Nijedan autor nam nije bolje predočio nebičnost geopolitike srednjovekovne mašte od Italo Kalvina, u čijem se delu Nevidljivi gradovi Marko Polo nalazi na zamišljenom putovanju ka prestonici mongolskog vladara Kublaj Kana. U Kalvinovom romanu – koji je više zbirka proznih pesama – Polo zabavlja Kana pričom o 55 egzotičnih gradova, dok zauzetom vladaru dolaze i odlaze njegovi funkcioneri. “U jednom trenutku”, tvrdi autor Erik Vajner (Eric Weiner), “vi shvatite da Italo Kalvino uopšte ne govori o gradovima, barem ne na način na koji obično razmišljamo o svetu. Kalvinovi gradovi – kao zapravo svi gradovi – nisu konstruisani od čelika i betova, već od ideja. Svaki grad predstavlja misaoni eksperiment.
Slična opservacija primenljiva je na skoro celokupnu Kalvinovu zavodljivu, alegorijsku prozu. Šejmus Hini (Seamus Heaney) Kalvinove priče naziva “fantastičkim prikazima” inspirisanim “simetrijom i aritmetikom”. Na ovom audio snimku koji je ovde priložen, možete čuti fragment iz Nevidljivih gradova, dela koje sadrži “još više lukova i arhitektonskih izuma”.
Fragment koji Italo Kalvino čita na ovom audio zapisu načinjenom u Njujorku 31. marta 1983. godine zove se “Tanki gradovi”, na srpski ga je prevela Jasmina Tešanović:
Da li je Armila ovakva zato što je nedovršena ili srušena, da li postoji neka začaranost ili je to samo hir, ja ne znam. Ali činjenica je da nema zidove, nema tavanice, niti podove: nema ništa što bi ličilo na grad, osim vodovodnih cevi koje se vertikalno penju tamo gde bi trebalo da su kuće i granaju se tamo gde bi trebalo da su spratovi: šuma cevi koja završava u česmama, tuševima, sifonima, cisternama. Spram neba belasa neki lavabo ili kada za kupanje ili neka druga majolika, kao neko zakasnelo voće koje visi na granama. Reklo bi se da su vodoinstalateri izvršili svoj posao i da su otišli još pre no što su stigli zidari; ili da su njihove instalacije, neuništive, odolele nekoj katastrofi, zemljotresu ili nagrizanju termita.
Napuštena pre ili posle naseljenja, Armila nije zapravo pusta. U svako doba, dižući pogled izvan cevi, nije retko nazreti jednu ili mnogo mladih žena, vitkih, oniskih, kako se gnjezde u kadama za kupanje, kako se savijaju pod tuševima, kako se umivaju ili brišu, ili se parfimišu, ili češljaju duge kose ispred ogledala. Na suncu sijaju kapi vode koje su tuševi razneli, mlazevi iz česmi, vodoskoci, špricanja, sapunica sunđera.
Objašnjenje do koga sam došao je sledeće: vodenim tokovima kanalisanim u cevima Armile vladale su nimfe i vodene vile. Naviknute da idu podzemnim vodama, bilo im je lako da pređu u novo vodeno carstvo, da izviru iz mnogih izvora, da pronađu nova ogledala, nove igre, nove načine da uživaju u vodi. Može biti da je njihova invazija oterala muškarce, ili može biti da su Armilu podigli muškarci kao poklon i zalog da odobrovolje nimfe uvređene zbog zloupotrebe vode. U svakom slučaju, sada izgledaju zadovoljne, te ženice: ujutru ih čuješ kako pevaju.
Ostatak audio zapisa na kome Italo Kalvino čita druge delove Nevidljivih gradova možete preslušati ovde. Dodatne delove ovog romana možete pročitati ovde. Takođe, možete poslušati kako Orson Vels čita “Pesmu o sebi” Volta Vitmena, ili kako Čarls Bukovski čita svoju pesmu “Prijateljski savet mnogim mladim ljudima”, ili Meril Strip koja čita pesmu Silvije Plat “Jutarnja pesma”.
Autor: Džoš Džouns
Izvor: openculture.com
Prevod: Danilo Lučić