulaz, tako da bi mogli da uđu samo ljudi koji su prijatelji.

RID: Ako je to ljudima važno, i ako je to vaš zahtev, bila bi mi privilegija, ako je situacija pod kontrolom, jer sam, kao što rekoh, veoma zatvoren. Zato uvek pokušavam da držim situaciju pod kontrolom koliko mogu, tako da sam u stanju da radim dobro ono što radim. Ali ako je to nešto što biste voleli, bila bi mi čast da to uradim za vas i vaše ljude.

Neki od njih bili su iza rešetaka jer su svirali moju muziku

HAVEL: Bio bih veoma srećan ako bi to moglo da se dogodi za mene i ljude koji slušaju tu muziku 20 godina, tako da je ona postala deo njihovih života, a, naravno, mogu da garantujem da će biti samo ti ljudi i niko drugi. Biću tamo u 11, plus-minus 10 minuta.

RID: (Smeje se)

PREVODILAC: (Na češkom) Rekao sam plus-minus 10 minuta i on je počeo da se smeje. (Na engleskom) Pošto ne znam tačno kad će predstava da se završi. Počinje oko 7.30.

RID: Hoće li biti nekoga da odvede moju ženu i mene tamo?

HAVEL: Naravno.

RID: Ovo je za mene veoma nova situacija, ovaj grad je toliko lep, a moje divljenje prema vama toliko ogromno, tako da želim da uradim nešto pozitivno, sve dok znam šta je to. A kada mi je to nepoznato, onda ne znam šta tačno da uradim. Zato sam za skoro sve i govorio ne, sve dok nisam došao ovde i mogao da porazgovaram sa nekim ko bi mogao da mi kaže šta misli da je u redu u takvoj situaciji, a taj neko ste, pretpostavljam, vi.

HAVEL: (Na engleskom) Možemo da vam preporučimo prave ljude i znamo koga ne bismo preporučili. Pomalo je čudno da takve stvari radimo mi ovde, u zamku, ali na primer (na češkom) da li bi Lada mogla da bude zadužena da to organizuje? (Na engleskom) Ne znam ko je sve pokušao da kontaktira sa vama i ko je pokušao da nešto organizuje, ali ovi ljudi koji su ugovorili ovaj sastanak su u redu i možemo da ih preporučimo. Ti ljudi iz andergraunda, objasnio sam vam to, ko su bili ti ljudi i ljudi oko njih, takozvani češki andergraund, i to je u redu.

RID: Bilo mi je prilično komplikovano jer nikad nisam znao sa kim razgovaram.

HAVEL: Razumem. Naravno, Saša, moj savetnik, dogovoriće se sa vama o detaljima u vezi s tim. Ja nažalost moram da radim nešto drugo. Sastanci, neki ministar, neko…

RID: Velika mi je čast što sam se sreo sa vama, hvala vam na vašem vremenu.

Kočar je došao u 10.00 da nas pokupi i odvede nas u klub koji su svi zvali Galerija (“Je Podivna” na češkom). Smračilo se kada smo za sobom ostavili raskošne građevine starog Praga i zaputili se u novi Prag. Galerija je klub srednje veličine, sa malom binom izdignutom pola metra od poda, gde je sada sedela publika od oko 300 ljudi. Ostali su se šetkali, pričali i povremeno se penjali na balkon desetak metara iznad glave. Galerija je bila i umetnička galerija, gradska većnica i disidentski centar za komunikaciju. Stigli smo i spustili smo se niz dva veoma široka stepeništa u prostor pred binom gde je svirao bend. Prokomentarisao sam kako deluju mladoliko.

Nisu to klinci, rečeno mi je, bubnjar ima 42 godine. Bend je bio Pulnoc ili Ponoć i sastavljen je od članova Plastic People of the Universe i bendova koji su svirali muziku Velvet Underground. Bend su činile dve gitare, električne orgulje, bas, čelo i bubnjevi, a jedna devojka je pevala. Stajao je tu i stari fender twin, u prednjem delu bine, baš kao što je Kočar obećao. Razglas je bio jedan od onih tipičnih za manje klubove, vokal je malo brujao, ali inače sasvim dobar.

Iznenada sam shvatio da mi muzika zvuči poznato. Svirali su pesme Velvet Underground – lepe, besprekorne verzije mojih pesama, pravo iz srca. Nisam mogao da verujem. To nije nešto što su mogli da sklepaju preko noći. Muzika je postajala snažnija i glasnija dok sam slušao. “Bubnjar kaže da će pasti u nesvest jer si ti tu”, kaže Kočar. “Ostvario im se san da dođeš u klub i čuješ ih kako sviraju”.

U publici su bili sve sami disidenti. Povelja 77 imala je 1.800 članova među 15.000.000 stanovnika. Pesme su tekle jedna za drugom, svaka naredna jednako strastvena kao i prethodna, aranžmani, naglašeni stihovi, prostor između. Kao da sam ušao u vremensku krivu i vratio se da čujem sebe kako sviram. Malo je reći da sam bio ganut.

Da bih se sabrao, otišao sam iza scene, u nešto što bi se moglo nazvati univerzalnom garderobom – malom, hladnom, pustom, bleštava sijalica ljulja se sa plafona – i izvukao sam gitaru da je naštimam. Štimer mi je bio mrtav. Kazaljke iz njega sevale su ka meni na besmisleno kolebljivo. “Uzeću od benda jedan”, kaže Kočak. I taj je umro. I eto me, hteo sam da se spremim da sviram za ove neverovatne divne ljude, predsednika da i ne spominjem, a biću raštiman. Baš kao pravi Velvet Underground. Ali ovaj bend Pulnoc nije bio imitacija. Kao da su upili samo srce i dušu VU, sve te sjajne ideje, i apsorbovali ih u samu srž svojih kostiju.

Para je izbijala iz mene i maglila mi naočare dok sam pokušavao da se naštimam po sluhu. Pevao sam sam pred 72.000 ljudi na Vembliju, ali je ovo bilo ličnije. Onda je Kočar rekao: “Havel je stigao”. Pogledao sam na sat. Bilo je 10 minuta posle 11.

Izašao sam na binu, uključio fender, udario akord i otkrio da sam u štimu. E sad me ništa neće zaustaviti. Odsvirao sam nekoliko pesama sa svog albuma New York, shvatajući da su preopširne, ali nije svaka. Krenuo sam da odlazim kad me je Kočar pitao da li može bend da mi se pridruži. Tako je i bilo. I dohvatili smo se nekih starih pesama VU. Svaku pesmu koju sam najavio oni su znali. Bilo je to kao da su Mo, Džon i Sterl bili baš tu iza mene, predivan osećaj.

Ubrzo sam se iscrpeo i, onako znojav ali oduševljen, išao sam za Kočarom do balkona i seo sam za sto sa široko nasmejanim Vaclavom Havelom. Skinuo je sako i olabavio kravatu. “Jeste uživali”, pitao je. “Da”, rekao sam, “jesam”. “Dobro”, rekao je. “Voleo bih da vas upoznam sa nekim svojim prijateljima”.

Onda me je predstavio zapanjujućem nizu ljudi, sve disidenti, sve i jedan bio je u zatvoru. Neki od njih bili su iza rešetaka jer su svirali moju muziku. Mnogi su mi pričali da su recitovali moje stihove da bi se utešili i inspirisali dok su bili u zatvoru. Neki su se setili rečenice koju sam napisao u eseju pre 15 godina: “Svako bi trebalo da umre za muziku”.

Sve mi je to ličilo na san i prevazilazilo je najluđa očekivanja. Kada sam izašao sa koledža i pomogao u osnivanju VU, bavio sam se, između ostalog, pokazivanjem koliko pesma može da bude mnogo više od onoga što se tada pisalo. Tako albumi VU, a i moji, implicitno govore o slobodi izražavanja, o slobodi da pišeš šta god hoćeš i kako god hoćeš. I muzika je našla svoj dom ovde u Čehoslovačkoj.

Predsednik Havel popio je piće sa prijateljima, a to je nešto što ne radi javno pošto je predsednik. Jedino vreme koje ima za pisanje koristi za pisanje govora. A papa je dolazio za dva dana. Pomislio sam: zamisli čoveka koji sam sebi piše govore, govori sopstvene reči. Šta ako bi Džordž Buš… ne. Havel kaže da se govori pišu lako, zapravo su mu neki zamerali na tome što je rekao da ih je napisao brzo. Zato sad govori da mu je trebalo više vremena. Nema vremena za pisanje za sebe, nema vremena za slušanje muzike. Nema vremena da popije piće. Spoljni poslovi nisu komplikovani, kaže. Ima mnogo neprijatnijih tema.

I onda je ustao od stola. “Moram da idem. Moram da se sastanem sa nekim ministrom spoljnih poslova ili tako nešto. O, ovo morate da imate”, i naginjući se ka meni dodao mi je crnu knjižicu veliku otprilike kao dnevnik. “Ovo su vaši stihovi pisani rukom i prevedeni na češki. Bilo ih je samo 200. Bilo je jako opasno imati ih. Ljudi su išli u zatvor, a sad ih vi imate. Držite nam palčeve”.

I onda je otišao.

Prekosutra je – Havel je to nazvao čudom – stigao papa. Njegov govor i govor predsednika Havela prenošeni su napolju, preko trga. Dok smo napuštali hotel i kretali sporednim putem na aerodrom i dalje smo im čuli glasove. Papa je, saznali smo kasnije, upozorio Havela na virus, na moralnu trulež zapada.

“Možda je mislio na tebe”, smejao se Kočar. “Vidi”, pokazao je na ružnu, kockastu sivu zgradu iza žičane ograde. “Tamo su Havela držali u pritvoru pre nego što su ga osudili. Znaš, sigurnije je biti stari auto, nego skupoceni”. Složio je opet prste u pištolj. “Bolje stara kola. Znaš da smo duplirali obezbeđenje predsednika sinoć. Mora on da ide u klub, da komplikuje stvari. Ali ne bi bilo baš tako lako srediti ga. A jesi se ti dobro proveo u našoj zemlji, prijatelju moj?”

Jesam, Kočare. Jesam. I ne prođe ni dan a da ne pomislim na Vaclava Havela i njegov odgovor na pitanje koje sam najviše želeo da postavim: “Zašto ste ostali, zašto niste otišli? Kako ste mogli da podnesete užasno zlostavljanje?” A rekao je: “Ostao sam jer ovde živim. Samo sam pokušao da uradim pravu stvar. Nisam planirao te razne stvari koje su se dogodile, ali nikada nisam posumnjao da ćemo uspeti. Sve što sam ikada želeo bilo je da uradim pravu stvar”.

Volim Vaclava Havela. I držim palčeve. I ja hoću da uradim pravu stvar.

PIše Lu Rid
Izvor: The Faber Book of Pop 
Prevod i uvodna beleška: Matija Jovandić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: