Nik Kejv – psihoterapija i katarza

[dropcaps round=”no”]K[/dropcaps]oncert Nika Kejva u Beogradskoj areni najbolji je na kom sam ikada bio. Obazrivo sam sačekao par dana da se utisci slegnu, da dobro porazmislim o svemu, da se prisetim mnogih drugih, naročito onih koji su ostavili poseban utisak. Međutim, ne mogu da prizovem ništa što me je toliko dotaklo kao ovaj – moj šesti Kejvov koncert. Pomislio sam na Vana Morisona, na B. B. Kinga, Badija Gaja, Kijevsku filharmoniju koja svira Šostakoviča, na Leonarda Koena, Nila Janga, petosatne setove Džona Digvida, čak i nekih koncerata Pajtibrejkersa i Darkwood Duba u KST-u iz devedesetih, jednom sam čak sanjao kako anđeli pevaju i probudio sam se potpuno ozaren, ali ništa, baš ništa ne može da se poredi s ovim što nam se svima desilo u Areni.

A šta nam se desilo?

Iskreno, ja nisam preterano religiozan čovek, ali verujem da je to najbliže verskom transu u koji upadaju ljudi posle dugih molitvi, ukazanja ili čega već. Imao sam utisak da mi je Bog blizu, i pritom taj Bog nije bio Kejv, naravno, već Nešto što je lebdelo u vazduhu i što nas je u trenutku sve obasjalo, ispunilo, zagrmelo i dovelo nas u stanje opšteg blaženstva. Jednostavno, sve je bilo ispunjeno ljubavlju, bez ikakve agresije, čak ni u naznaci. Pomislio sam: da, to je suština umetnosti, još od starih Grka pa do danas – da izazove one najdublje emocije, da nas oslobodi onih lažnih, da izazove katarzu, da nas nauči kako postoji nešto izvan ovog materijalnog sveta i najveće skeptike da ubedi u neki viši smisao od onog koji nude razum i telo.

Kejv još uvek – od svog poslednjeg filma (One More Time With Feeling) kada sam ga poslednji put video – izgleda kao da je na psihoterapiji. Verovatno mu je doktor savetovao da u sebi ne zadržava nikakve emocije, da ih bez zadrške i najiskrenije podeli sa što većim brojem ljudi, da im pokaže koliko mu je strašno da živi, da se i posle svega, tačnije posle smrti svog sina, pravi kako vidi neki smisao u svemu onome što radi. Njegov kontakt s publikom čista je razmena emocija, on shvata da ništa na ovom svetu nije toliko važno kao ljubav i zato ne treba traćiti vreme na bilo šta što bi moglo da je sputa. A kakva je to ljubav? Nekad mračna i teška, nekad nepodnošljiva i neugodna, nekad prelepa i ispunjavajuća, nekad strašno obavezujuća, nekad guši, a nekad oslobađa, ali je svakako neophodna.

Zato Nik Kejv sme da siđe u publiku i zato se ta ista publika, kao Crveno more, biblijski otvara pred njim, i on korača kroz nju a da mu ne zafali ni dlaka s glave. Zato ta publika savršeno sluša njegova uputstva i ponekad se čini kao da su imali zajedničke probe. Oni pevaju tiho kad on misli da treba da budu tihi, ona je nema kao na koncertu klasične muzike dok on stvara dramsku tenziju, ona je bučna i u transu kad ceo bend odlepi i određenim nojz deonicama zapreti da sruši i krov i nebo nad nama. Nik Kejv se ponaša kao ludi prorok kome svi veruju, kao da bi sutra mogao da započne novu religiju samo da to poželi. Ali on je iznad toga, jer jedini spas koji nudi je ljubav bez ikakvog interesa i zadrške.

Kejv se, kao niko pre njega na sceni, otvara pred svojom publikom koja je po prvi put dobila priliku da ode tamo gde svaki pravi fan sanja da ode, u bekstejdž. Ali ovo nije tek bilo kakav prostor iza bine, ovo je bekstejdž njegove duše i svi njegovi “apostoli” ga u tome poslušno prate. I Badsidsi se bespogovorno otvaraju pred nama i sjedinjuju se u nešto što ne bih znao da opišem rečima. To sjedinjavanje sa svojom publikom, ta katarza koju smo pritom doživeli, čini ovaj koncert najboljim muzičkim događajem u istoriji. Čak i da to nije baš tačno, činjenica da ja to tako doživljavam, a pouzdano znam da su još neki u toj sali imali slično mišljenje, čini da ta nerealna ideja sadrži bar malo istine u sebi. Ali i to malo istine više je nego što nam svakodnevni život pruža.

 [alert type=”e.g. warning, danger, success, info”]Aleksandar Šurbatović je rođen 1973. godine u Kosovskoj Mitrovici. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Kragujevcu, a na Filološkom fakultetu u Beogradu studirao je Opštu književnost sa teorijom književnosti i Arheologiju na Filozofskom fakultetu. Osam godina je živeo u Amsterdamu. Trenutno radi kao glavni i odgovorni urednik u izdavačkoj kući Dereta iz Beograda. Do sada je uredio i priredio preko 200 naslova, uglavnom prevedene književnosti, a bavi se i prevođenjem proze i poezije sa engleskog jezika. Izdao je zbirke poezije „Mitologija spaljene zemlje“ (Filip Višnjić, 2010) i „Priče o gospođi Kon” (Kontrast izdavaštvo, 2015), kao i roman „Upokojavanje prosektora Majerhofera“ (Vulkan, 2011).[/alert]

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: