Henry James i tumačenja “Okretaja zavrtnja”

SHARE:

Ivana Rogar
Henry James i tumačenja Okretaja zavrtnja

Povijest interpretacija Okretaja zavrtnja, romana Henryja Jamesa mogla bi se svesti na tvrdnju jednog od tumača, Petera Beidlera: “Temeljno pitanje kojim se bavi akademsko proučavanje Okretaja zavrtnja jest koliko su duhovi stvarni.”[1] Pitanje autentičnosti duhova centralni je problem većine kritičkih studija napisanih o djelu. Jesu li duhovi stvarni ili su samo plod junakinjine mašte, odnosno, je li junakinja normalna ili luda?

Priča od svog objavljivanja 1889. do danas neumorno zaokuplja pažnju i laika i znalaca. Broj kritičkih studija napisanih na njenu temu može se mjeriti s količinom tekstova o Hamletu. Karakteristično za sve te analitičke osvrte jest da pokušavaju razriješiti zagonetku romana – jesu li duhovi preminulih slugu halucinacije ili doista postoje? Uobičajena interpretativna metoda studija je odabiranje jedne od dviju mogućnosti te navođenje tekstualnih primjera koji joj govore u prilog. Te su interpretacije specifične prema tome što sve, bez iznimke, tretiraju Jamesov tekst kao nedovršeno djelo, to jest, kao da neizrečeni i nejasno definirani dijelovi trebaju biti nadopunjeni, opskrbljeni sasvim određenim značenjem. Budući da je guvernanta jedina koja vidi utvare te kako Jamesov stil pisanja ostavlja mnoge stvari neizrečene, ovo polje bilo je i više nego plodno za mnoštvo raznoraznih interpretacija guvernantina ponašanja. Rezultat čega je, kako kaže Beidler, da “gotovo i ne postoji studija, članak koji se ne bave tim slučajem.”[2] Ponekad količina materijala sastavljena o nekom predmetu svjedoči o njegovu značaju, no često, pogotovo ako je taj materijal istovrsan, ta je količina odraz inercije i neznanja. Duhovi u ovome romanu jesu od centralne važnosti, ali njihov je značaj druge prirode.

   Interpretativni su se pristupi tijekom godina razvijali i mijenjali. Jamesovi suvremenici čitali su roman kao priču o pravim duhovima. Kritike su bile podijeljene oko umjetničke vrijednosti teksta. Na mogućnost čitanja romana kao psihološke studije prvi je ukazao Harold C. Goddard esejem iz 1920.: “A Pre-Freudian Reading of The Turn of the Screw”. Goddard je pokazao da junakinja može biti viđena i kao psihički nestabilna osoba kojoj se, uslijed nezavidnih okolnosti u kojima se našla, priviđaju utvare. Nakon njega Edna Kenton je 1924. u osvrtu “Henry James to the Ruminant Reader: The Turn of the Screw” iznijela slično mišljenje. Interpretacija koja je najzvučnije odjeknula i označila prekretnicu u načinu čitanja romana bila je “The Ambiguity of Henry James” Edmunda Wilsona iz 1934. Njegovo se čitanje razlikuje od prethodna dva utoliko što Wilson čitav tekst analizira s tako zvanog freudovskog stajališta. Wilson drži da je junakinja seksualno frustrirana zbog potisnutih osjećaja prema svom poslodavcu. Primjenjujući (i uvelike pojednostavljujući) Freudovo učenje da represija želje dovodi do neuroze, Wilson zaključuje da su duhovi junakinjine halucinacije, odnosno simptomi njene bolesti. Takvu interpretaciju omogućuje izostanak informacije da itko drugi vidi duhove. Junakinja je uvjerena da ih vide Miles i Flora, djeca koju čuva kao guvernanta, ali to ne može dokazati, što Wilson tumači kao jedan u nizu znakova njezine hirovitosti: ona samo umišlja da se djeca pretvaraju i lažu. Autor navodi još nekoliko detalja koji, gledani kroz prizmu freudovskog čitanja, idu u prilog tvrdnji o nestabilnosti guvernantina karaktera: bez ikakve osnove ona zaključuje da je Miles iz škole izbačen zbog nekog vrlo neugodnog čina; također neosnovano zaključuje da su sluge čije duhove vidi umrle u zlokobnim okolnostima te da djeca noću izlaze iz kuće kako bi bila s njima. Pošto je pokazao da je junakinja kapriciozna i da preuveličava događaje, Wilson predstavlja svoje freudovsko otkriće. Riječ je o sceni na jezeru, kada guvernanta prvi puta vidi utvaru gospođice Jessel. Dok ona gleda utvaru, Flora u igri pokušava napraviti brodić gurajući jedan komad drveta u drugi. “Promatrajte”, kaže Wilson, “s freudovskog stajališta značaj guvernantina interesa za komade drveta kojima se igra djevojčica…”[3] Štap koji Flora pokušava utisnuti u drugi komad drveta za Wilsona je falusni simbol, a čin guranja jednog komada u drugi predstavlja penetraciju. Kada se tomu doda još i da je Quintova utvara prvi puta viđena na tornju (opet simbol falusa), a utvara gospođice Jessel na jezeru (simbol vagine), Wilson zaključuje da su to nedvosmisleni znakovi seksualne frustracije te da su duhovi povezani s njima ustvari samo priviđenja, to jest, obrambeni mehanizam kojim guvernanta daje oduška represiji. Sliku koju Wilson stvara o junakinji – frustrirane usidjelice – potkrepljuje i njenim socijalnim statusom. Ona je neiskusna kćer siromašnog seoskog svećenika, koja zbog svog klasnog položaja pati od pomanjkanja samopouzdanja. Spomenuvši još koji guvernantin neutemeljen zaključak, Wilson završnu scenu, u kojoj guvernanta nastoji navesti Milesa na priznanje, prikazuje kao njen potpuni gubitak kontrole nad sobom. Svojim histeričnim ponašanjem ona preplaši Milesa nasmrt.

Svojim je djelom Wilson pokrenuo debatu oko autentičnosti duhova, koja će potrajati četrdesetak godina. Ne samo da je aktivirao to specifično pitanje i učinio ga popularnim, već je i odredio smjer u kojem će se kretati naredna tumačenja: pitanje vjerodostojnosti guvernante postalo je jedino vrijedno bavljenja. Nakon objavljivanja “The Ambiguity of Henry James”, nemali broj kritičara reagirao je “obranom” Jamesova teksta. E. E. Stoll osuđuje Wilsona zbog miješanja umjetnosti sa stvarnošću, jer da likovi književnih djela nisu stvarne osobe te kao takvi ne posjeduju nesvijesno; Robert Liddell kaže da je iz prologa jasno da je guvernanta divna osoba; A.J.A. Waldock se pita kako je junakinja, ako su utvare plod mašte, mogla tako vjerno opisati pokojnog Quinta kada ga nije nikada u životu vidjela, tako vjerno da ga je kuharica i domaćica gospođa Grose odmah prepoznala; N.B. Fagin tvrdi da Wilsonovo tumačenje nije sukladno s Jamesovim namjerama; Philip Rahv smatra da je roman puno manje zanimljiv ako se čita na Wilsonov način, itd. Mnogi su još književni znalci odbacili freudovsko tumačenje opredijelivši se za prvobitno čitanje romana.

Najpoznatija među kritikama freudovskog čitanja došla je od Roberta Heilmana. U eseju “The Turn of the Screw as Poem” (1948.) Heilman negira Wilsonovo i freudovsko tumačenje općenito te kaže da priča govori o potpuno normalnoj ženi koja spašava djecu od zlih duhova. Heilman smatra da freudovsko tumačenje nema osnovu jer u guvernantinu slučaju ne postoji situacija potrebna za represiju, to jest, ne postoji traumatsko iskustvo. Guvernanta, naime, ne potiskuje svoje osjećaje prema poslodavcu, nego ih, naprotiv, i zapisuje. Wilsonov dokaz guvernantine ludosti – činjenica da duhove ne vidi nitko – Heilman odbacuje tvrdeći da priprosti ljudi poput gospođe Grose vide samo očigledne stvari, a ne i “suptilnije manifestacije zla”[4]. Kao i Wilson, Heilman podastire niz tekstualnih primjera kako bi pobio protivničko tumačenje: da je guvernanta neuračunljiva, gospođa Grose sigurno ne bi dijelila njeno mišljenje; desetogodišnji Miles i osmogodišnja Flora nisu sposobni noću izvoditi vratolomije bez pomoći natprirodnih sila; Flora također nije dovoljno velika da bi sama prešla jezero u čamcu, itd. Osim tog osnovnog značenja, Heilman nalazi u tekstu još jedno, alegorijsko: Okretaj zavrtnja ujedno je priča o spašavanju ljudske duše od sila zla. Alegorijski podtekst romana aludira na biblijske motive: mjesto radnje, imanje Bly, predstavlja rajski vrt, Quint i Jessel zmiju koja želi Milesa i Floru, to jest, Adama i Evu navesti na grijeh, a guvernanta anđela čuvara koji se bori za spas dječjih duša.

Wilsonov i Heilmanov esej reprezentativni su primjeri tadašnjih dviju prevladavajućih struja tumačenja. Koja je god studija bila napisana o Jamesovu romanu, pokušavala se nekako pozicionirati spram guvernante i duhova, na jednu od dviju sukobljenih strana. U osvrtima na roman i u osvrtima na osvrte romana kritičari su držali da “su ta dva temeljna čitanja toliko radikalno različita i toliko se očito međusobno isključuju…”[5] da su vjerovali i da se čitalačke mogućnosti Jamesova teksta iscrpljuju u toj razlici. Dva čitanja doista zauzimaju protuslovne pozicije i međusobno se isključuju jer guvernanta ne može biti istovremeno i luda i normalna. Budući da predstavljaju dva pola interpretacije, ta čitanja čine svojevrsnu binarnu opoziciju. Poput binarnih konstrukata svjetlo/mrak, muško/žensko, prisutnost/odsutnost, inteligencija/intuicija, tumačenja Jamesovog teksta organizirana su kao opozicija: metafizičko/psihoanalitičko, to jest, antifreudovsko/freudovsko, koja funkcionira tako da svojim polovima omeđuje interpretativni prostor te izbacuje mogućnost čitanja smještenog izvan njenog okvira, to jest, čitanja koje se ne bi odnosilo na rješavanje zagonetke guvernantinog mentalnog stanja.

Međutim, iako se oni međusobno isključuju, odnosno potvrđuju svoje postojanje na osnovi negiranja suprotnog tumačenja, ta dva načina čitanja i nisu toliko različita koliko se može činiti. Radikalno različita značenja koja se pridaju tekstu samo su halo efekt koji navodi na zaključak da je riječ i o radikalno različitim čitanjima. Naime, značenja koja tekst dobiva tim interpretacijama mahom su jedinstvena, fiksna, nedvosmislena. Određivanje unaprijed jednog jedinog mogućeg značenja, stavljanje teksta u kalup, čini te načine čitanja srodnima i istovrsnima. Oba se koriste interpretativnim tehnikama iznalaženja a) tekstualnih detalja koji govore u prilog jednoj ili drugoj strani i b) lakuna – mjesta s neodređenim, nejasnim značenjem – i njihovog popunjavanja semantičkom vrijednošću koja odgovara određenoj strani. Oba tradicionalna tumačenja postaju time oprimjerenje nostalgije Zapadne metafizike za puninom i prisutnošću. Wilsonov i Heilmanov diskurs ne tolerira manjak, nedostatak (značenja). Budući su za njih praznina i odsutnost pokazatelji siromaštva, nedostupnosti znanja, oni su istovremeno i označitelji nemogućnosti ovladavanja znanjem. Nerazjašnjenost i dvosmislenost sprečavaju ih da spoznaju tekst u cjelini. U Wilsonovim i Heilmanovim očima nedostatak značenja je nedostatak moći, jer znanje je moć, kao što kaže Foucault.

Prevladavajući stav o mogućnostima tumačenja Okretaja zavrtnja, koji nameće granice čitanja teksta, može se opet opisati Biedlerovom izjavom da je “gotovo nemoguće čitati priču bez opredjeljivanja za jednu od strana te je gotovo nemoguće kritički pristupiti priči bez vlastitog mišljenja o tom pitanju”[6]. Do zaključka da je ta tema jedina vrijedna rapravljanja nije doveo samo velik broj napisanih tekstova nego i činjenica da su to bili ujedno i jedini tekstovi o romanu. Interpretatori kao da su se ogradili od mogućnosti drugačijeg pristupa. U najboljem slučaju zaključivali bi da se tekst može čitati na oba načina – i kao priča o duhovima i kao psihološka studija. Ali time se stanje stvari ne popravlja jer i taj tako zvani liberalni pristup zapravo je ograničavajuć. Njime se također nastoji u potpunosti spoznati značenje teksta, samo što u tom slučaju značenje nije jednostruko (ili jedno ili drugo) već dvostruko (i jedno i drugo), ali ne i mnogostruko jer broj interpretacija opet je ograničen. Time tekst opet postaje jasno omeđeno polje u kojem svaki označitelj ima svoje označeno.

Dvije tendencije čitanja Okretaja zavrtnja prevladavale su do početka sedamdesetih. Do pomaka u pristupu došlo je kada je Tzvetan Todorov objavio članak “Introduction a la litterature fantastique” (1970.) u kojem je istakao da Jamesovo djelo ne traži rješenje jer pripada žanru fantastične proze, koji se temelji na “oklijevanju” između racionalnog i nadnaravnog objašnjenja[7]. Iako je i nakon njegova članka nastalo mnogo interpretacija u tradicionalnoj maniri, Todorov kao da je pokazao na put drugačijeg čitanja. Uz taj konkretan primjer novog pristupa Jamesu, okretanju od jednostranog sagledavanja književnosti pridonio je i razvitak književnih teorija kao što su Lacanova psihoanaliza i dekonstrukcija, feministička i marksistička kritika od kojih se nijedna ne usmjerava na materijalističko zgrtanje značenja, nego na emancipatorski potencijal teksta.

ivana rogar, kartica1

 

 

 

 

[1] Peter Beidler, “A Critical History of The Turn of the Screw” u The Turn of the Screw: Case Studies in Contemporary Criticism, Bedford Books of St. Martin Press, 1992., str. 127.
[2] P. Beidler, “A Critical History of The Turn of the Screw”, str. 127.
[3] Edmund Wilson, “The Ambiguity of Henry James” u The Turn of the Screw: A Norton Critical Edition, W. W. Norton, 1999., str. 171.
[4] Robert Heilman, “The Turn of the Screw as Poem” u The Turn of the Screw: A Norton Critical Edition, W. W. Norton, 1999., str. 179.
[5] P. Beidler, “A Critical History of The Turn of the Screw”, str. 127
[6] P. Beidler, “A Critical History of The Tur of the Screw”, str. 127.
[7] Ne bi trebalo poistovjetiti Todorovljevo stajalište s onim Jamesovih kritičara koji zagovaraju mogućnost dvostrukog čitanja jer oni unaprijed određuju broj mogućih interpretacija za koje se čitatelj opredjeljuje, dok Todorov inzistira na nedlučivosti, na nemogućnosti opredjeljenja za bilo koju od njih.