Italo Kalvino čita fragment iz svog romana “Nevidljivi gradovi” Poslušajte kako italijanski majstor književnosti Italo Kalvino čita fragment “Tanki gradovi” iz svog remek-dela o egzotičnim gradovima ideja konstruisanih kao “misaoni eksperimenti”

Nijedan autor nam nije bolje predočio nebičnost geopolitike srednjovekovne mašte od Italo Kalvina, u čijem se delu Nevidljivi gradovi Marko Polo nalazi na zamišljenom putovanju ka prestonici mongolskog vladara Kublaj Kana. U Kalvinovom romanu – koji je više zbirka proznih pesama – Polo zabavlja Kana pričom o 55 egzotičnih gradova, dok zauzetom vladaru dolaze i odlaze njegovi funkcioneri. “U jednom trenutku”, tvrdi autor Erik Vajner (Eric Weiner), “vi shvatite da Italo Kalvino uopšte ne govori o gradovima, barem ne na način na koji obično razmišljamo o svetu. Kalvinovi gradovi – kao zapravo svi gradovi – nisu konstruisani od čelika i betova, već od ideja. Svaki grad predstavlja misaoni eksperiment.

 Slična opservacija primenljiva je na skoro celokupnu Kalvinovu zavodljivu, alegorijsku prozu. Šejmus Hini (Seamus Heaney) Kalvinove priče naziva “fantastičkim prikazima” inspirisanim “simetrijom i aritmetikom”. Na ovom audio snimku koji je ovde priložen, možete čuti fragment iz Nevidljivih gradova, dela koje sadrži “još više lukova i arhitektonskih izuma”.

Fragment koji Italo Kalvino čita na ovom audio zapisu načinjenom u Njujorku 31. marta 1983. godine zove se “Tanki gradovi”, na srpski ga je prevela Jasmina Tešanović:

Da li je Armila ovakva zato što je nedovršena ili srušena, da li postoji neka začaranost ili je to samo hir, ja ne znam. Ali činjenica je da nema zidove, nema tavanice, niti podove: nema ništa što bi ličilo na grad, osim vodovodnih cevi koje se vertikalno penju tamo gde bi trebalo da  su  kuće  i  granaju  se  tamo  gde  bi  trebalo  da  su  spratovi:  šuma  cevi  koja  završava  u česmama, tuševima, sifonima, cisternama. Spram neba belasa neki lavabo ili kada za kupanje ili  neka druga  majolika,  kao  neko  zakasnelo  voće  koje  visi  na  granama.  Reklo  bi  se  da  su vodoinstalateri izvršili svoj posao i da su otišli još pre no što su stigli zidari; ili da su njihove instalacije, neuništive, odolele nekoj katastrofi, zemljotresu ili nagrizanju termita.

Napuštena  pre  ili  posle  naseljenja,  Armila  nije  zapravo  pusta.  U  svako  doba,  dižući pogled  izvan  cevi,  nije  retko  nazreti  jednu  ili  mnogo  mladih  žena,  vitkih,  oniskih,  kako  se gnjezde u kadama za kupanje, kako se savijaju pod tuševima, kako se umivaju ili brišu, ili se parfimišu,  ili  češljaju  duge  kose  ispred  ogledala.  Na  suncu  sijaju  kapi  vode  koje  su  tuševi razneli, mlazevi iz česmi, vodoskoci, špricanja, sapunica sunđera.

Objašnjenje  do  koga  sam  došao  je  sledeće:  vodenim  tokovima  kanalisanim  u  cevima Armile vladale su nimfe i vodene vile. Naviknute da idu podzemnim vodama, bilo im je lako da pređu u novo vodeno carstvo, da izviru iz mnogih izvora, da pronađu nova ogledala, nove igre,  nove  načine  da  uživaju  u  vodi.  Može  biti  da  je  njihova  invazija  oterala  muškarce,  ili može biti da su Armilu podigli muškarci kao poklon i zalog da odobrovolje nimfe uvređene zbog  zloupotrebe  vode.  U  svakom  slučaju,  sada  izgledaju  zadovoljne,  te  ženice:  ujutru  ih čuješ kako pevaju.

Ostatak audio zapisa na kome Italo Kalvino čita druge delove Nevidljivih gradova možete preslušati ovde. Dodatne delove ovog romana možete pročitati ovde. Takođe, možete poslušati kako Orson Vels čita “Pesmu o sebi” Volta Vitmena, ili kako Čarls Bukovski čita svoju pesmu “Prijateljski savet mnogim mladim ljudima”,  ili Meril Strip koja čita pesmu Silvije Plat “Jutarnja pesma”.

 Autor: Džoš Džouns
Izvor: openculture.com
Prevod: Danilo Lučić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: