Migrantske priče (“Ludak sa Trga slobode”, Hasan Blasim)

SHARE:

Nikola Nikolić
Migrantske priče (“Ludak sa Trga slobode”, Hasan Blasim)

Medijsko izvještavanje ima ograničenja. Dva su najočitija: prvo, ono se drži informativne sažetosti i ne ulazi dublje u problem, a drugo – vremenom splasne interesovanje za problem koji duže traje. To je slučaj sa većinom tema iz svijeta, onih koje se u prvi mah mogu prikazati senzacionalnim, ali koje zbog jednoličnosti gube na istom tom senzacionalizmu. Preostaje tek puko nabrajanje, trgovinska evidencija, toliko i toliko stradalih ili raseljenih. O čemu god se radilo, od građanskog rata na Bliskom istoku pa do migrantske krize, novinarska pažnja ima svoj rok trajanja. I mediji i njihovi konzumenti prosto se zasite. Možda je to jedan od razloga što ljudi koji nijesu pogođeni ovim zbivanjima na njih gledaju kao na nešto što pripada posve drugom svijetu, što je manje vrijedno, na šta ne treba traćiti vrijeme.    

Zato umjetnost može poslužiti kao alternativni medij. Kinematografija i književnost imaju moć da čovjeku približe stvar, ukažu mu na uzroke i posljedice. Tajna je u detaljima. O tome svjedoči i zbirka priča „Ludak sa Trga slobode“ iračkog pisca Hasana Blasima. Ovaj autor je devedesetih godina proganjan od strane Sadamovog režima zbog svojih kritičkih stavova. Bio je prinuđen da se preseli u kurdski dio Iraka, gdje je nastavio djelovati pod pseudonimom, jer se bojao za porodicu koja je ostala u Bagdadu. Sjeveroistočni dio Iraka bio mu je polazište za bjekstvo na Zapad. I sam je prošao „put očajnika“, kako Al Džazira naziva migrantski prebjeg – on je u Blasimovom slučaju trajao četiri godine, pošto su ga sputavale brojne teškoće. Trebalo je srediti dokumentaciju, pronaći sigurne prevoznike, razlučiti ko nudi iskrenu pomoć, a ko želi da profitira na tuđoj muci. Nakon bezbroj neizvjesnih dana uspio se domoći Finske, prošavši nezaboravnu rutu kroz Tursku, Bugarsku, Srbiju i Mađarsku. Tamo je zasnovao novi život, pa je danas cijenjeni pisac i režiser, ovjenčan nagradama.

"Ludak sa trga slobode", Hasan Blasim, Geopoetika, 2015.

“Ludak sa trga slobode”, Hasan Blasim, Geopoetika, 2015.

Blasim je uspio i u svojoj glavnoj umjetničkoj namjeri, suštinski vezanoj za stvarnost kojoj je pripadao: da kroz svoj rad upozna javnost sa jezivim uslovima u kojima opstaje njegova domovina. Priče iz ove zbirke uglavnom se odnose na period nakon pada Sadamovog režima 2003. godine, te život Iračana pod američkom okupacijom. Ipak, kroz digresije se čitalac upoznaje i sa prethodnim decenijama, tokom kojih je rijetko kada bilo mirnih perioda. Tako autor spominje ili makar podstiče na istraživanje raznih događaja, od krvavo ugušenog ustanka na jugu zemlje, preko terora vladajuće stranke Baas, zločina nad Kurdima, Iračko-iranskog rata (kada su umjetnici morali podržati suludu Sadamovu kampanju, u skladu s njegovom parolom pero i puška jednako su ubitačni, u protivnom bi završavali na prvoj liniji fronta), sve do sektaškog nasilja tokom 2006. i 2007. godine, koje je od drevne iračke prijestonice napravilo svakodnevnu kasapnicu.  

Priče plijene svojom neposrednošću. Baš to je ono što čini opipljivom iračku tragediju. Hasan Blasim piše o dešavanjima teško pojmljivim za one koji nijesu osjetili užase rata. Sve podsjeća na nekakav rastegnuti košmar. Teme su stravične, one same nameću oštar, ogoljen jezik. Ublažavanje bi značilo autocenzuru. Pisac hladnokrvnošću Isaka Babelja opisuje i najstrašnije događaje, uspijevajući pri tom da bude duhovit na crnohumoran način (koji je jedino i moguć). U jednoj priči on spominje nesreću na pijaci. Žena bombaš-samoubica raznijela se među gomilom prodavaca i kupaca, djelovi njenog tijela razletjeli su se na sve strane. Prodavac ribom je prošao neozlijeđen, ali je ni kriv ni dužan ušao u spor sa svojom suprugom. Kada se vratio kući, ona mu je u gajbi, među svom tom ribom pronašla ni manje ni više nego – ženski polni organ. Iz nekog neobičnog razloga osjetila je ljubomoru i potrebu da mu očita lekciju. Svakodnevica ispunjena nasiljem režira takve epizode. Atmosfera je luda, ljudi su zbunjeni: žele da su na strani svoje zemlje, ali ne znaju da joj odrede pravac, ne znaju kako da budu patriote kad je sve izokrenuto. Ono što je važilo nekada, sada ima sasvim drugo značenje. Dolazi do sumanutih situacija. Grad postaje teatar apsurda. O tome svjedoči i uvod u priču „Alijev kofer“:

„Kad je pao Diktatorov spomenik u Bagdadu, u sali za gledanje TV programa planula je strahovita tuča. Šestorica mladića Sudanaca potukla su se sa grupom Iračana koji su slavili pad Diktatora. Varnicu je, kako reče Sudanac Jusuf, potpalio ovaj komentar: ‘Američki vojnici će vam jebati žene, čemu se toliko radujete?’ Avganistanci i nekolicina Nigerijaca pokušali su da zaustave tuču. Iranci su, međutim, izašli iz sale i posmatrali spolja, kroz prozore. Prolilo se mnogo krvi, jedan momak Sudanac prenet je u bolnicu razbijene glave i u nesvesti. Pre nego što će stići policijska jedinica za borbu protiv uličnih nemira, iz sale se širio gadan vonj, a nameštaj je bio potpuno demoliran…“

Posebno mjesto u ovoj zbirci zauzima migrantska problematika. Kako je i sam iskusio sličnu teleportaciju života, Blasim sa pravom pribjegava nadrealnim motivima. Priča „Kamion za Berlin“ govori o grupi od trideset pet mladih Iračana, koji su se s turskim krijumčarom dogovorili da ih u zatvorenom kamionu prebaci od Istanbula do Berlina. Ponuda više nego primamljiva – svaki migrant nudi po 4.000 dolara ukoliko za nedjelju dana stignu do željene destinacije. Ipak, na umu im je bila vijest koju su pred sami polazak pročitali u turskim novinama. Neki Avganistanci su isto tako debelo platili da budu prebačeni do Grčke, ali su na kraju debelo nasamareni. Ispostavilo se da je „krijumčar“ čitave noći kružio gradom. U zoru ih je pustio vani, uvjeravajući ih da su na granici i da treba da sačekaju dan kako bi zatražili azil. Nesrećnici su šćućureni u parku usred Istanbula čekali novo, kako su mislili – bolje sjutra.

Iračani su opravdano strahovali. Istina, vozač je krenuo da ispuni svoju dužnost, ali je iz ko zna kog razloga došlo do promjene plana. Nakon duge vožnje, mladići sabijeni u uskom, mračnom i smrdljivom prostoru osjetili su da je kamion napravio nagli zaokret i pojurio nazad. Nakon nekog vremena je stao. Nijesu imali pojma šta se zbiva. Bili su zaključani; dogovor je bio da se izlazi samo kada im vozač otvori, radi bezbjednosti. No, od njega ni traga ni glasa. Uslijedili su mučni časovi. Kamionski slijepi putnici sve više su tonuli u agoniju: vršili su nuždu na licu mjesta, fekalije su tekle između njih, ponestajalo im je hrane, vode i živaca. Došlo je i do tuča, sve u mrklom mraku ispunjenom nepodnošljivim smradom. Iz kamiona su se razlijegali krici bijesa, patnje i bespomoćnosti. Nekoliko dana kasnije primijetila ga je srpska pogranična policija. Blasimov opis na zastrašujuće upečatljiv način dočarava agoniju bivših i budućih očajnika koji rizikuju život u želji da ga poboljšaju.

„Kada su policajci otvorili zadnja vrata kamiona, iznutra je iskočio jedan mladić sav umrljan krvlju i, kao mahnit, pojurio u pravcu šume. Policajci su potrčali za njim, ali on je nestao u toj ogromnoj šumi. U kamionu su se nalazila trideset četiri leša. Nisu bili izbodeni noževima, niti ma kojim drugim oružjem, bila su to tela unakažena kandžama i kljunovima lešinara, krokodilskim zubima i drugim neznanim oruđima. Kamion je bio prepun govana, pišaćke, krvi, raskomadanih džigerica, iskopanih očiju i izvaljenih creva, baš kao da su unutra bili izgladneli vukovi. Trideset četiri mladića bila su se pretvorila u gnjecavu masu mesa, krvi i govana.“

Neku noć sam u centru Podgorice pričao s jednim mladim Sirijcem, migrantom. U stopu ga je pratio čupavi pas, podgorička ulična pasmina, a ovaj je bio sav srećan što nije sam, što ima prijateljski nastrojenog pratioca. Ispričao mi je kako se jedva dokopao Crne Gore, ali je sijao od zadovoljstva zbog činjenice da je rat ostao daleko za njim. Moglo se to vidjeti na njegovom licu: željno je upijao pulsiranje jedne mirnodopske noći. Naročito ga je zadivilo što se pas zakačio za njega, danima trčakara za njim, hrani ga kad god mu pretekne koji zalogaj od ionako mršavog obroka. Cilj mu je da stigne do Njemačke. Dao sam mu nešto para, što mi se našlo pri ruci, a on me je gledao kao spasitelja, kao da sam mu dao čitavo bogatstvo. Jedan takav čovjek u nevolji dovoljan je argument protiv isključivosti, odnosno one ogavne generalizacije kad su u pitanju migranti. Ako je uopšte ima, demokratija nije u parolama, nego u hrabrosti da se problem suzi na najprecizniju moguću mjeru, u sposobnosti da se bolesno tkivo ukloni sa zdravoga, onako kako to radi Blasim, onako kako o tome sanja lutajući Sirijac sa ulica Podgorice.

nikola nikolic