Zašto je Carstvo nebesko predstava koju će voleti narod ili o apsolutnom pozorištu

 

[dropcaps round=”no”]U[/dropcaps] pozorišnom žargonu postoji jedan izraz, odnosno opisna rečenica koju dobijaju određene predstave. Ona glasi „ovo je predstava koju će publika/narod voleti“. Taj opis se najčešće može čuti od pozorišnih profesionalaca, neretko kritičara, kada na neki način žele da kažu da predstava nije baš dobacila do najviših teoretsko-estetskih kategorija, ali da će njen kvalitet potvrditi, odnosno legitimisati popularnost i ljubav publike prema njoj.

Carstvo nebesko je predstava koju, za početak, užasno subjektivno obožavam ja, verujem da će je voleti i narod/publika, ali verujem i da odgovara na sve teorijsko-estetske kategorije koje joj pretpostavlja „stručna javnost“ – ako već nismo svi isto pod kapom nebeskom.

Jernej Lorencij je reditelj koji potpisuje već 40 predstava, od kojih su mnoge utemeljene na mitovima odnosno epovima („Ilijada“, „Biblija“, srpska narodna/epska poezija…) , te se i njegov rediteljski princip često karakteriše kao epski odnosno pripovedački. Po meni, njegov teatar nije samo epski teatar, već apsolutni teatar, onaj koji pronalazi savršeni balans između epskog i uslovno rečeno dramskog i suštinski briše granicu između gledalačkog „otklona“ i „uživljavanja“, te se gledalac indirektno angažuje na svim poljima, kako racionalnim tako i emotivnim.

Ako sam se možda i pogrešno teorijski izrazila, to u praksi znači da ćete na sceni gledati glumce kako, uglavnom, sede na stolicama, a pred sobom ćete videti bolje nego u bilo kom 8D bioskopu (Šotra da mi oprosti) dešavanja pre Kosovskog boja (dok smo u sali Narodnog pozorišta), a zatim i posledice odnosno “rezultat” Kosovskog boja (dok smo u sali Bitefa). To još znači da će u jednom trenutku Olga Odanović, na primer, skliznuti u lik majke devet Jugovića, da bi ponovo bila Olga, da bi ponovo bila majka devet Jugovića, kao što to čine i drugi glumci u manje ili više jasno podeljenim “ulogama”. To još znači i da su pored drugih izražajnih sredstava, u prvom planu (izgovoreni) tekst, ali i glumačka bića koja su u tom trenutku u raznorodnim međusobnim odnosima. 

U programu ove predstave piše „Na višem tematskom planu, njega (reditelja) posebno zanima arhetipska situacija, karakteristična za srpsku, ali i neke druge kulture: smenjivanje samo dve uloge, heroja i žrtve, bez mogućnosti identifikovanja s nekom uravnoteženom egzistencijalnom pozicijom.”

Ovaj iskaz je izuzetno tačan, samo bih dodala da zbog toga što nema mogućnosti idintifikovanja s nekom uravnoteženom egzistencijalnom pozicijom,  postoji apsolutna gledalačka identifikacija sa svim drugim neuravnoteženim egzistencijalnim pozicijama, sa svakim junakom, svakom žrtvom, da bi se negde između tih emotivnih naboja probijalo racionalno pitanje –  Ako sam i junak i žrtva, ko sam u stvari?

Srpska epska poezija je svedočanstvo našeg kolektivno nesvesnog, ona koju često zloupotrebljavaju i sistemski instrumentalizuju, te umesto da bude temelj našeg zajedništva, lako može postati, kako je i sam reditelj u intervjuu za „Danas“ rekao, „izvor fašizma i zla“. Izvanredan glumački ansambl, tačnije celokupni autorski tim, srpsku epsku poeziju brane od takvih zloupotreba, odnosno, izuzetnim glumačkim bravurama vraćaju nas nama samima. Predstavljaju naše ogledalo koje nas nipošto ne osuđuje, ali nas navodi na sagledavanje i preispitivanje kanona i mitova iz jedne lične, iskrene i savremene perspektive.

Jernej Lorenci
Jernej Lorenci

Glumački ansambl čine: Olga Odanović, Nataša Ninković, Nada Šargin, Hana Selimović, Branko Jerinić, Nikola Vujović, Bojan Žirović, Milutin Milošević, Slaven Došlo, i strašno je nezahvalno isticati bilo koga od njih. Oni igraju jedni za druge u istoj meri u kojoj se svako istakao pojedinačnim tačkama koje nas dovode do vrhunaca katarzičnih osećanja ili pak onih u kojima se aktivira naš racio. (Ako ništa drugo, saznaćete barem koliko je kila mesa sa kostima ostalo nakon Kosovskog boja.)

Drugi deo autorskog tima, pored spomenutog reditelja čine i dramaturg Matic Starina, scenograf: Branko Hojnik, kostimografkinja: Belinda Radulović, kompozitorka: Karmina Šilec, koreograf i asistent reditelja: Gregor Luštek kao i ništa manje vredni asistenti i tehnička podrška bez koje ništa od ovoga ne bi bilo moguće, kao što bi bilo užasno nepristojno ne spomenuti ih sve u ovom stilskom hibridu neozbiljne lične beleške i pokušaju nekakve ozbiljne analize.

Zato bih je ipak završila u sličnom tonu: ortaci, ortakinje, kolege, koleginice, braćo, sestre, Jugovići, Miloši Obilići, Vukovi Brankovići, Milice i Lazari, majke Jugovića, Kosovke devojke, naše je “Carstvo nebesko” i idite da ga pogledate. 

sara radojkovic, kartica

 

 

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: