Vodič kroz simfonije: “Prag” – Mocartova 38. U trećem tekstu svoje simfonijske serije, Tom Servis se vraća u Prag 1786. i Mocartovoj 38. simfoniji, u kojoj možete čuti kompozitora kako se napreže do granica onoga što njegov orkestar i ova forma mogu.

Prošlo je tri godine otkada je tridesetogodišnji Mocart napisao simfoniju, kada je krajem 1786. godine počeo da komponuje novi komad za Prag, boemski grad u kome je Figarova ženidba naišla na mnogo bolji prijem nego u Beču.

Od Simfonije u Lincu 1783. godine, Mozart se forsirao kao kompozitor i muzičar u svim mogućim pravcima: prilično je dobro ovaplotio svoj žanr klavirskog koncerta i već ga je doveo do zapanjujućih visina; kao kompozitor opere, započeo je one epohalne saradnje sa Lorencom da Ponteom, počev od Figara; i u šest gudačkih kvarteta koje je posvetio Hajdnu, objavljenim godinu dana ranije, pred sebe je postavio izazova – kao i pred svoje slušaoce i izvođače – da dosegnu novu vrstu kamerno-muzičke svesti. Uz sve to ozbiljno je počeo da istražuje ranije barokne repertoare.

U Pragu čujete efekat svega pomenutog kako širi muzičke horizonte Mocartove ideje o tome šta bi mogla biti simfonija. Ovo je zaista prva Mocartova simfonija – a napisao je najmanje 36 ranije (br. 37 je pogrešan naziv) – u kojoj Mozart transformiše društvene i zabavne funkcije dela velike orkestralne muzike u označitelje druge vrste diskursa. Praktično u svakom taktu ovog dela čujete ga kako se napreže do granica onoga što njegov izum, njegov orkestar i simfonija mogu.

Evo nekih ludih činjenice pre nego što pređemo na kontrapunkt. Prag ima tri stava, a ne, tada uobičajena, četiri; Mozart izostavlja menuet zbog razmera prvog stava ove simfonije i andante; melodija na početku finala je citat iz Figarove ženidbe, u kojem mali duet između Suzane i Kerubina u činu II eksplodira u blistavi presto koji je na smenu koketan i mišićavo disonantan; spori stav je najoperetskije lirski i emocionalno najrazličitiji koji je Mocert do tada komponovao u simfoniji; a prvi stav započinje najizrazitije sporim uvodom u simfoniju u istoriji žanra.

I upravo je taj prvi stav, pre svega njegov glavni alegro, beskrajno fascinantan fenomen Praga. To je povezano sa kombinacijom njegove strukture, veličine i složenosti kontrapunkta. Ovo je najduži pojedinačni simfonijski stav XVIII veka. U stvari, ako ga izvodite poštujući Mocartova ponavljanja (ne samo prvu polovinu, kao što je to obično slučaj, već i drugu), to traje – duže! – od navodno žanrovsko-razbijajućeg masivnog stava Betovenove Eroika simfonije. Ali takođe pokušava nešto što čak ni Eroika ne čini. U ovom bujajućem uvezivanju motiva koje čujete na početku alegra (mešoviti skup ideja koji obesmišljava konvencionalno analitičko raščlanjivanje na „prvu temu“ i „drugu temu“, ako pratite pravilnik o sonantnoj/simfonijskoj formi) Prag postavlja dosad najveći kompozicioni izazov za Mocarta kao simfoničara. Njegov zadatak je da da koherentnost ovom preobilju izuma. Srećom, on to baš i ne uspeva.

Mislim na to da on, pokušavajući da ukroti svoju razuzdanu kreativnost, stvara žamor simfonijske imaginacije koji nadilazi puku koherentnost ili razumljivost. U drugom delu, orkestar kreće u najslojniju polifoničnu teksturu koju je simfonija ikada trebalo da obuhvati. Mozart objedinjuje motive koje je do tada izložio u simfoniji i kombinuje ih u kontrapunktnom vrhuncu, što je jedna od najuzbudljivijih stvari koju možete čuti kako orkestar svira. I onda ponovo: postoji razlog zbog kojeg Mocart traži da se ponovi druga polovina stava – treba vam barem još jedan krug da shvatite šta se događa. U stvari, čitav životni vek slušanja neće iscrpiti njegovo bogatstvo. To je barem moje iskustvo. Sa ovim izvođenjima može postati i vaše.

Pet ključnih izvođenja

Rene Jakobs / Frajburg Barok Orkestar: mašta koja ne uzima ništa zdravo za gotovo i otvara uši.

Čarls Makeras / Škotski kamerni orkestar: predstava neumoljive energije i mocartijskog zamaha.

Klaudio Abado / Orkestar Mocart: prozirne teksture i otkrivajući kontrapunkt u nedavnom snimku Abada.

Karl Bom / Berlinska filharmonija: stara škola? Definitivno i prkosno – Bom se kloni ponavljanja u prvom stavu, ali ovo je muziciranje velikog obima.

Tomas Bičam / Kraljevski filharmonijski orkestar: mislili ste da se kod Bičama i Mocarta sve vrti oko uglađenosti i šarma? Pogrešno! U ovom izvođenju postoji pomahnitala, bujajuća manija.

Piše: Tom Servis
Izvor: theguardian.com
Prevod: Milica Špadijer

Pročitajte i autorov uvod u ovaj serijal tekstova.

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: