O predstavi „Br.43 Prljavština“ na Bitefu

[dropcaps round=”no”]N[/dropcaps]a ovogodišnjem nedavno završenom BITEF-u beogradska publika imala je priliku da vidi estonsku predstavu „Br.43 Prljavština“ u Pozorištu na Terazijama. Ova potresna drama odigrava se u neimenovanom mestu negde na Baltiku (a možda i ne) i obiluje dobro poznatom estetikom i atmosferom filmova Tomasa Vinterberga, pre svega „Proslave“, a zatim Larsa fon Trira i mnogih drugih, a zatim se pretvara u Artoovo magijsko pozorište i glumci postaju slonovi na pojilu, da bi sve bilo krunisano dobrim starim fizičkim teatrom, podsećajući na Grotovskog, Bruka, Fabra. Oh, i da li sam pomenula da se čitava predstava odigrava u blatu?

Ovo je predstava o kojoj je teško pričati, bili su saglasni reditelji Ene-Lis Semper i Tit Ojso u razgovoru sa publikom nakon izvođenja. Ako se složimo da je postdramski teatar ono čemu pozorište danas treba i mora da teži, predstava estonske trupe Teatar Br.99, koja je odlučila da svoje komade numeriše unazad, od 99 do 0, s obzirom na to da brojanje od nule daje utisak beskonačnosti, a čak i Sunce ima rok trajanja, „Br. 43 Prljavština“ pravo je savremeno remek-delo. Uzevši za osnovu roman koji govori o „malom mestu u kome žive užasni ljudi“, reditelji su krenuli od dramatizacije pojedinačnih scena, da bi se na kraju tekst potpuno izgubio, i ostali samo fizički prikazi dešavanja. Šta sve danas, kada su sve priče ispričane tekstom (neki bi rekli još u grčkim tragedijama i Bibliji), stvara narativ u izvođačkim umetnostima? Najprostiji odgovor bio bi: pokret, muzika i svetlo. „Prljavština“ maestralno koristi sva tri.

Scenografija je već pomenuto blato, sa tri strane ograđeno staklom (da bi se publika poštedela kada ono krene da leti svuda), dok se sa četvrte nalaze prozori koji stvaraju utisak kakvog-takvog urbanog životnog prostora. Na samom početku devetoro glumaca se gotovo ritualno pomeraju u ritmu muzike, obučeni u savršeno čiste i elegantne kostime – muškarci su u odelima, žene u haljinama. „Neverovatno je kako se ta odeća brzo isprlja…“ reći će autorka Ene-Lis, odgovarajući na pitanja gledalaca. Prvih dvadesetak minuta predstave prolazi u potpunom odustvu govora, glumci ulaze u sve intenzivniju interakciju, udarajući i gurajući jedni druge u blato i taman kada „preti“ da postane koreografija, stvari se menjaju.

U predstavi se koriste četiri jezika, engleski, nemački, ruski i naravno estonski. To su svakako, kulturni uticaji kojima je ova malena zemlja izložena, ali i originalni jezici dela upotrebljenih u ovom komadu: pesme Harolda Pintera „American football“, Mocartove „Leck mich im Arsch“ i nečega što zvuči kao rečitativ iz ruske tehno pesme. Svima im je zajednička vulgarnost; Pinterova pesma najprostijim mogućim rečnikom slavi pobedu nad suparničkim timom, dok Mocartova šaljiva pesmica poziva nekoga, moguće svoju sestru da ga „poljubi u dupe“. Ovakav kolaž skreće pažnju na rediteljku Ene-Lis Semper, koja je interdisciplinarna umetnica i njeno, dosta jednostavno, umetničko načelo „ako je zaista dotaklo nas (autore), dotaći će i vas.“

U vreme nove audiovizuelne kulture, najveća moć pozorišta leži upravo njegovoj mogućnosti da slike stvara na više nivoa. Crveno i belo svetlo, kao i pozicija reflektora, pružiće potpuno drugačije prikaze situacije. Muzika će ilustrovati radnju ili joj protivrečiti. Pokret će govoriti, naročito kada se svaki čuje – u blatu.

Br.43 Prljavština jeste duboko promišljena predstava, koja i svojom radnjom – svojevrsnim prikazom čovečanstva koje se može svakog časa ponovo naći u blatu i pretvoriti se u životinje (što nije nužno loše) – i sredstvima koje koristi šalje istu poruku: idemo ka nečemu što je samo prividno novo, a zapravo jeste večiti i nepromenljivi poredak. Barem dok ne dođemo do nule.

Tekst: Milica Špadijer
Foto: Jelena Janković/ festival.bitef.rs

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: