Povodom revolucionarnog jubileja („Povijest Oktobarske revolucije, Nil Fokner)

SHARE:

oktobarska revolucija

 

Prošlo je stotinu godina od Crvenog oktobra, događaja koji je kao malo koji dotad uzdrmao svjetsku društvenu, ekonomsku i geopolitičku realnost, a i dalje ni približno nema saglasnosti o njegovim učincima. Koplja se uglavnom lome oko one krajnje metrološke nedoumice – da li je Revolucija čovječanstvu donijela više koristi, ili štete. Konačni odgovor izmiče jer se problemu pristupa sa različitih ideoloških pozicija. Jedni će reći da je za sve kriva judeo-masonska zavjera, drugi da je ruska 1917. posredno uticala na njemačku 1933, a nerijetka su (takođe površna) stanovišta po kojima taj datum treba zlatnim slovima upisati u istorijski kalendar. Za ovakve stavove krivo je upravo to mnoštvo jednostranih tumačenja. Mada ljudskih ruku djelo, revolucija spada u red onih prekretničkih generatora koji svojim dometima nadilaze ustaljene istoriografske metode vrijednosnog kategorisanja. Drugim riječima, uzroci i rezultati Oktobarske revolucije toliko su kompleksni da ih je najbolje analizirati parcijalno, kao strukturu sa pozitivno i negativno naelektrisanim polovima, uvažavajući pri tom sve njene teorijske i praktične aspekte. Jedino tako moguće je izbjeći zamku kilavih konačnih presuda i pat poziciju zamijeniti kakvim-takvim konsenzusom, koji je u konačnici svakako bliži istini.

Iako sklon ljevičarskom pogledu na svijet, istoričar i arheolog Nil Fokner napisao je studiju čija je vrlina u postupnom, forenzičkom sagledavanju ovog fenomena. Njegova „Povijest Oktobarske revolucije“ djelo je lišeno pristrasnosti, u potpunosti oslonjeno na dokumentaristički pristup –objektivan, provjerljiv, obogaćen izvorima. Ipak, to ne znači da se autor zadovoljio pukim slaganjem podataka. On je u jubileju od jednog vijeka vidio dovoljno veliku distancu kako bi se tema osvijetlila iz nešto drukčijeg ugla, a time oslobodila nedorečenosti u koju su se upleli mnogi prethodni pokušaji njenog sveobuhvatnog propitivanja. Foknerova ambicija prvenstveno teži demistifikaciji.  Cilj je, kako kaže, „stati na kraj trima lažnim argumentima“, povampirenim u „obljetničkoj godini“. Želi se dokazati:

  1. Da je Lenjin bio demokrat, a ne ‘demokratski centralist’, te da je boljševička partija bila masovni demokratski pokret, a ne pseudorevolucionarna sekta;
  2. Da je revolucija bila masovni pokret naroda koji se temeljio na participativnoj demokratiji, a ne prevrat s ciljem instaliranja diktature;
  3. Da je staljinizam bio kontrarevolucionarni pokret koji je uništio boljševičku partiju i sovjetsku demokraciju.
Nil Fokner, „Povijest Oktobarske revolucije“, Fraktura, Zagreb, 2017.

Nil Fokner, „Povijest Oktobarske revolucije“, Fraktura, Zagreb, 2017.

Kad se za modus operandi odabere razbijanje predrasuda, onda je dužnost svakog ozbiljnog naučnika da predoči pozadinu, ispita čitav splet okolnosti koje su prethodile posmatranom događaju. Istorijat Revolucije ne mjeri se danima, kako na prvi pogled može upućivati njen prekonoćni karakter ‒ već vjekovima. Zato ni ne čudi što „Povijest“ ide malo dublje u povijest. Ona u potrazi za počecima Revolucije dospijeva čak do mračnog perioda vladavine Ivana Groznog, praveći tu zaokret, a potom preciznim manevrom nastavlja da locira tačke iz kojih se usmjeravala ruska istorijska vertikala. Najveća je, dakle, zabluda da se iz carizma u socijalizam prešlo preko noći, zavjerom šačice boljševičkih manipulanata. Istorijska previranja bila su humus iz kojeg je iznikla nova, revolucionarna stvarnost. Stoljeća su se smjenjivala, Evropa je rasla zahvaljujući građanskoj, tehnološkoj i ukupnoj civilizacijskoj evoluciji, a život u Rusiji tapkao je u mjestu. Feudalni sistem potčinjavanja opstajao je i u devetnaestom vijeku, antisemitizam je inkorporiran u zvaničnu državnu politiku, siromaštvo je opterećivalo radništvo i seljaštvo, ogromna prostranstva od Kavkaza do Vladivostoka bila su zatočena centralističkim načinom upravljanja. Na sve to nadovezali su se i porazi u ratovima, počev od Krimskog, da bi vrhunac uslijedio tokom debakla od Japana 1905. godine. Fokner podsjeća da je prva, neuspješna revolucija, nakon koje je režim samo učvrstio svoj tlačiteljski mehanizam, počela protestima koje je predvodio pravoslavni sveštenik Georgij Gapon. Zahtijevan je hitan prestanak ratnih dejstava, uvođenje prava glasa, ostvarivanje radničkih prava. Međutim, do iduće kulminacije moralo se čekati čak dvanaest godina, dok situacija nije ponovo sazrela za spontanu, još širu akciju od temelja ka vrhu.

I da, upravo je jedan od glavnih postulata ove knjige da su i Februarska i Oktobarska revolucija bile rezultat opsežnog narodnog nezadovoljstva, koje su tek kasnije artikulisali revolucionarni prvaci. To je ono što ih razlikuje od prevrata, kojim tako često vole da mašu desničarski istoričari. Po srijedi je, zapravo, bio nesputani izraz narodne volje, proistekao iz nevolje. Ukratko, demokratija u svom najautentičnijem, omasovljenom i egalitarističkom izdanju. Revolucija je bila zamjena za evoluciju koja je izostala. Ona se nije rodila iz hira, već upravo iz debelog kašnjenja za emancipatorskim tekovinama modernoga doba. Sve da su i imali od samog starta isključivo vlastodržačkih pretenzija, boljševički lideri bili su lišeni mogućnosti da ih sprovedu u djelo. O tome najbolje govori činjenica da ni sam Lenjin nije vjerovao da će dočekati revoluciju. Uloga njega, Trockoga i drugih prvenstveno je bila da radništvu i ostalom nezadovoljnom stanovništvu podare jezik, da ih upute u suštinu problema i potencijalna rješenja. To jest, nastojali su da im otvore oči pojednostavljivanjem marksističkih dijagnoza:

navodnizi-za-glifStalni rast produktivnosti ljudskog rada kroz povijest značio je sve veći kapacitet da se ukine nemaština. Pa ipak je manjina nastavila uživati u groteskno velikom bogatstvu, dok su milijuni živjeli u siromaštvu. Zagonetka je glasila: tko bi mogao preurediti svijet tako da ljudski rad služi ljudskim potrebama?

Nijesu boljševici pokrenuli revoluciju. Struju je pokrenula ogorčenost obespravljenošću što se poput pandemije proširila prevashodno među radnicima i seljacima – proletarijatom koji je patio od nemogućnosti da agoniju vlastitog prekomjernog rada opravda iole dostojanstvenijim životom. Snage su bile na izmaku: preostalo ih je taman toliko za onaj krajnji, očajnički čin zbacivanja jarma. Buknulo je među petrogradskim radnicama, da bi se ubrzo proširilo i na seljake, vojnike, mornare. Novi poredak stvarao se uživo, u „aktuelnom vremenu“. I sami boljševici bili su poprilično zatečeni, jer se sa dugogodišnjih taktiziranja odjednom moralo preći na djelanje, materijalizaciju revolucionarnih formula na licu mjesta. Nijesu imali upute za rad. Nešto tako veliko i neuhvatljivo dešavalo se prvi put u istoriji, i to pred njihovim očima. Jedino su, poučeni iskustvom Pariške komune, znali da revolucija ne smije biti lokalizovana, ograničena na Petrograd, da se vrtlog mora pretvoriti u talas. No, strahovanja su bila suvišna. U tadašnjem glavnom gradu rasla je energija u kojoj je bilo akumulirano kolektivno nesvjesno cjelokupne Rusije, desetina miliona poniženih i uvrijeđenih, pa su uskoro na sve strane nicali punktovi narodnog samoorganizovanja, kao u nekoj bezgraničnoj, galopirajućoj diobi.

Struktura Foknerove knjige jasno odslikava istinsku prirodu Oktobarske revolucije. O dešavanjima u jesen 1917. godine svjedoči se tek u posljednjoj trećini ovog djela, čime se autor samo naslanja na činjenicu da je Oktobarska revolucija, paradoksalno, bila vrhunac Oktobarske revolucije. Suština revolucionarnoga zbog raznih se neprijateljskih okolnosti potrošila onda kada je revolucija zvanično realizovana. Njenom punom ostvarivanju, odnosno prelasku iz socijalizma u sanjani besklasni komunizam, ispriječilo se mnogo toga: od iscrpljujućeg građanskog rata u koji su se umiješale i strane sile, preko siromaštva kao relikta višedecenijskog sebičnog troškarenja nacionalnih resursa, do propasti projekta svjetske revolucije, bez čega je novi sovjetski sistem bio osuđen na otrovnu izolovanost. Revolucija je, kako to biva, pojela svoju djecu (Trockog, Kamenjeva, Zinovjeva, Buharina, pa i Lenjina, koji se našao na nišanu Fani Kaplan), ali i još tragičnije: pojela je samu sebe. Ljudi su brzo postali ogorčeni, sumnjičavi, nijesu mogli slaviti Oktobar praznoga stomaka. Kao posljednji čin potpunog zaokreta uslijedila je preuranjena Lenjinova smrt, nakon čega je na vlast došao Staljin, okoreli birokrata, mada je njegov prethodnik još za života naslućivao kakvoj će propasti voditi uspon Čovjeka od čelika. Ostatak je dobro poznat, a vidljiv je u lijevom neocarizmu kakav i danas, recimo, vlada u Sjevernoj Koreji. Volja masa u kojoj se krio zametak revolucije amputirana je bez milosti, ali ne pošto se prethodno nije ugasila u pokušaju da pronađe zadovoljenje. Lenjin je predvidio i ovu zamku:

navodnizi-za-glifZnao je da je odabir trenutka, u revoluciji kao i u ratu, odlučujući. Znao je da na vrhuncu revolucije mase dođu do najvišeg stupnja nade i očekivanja, no da je to raspoloženje trenutačno, da će se to užareno stanje napetosti brzo samo od sebe iscrpiti, a da će potom mase pasti natrag u umornu rezignaciju protkanu cinizmom o svemu povezanom s politikom, ostavljajući povijesnu pozornicu još jednom praznom za tradicionalne vladare tog društva.

Sovjetski diktator odlučio je da stabilizuje stanje linijom manjeg otpora – preciznije, poništavanjem bilo kakvog otpora ‒ metodama surovijim od carističkih. Na taj način neutralisao je sve pozitivne pretpostavke kojima je Oktobar od države nastojao stvoriti servis građana, nužan koliko i omražen, a ne njihovog mučitelja. Revolucija se u okrilju Staljinove tiranije pretvorila u svoju suprotnost, čime je, kako to lucidno uočava Fokner, postala tipičan primjer kontrarevolucije skrivene iza crvene maske. Na žalost, crvena boja bila je samo loša kamuflaža. Ona više nije imala nikakve veze sa proklamovanim vrijednostima masovnog narodnog samoosvješćenja, sa aktom revolucije kao katalizatorom. Poticala je od krvi miliona nedužnih žrtava Staljinovog izvitoperenog socijalizma, gdje je sve loše isplivalo na površinu, a sve dobro potonulo u mrak gulaga, gdje su se oni kojima je po prirodi stvari pripadala vlast ponovo našli na dnu, u kaljuzi nakaradnog čeda Revolucije.

Čini se da je Nil Fokner indirektno skrojio mnogo krupniji zaključak, primarno se trudeći da opovrgne ona „tri lažna argumenta“: ljevičarska revolucija je i te kako izvodljiva, samo je pitanje kako se nositi s njenim posljedicama. Da li je njen najveći potencijal u kratkotrajnom demonstriranju narodne moći onima koji su zaboravili na smisao „društvenog ugovora“, nekoj vrsti žestoke opomene, ili pak u izgradnji pravednijeg društva? U kojoj mjeri je moguće nadvladati pojedinačne sujete i ambicije, odnosno krunisati opšte dobro kao vrhovnu vrijednost međuljudskog udruživanja? Odgovori čekaju neke nove potrese u budućnosti, koji ishodišta sasvim realno mogu imati u ponovnom komešanju odozdo. Sa razdaljine od jednog vijeka Oktobarska revolucija nastavlja da uznemirava neizvjesnu sadašnjicu, mašući zastavama „hljeba, mira i zemlje“, pozivajući istovremeno na pokret i oprez. 

nikola nikolic