Život konzerviran na stranicama papira („Područje bez signala“, Robert Perišić)

SHARE:

Nikola Nikolić
Život konzerviran na stranicama papira

Za pisce takozvane stvarnosne proze Balkan je teren kakav se samo poželjeti može. Odlikuje ga ona neophodna doza protivrječnosti. Složeni istorijski, politički i socio-ekonomski procesi odgovorni su za klimu koja možda i nije po volji najvećeg dijela stanovništva, ali umjetnicima odgovara takva dinamika, podstiče im kreativnu dvojakost – s jedne strane proživljavaju je kao ostali ljudi, a s druge kao umjetnici, kao bića koja imaju uvid u više dimenzija. Oni poput kartografa nude obimom manje, ali jasnije razmjere svijeta. Kao rezultat uspješno izvedenog sudara njihovih paralelnih iskustava nastaju stvarnosna remek-djela. Tako je bilo i prije pola vijeka, a tako je i danas. Potencijalnih tema je bezbroj. Tranzicioni period na ovom prostoru – iako je do zla boga teško locirati mu kraj – iznjedrio je fenomene kojih bismo se rado odrekli, ali kojima će čitaoci naći opravdanje jer su polazišta za neka od najboljih djela postjugoslovenske književnosti.

Nema sumnje da je jedno od njih i novi roman Roberta Perišića, „Područje bez signala“. Riječ je o piscu rođenom 1969. godine u Splitu, koji je u širim okvirima postao poznat nakon romana „Naš čovjek na terenu“ iz 2007, ovjenčanog nagradom „Jutarnjeg lista“. „Naš čovjek“ je imao odjeka i u Americi, pa je i čuveni Džonatan Frenzen ocijenio da Perišić „lucidno piše i namiguje ironijom“. A upravo su ironija i humor alatke kojima se ovaj autor služi maestralno, čak i kada slika najpotresnije epizode.

Robert Perišić, "Područje bez signala", LOM, Beograd, 2015.

Robert Perišić, “Područje bez signala”, LOM, Beograd, 2015.

Takav je slučaj i sa posljednjim njegovim djelom. „Područje bez signala“ jedna je od onih rijetkih knjiga koje se i pored velikog obima čitaju u jednom dahu, koje se lijepe za čitaoca još od prvih rečenica. Početak nas odmah uvodi u radnju. Zajedno sa Olegom i Nikolom, (anti)junacima posttranzicionog doba, stupamo u zabačeno područje grada N. Radi se, naravno, o imaginarnom mjestu, ali ta činjenica nimalo ne utiče na realnost priče. N. može biti bilo koji grad na prostoru bivše federacije, u kojem je za vrijeme socrealizma vladala industrijska idila: fabričke hale, užurbana radnička klasa, život koji je daleko od bogatog, ali koji zrači atmosferom nekog stalnog, kolektivnog napretka. Zato je po rušenju socijalizma nastala tako duboka malodušnost – kao da je blagostanje premašilo genetski predviđene kapacitete ovdašnjih ljudi. Iscrpilo ih, drugim riječima. Perišićevi usputni opisi skiciraju N. kao sivo i pasivno mjesto. Kao grad u odumiranju. Ipak, u njemu se nalazi nešto što će privući dvojicu neznanaca: nekadašnja fabrika turbina, koja je bila ponos čitavog kraja i čije je gašenje okrenulo stanje naglavačke. Stanovnici su bili sudbinski vezani za njega, pa su godinama poslije živjeli gotovo besmislenim životom, kao kolateralne štete prevare svjetskih razmjera. Zato će pojava Olega i Nikole izazvati interesovanje svih žitelja. Doživjeće je kao ukazanje. Naročito će zaintrigirati bivše radnike, kojima će došljaci objasniti da žele da obnove proizvodnju. Ovo će i pored sumnjičavosti razgaliti radnička srca. Svi oni pronaći će zagubljenu snagu, poput riba koje su se tek nakratko našle na suvom.

Međutim, upravo je skrivena namjera investitora ono što ovaj roman čini tako stvarnosnim, pogodnim za poredbe s realnošću, tako bliskim našim prilikama – naime, napraviće se samo dvije turbine, radi ilegalne prodaje Pukovniku koji je u ratu i pod udarom američkih sankcija (aluzija na posljednje mjesece Gadafijeve vladavine), a potom će lažni obnovitelji zbrisati glavom bez obzira. I bez brige kako će to uticati na ionako roviti optimizam proletera. Ovakav odnos ni ne čudi kada se uzme u obzir investitorov pedigre: „Kad se rat nakon godinu dana prelio i u treću zemlju, Oleg se, kao i drugi, već bio navikao na grozne vijesti: užas je postao dio svijeta u kojem je živio, a on je tek imao tu sreću da sudjeluje u užasu na visokoj razini. Ljudi s kojima se susretao imali su poglede predatora, cinične osmijehe profesionalaca, imao je posla s mafijašima i međunarodnim piranama, imao je posla i s lokalnim gospodarima rata pred kojima su ljudi spuštali poglede, i trebalo se u svemu tome držati respektabilno, kao jedan od njih, da ne nanjuše kakvu slabost.“ Da ironija bude veća, ni Olegov brat od strica Nikola neće znati ove pojedinosti, iako će sve vrijeme slutiti da nekadašnji švercer ima druge planove. Sumnjivih biografija, energični, odlično kamuflirani u outfit vizionara, njih dvojica su paradigma vjesnika budućnosti, onih koji treba da dovrše čerupanje starog sistema − sa svim njegovim izdancima − i nametnu novi pravac, makar vodio u još veću propast.

Dolazak Olega i Nikole, apostola nove, privatizacijske religije, učiniće da na scenu izađe čitava plejada likova direktno i indirektno povezanih sa situacijom u fabrici. Perišić se od ovog momenta odlučuje za pripovijedanje iz više perspektiva, kako bi se čitaoci izbliza upoznali sa njihovim životima. Oni su listom obilježeni manjim ili većim tragedijama, iznevjerenim očekivanjima i razočaranjima. Dobar dio romana posvećen je Sobotki, glavnom inženjeru fabrike, čovjeku koji je i na ličnom i na profesionalnom planu doživio krah, pa u ponovnom pokretanju proizvodnje vidi priliku za sopstveno vaskrsnuće. Istome se nadaju i Erol, ljubitelj Engelsa, pripadnik ozloglašene Raganove paravojske iz prve polovine devedesetih, te nesrećni Slavko, nekada radnik za ponos koji je u međuvremenu pomjerio pameću. Radnici se mogu posmatrati pojedinačno, ali i onako kako im nalaže priroda posla: kolektivno, kao jedinstveni lik. Zajedno se raduju poslu, ali i još nečemu – investitori su im nagovijestili da očekuju neku vrstu samoorganizacije, po oprobanom metodu, što na nov način uzbuđuje duhove. Radnicima ideja miriše na sistem samoupravljanja. Tako pokretanje proizvodnje ujedno pokreće i vremenski točak, pa fabrika postaje dodirna tačka sadašnje i prošle epohe, što u kapitalistički orijentisanim medijima nailazi na podsmijeh: „Članak je izašao. Bio je uglavnom podsmješljiv, jer tamo neke budale u teškoj nedođiji obnavljaju samoupravljanje – naslov je bio ‘Samoupravljanje iza sedam gora’ − i sad je Sobotki bilo jasno da je novinar zato došao, znajući otprije da su oni smiješni ljudi što žive iza sedam gora i blesavi su kao patuljci koji rade i pjevaju.“

Ženski likovi nijesu toliko uključeni u fabrička zbivanja, ali njihovo pojavljivanje ne odudara od fabularnog toka; naprotiv, kao da su upravo žene te koje presudno utiču na razvoj događanja. Šeiline, Lipšine i Nedrine dionice daju romanu neki poseban kotrljajući ritam, što stvara dojam ubrzavanja, želje da se farsa razotkrije i da se spasi što se spasiti dâ. Njih tri su kao dobre vile koje iza kulisa sređuju stvar. Tako će se Šeilina dosjetka pokazati spasonosnom. Pošto Oleg nije uspio da proda turbine (Pukovnik gubi bitku s pobunjenicima), a i sâm se našao u pustinji, u bezizlaznom položaju, ona će iskoristiti staro poznanstvo kako bi turbine ipak našle kupca. I ovdje slijedi još jedno odlično Perišićevo rješenje, epilog tako karakterističan za tužnu sudbinu socijalističke privrede. U tome je bit naše društvene transformacije. Sadašnjost usisava prošlost, modifikujući prema svom ukusu sve njene elemente. Zaluđeni umjetnik performansa Malkolm nalazi genijalnom ideju da na svečanosti u Londonu proda posljednju turbinu, koja je artefakt socijalističkog doba, nijemi svjedok prošlosti koji upotrebnu vrijednost može imati još samo u umjetnosti. Malkolm u zanosu objašnjava njen značaj: „Ovo je velika krvava priča o strasti, o strasti rada, o strasti ulaganja i rizika, o strasti opstanka i nade, ovo je priča o ljudima iz socijalizma i kapitalizma, priča o čudnom mjestašcu između Istoka i Zapada, ovo je priča o strasti slobodnog tržišta koje prelazi granice čak i kada je to zabranjeno, i priča o strasti radnika koji obnavljaju tvornicu kao svoj dom i ne mogu prestati čak i kad je sve iluzorno, tržišno besmisleno – sve je to sabrano u ovoj antiknoj turbini, 83-H, koju smo nazvali ‘Posljednji socrealistički artefakt’. Ona sabire povijest i sadašnjost, ali i budućnost, jer ovaj događaj se projecira u budućnost, budućnost umjetnosti.“

U jednom intervjuu, Perišić je rekao da su u fokusu radnje likovi koji su se dosad uglavnom nalazili  ispod radara domaćih književnika, dakle, i u literarnom smislu u „području bez signala“. Jedan od razloga zasigurno je i taj što proživljene društvene turbulencije zahtijevaju mnogo toga kako bi bile vjerodostojno prikazane. Nužno je poistovjetiti se sa svakim od likova ponaosob, disati s njima od prve do posljednje scene. Oni koji su u stvarnom životu doživjeli nešto slično, bilo kao akteri, bilo kao posmatrači, lako mogu osjetiti u kojoj mjeri je umjetnik uspio transponovati stvarnost iz iskustvenog u umjetničko. S tim u vezi, dok čitate ovaj roman, konstantno imate utisak da se, ako ne vi, a ono neko koga poznajete savršeno mogao uklopiti u galeriju njegovih likova. Perišićev uspjeh možda i ponajviše leži u toj uvjerljivosti.

„Područje bez signala“ je život konzerviran na stranicama papira, bez roka trajanja, podsjetnik na propalo projektovanje realnosti, omaž prošlosti koja je podbacila i snažna kritika sadašnjosti koja se nije znala prilagoditi. Služeći se modernim, britkim izrazom, koristeći različite narativne tehnike, preplićući globalno s lokalnim i detektujući uzroke „spiralnog sirotinjstva“, endemske pojave ex jugoslovenskog prostora („Sirotinja je dizala sirotinju u zrak. Sirotinja se svetila sirotinji i sirotinja je postajala još veća sirotinja“), Robert Perišić je dao briljantan presjek individualnih i kolektivnih zabluda, čije razloge, na nesreću, još uvijek nalazimo u baksuznom položaju zvijezda.

nikola nikolic