Prelazak zbunjenog i na sredini nepca zarobljenog slova K. u mekše i kukavičko F. u imenu (anti)protagoniste, preuređivanje zamka u hotel, pretvaranje suda u svemoćno i neuhvatljivo Javno mnjenje neki su od signala kojima Vladan Matijević modernizuje prepoznatljivu atmosferu praških literarnih kulisa ne bi li dramatizovao problem medijskog stanja u Srbiji u Slobodi govora – žanrovski hibridnom kafkijansko-novinarskom trileru.
Gvozdene grobljanske kapije, krici ubistava, ukradeni doručci, lako zamenjive sobe, recepcioneri sa agresivnim pseudoengleskim akcentima, lažne grbe, brzo nestajući psi, nedostižni upravnici, policijske stranice i autobusi, pištolji u rukama vlasti što ulivaju sigurnost – grade dekor hotela “Panorama” na Maljenu, varijante pakla (čistilišta?) u kojem se novinar Vladimir Filipović, zauvek zaustavljen putujući na kongres Slavista, suočava sa posledicama normalizacije laži u savremenom srpskom medijskom diskursu.
Šta se dešava u društvu u kojem novinarstvo prestaje da bude traganje za istinom? U kojem su demonične kreature osoblja hotela “Panorama” rezoneri stanja u medijima, novinari se plaše žutih koverti i sukoba sa političarima, a parapolicija ih primorava da žrtvuju sopstvene kolege? Šta se dešava kada natpisi u štampi imaju moć da tope glečere na Grenlandu, kada mediji usled pada prihoda od oglašivača ne mogu misliti o istini? Kako prebrojati čudovišne korake koji dovode do apokaliptične vizije demokratskog društva čiji pristojni policajci posmatraju kako zli novinari ubijaju jedni druge? Vladan Matijević u Slobodi govora nastavlja da opsesivno slika mračne antropološke pejzaže našeg društva, ovoga puta umetnički nedovoljno uverljivo.
Dve su Istine u Slobodi govora – prva, čista i objektivna, pripada svetom i mrtvom, istraživačkom novinaru Saši Čomskom i druga, tabloidna i relativna, nasilno ugurana u njegovog antipoda, kolegu i protagonistu romana Vladimira Filipovića. Za rođenje ove druge odgovorna je sinergija političara – policije – velikih medijskih kuća – mafijaša, koja stvara posebne mehanizme gotovo fabričke proizvodnje informacija. Njen prodavac je direktor Jutarnjih novina Simon Starčević za koga rade Čomski i Filipović. Njen sigurnosni ventil je autocenzura, duboko metastazirala u aktere informativne scene. Put između istine i laži ilustruje i struktura romana – prvo poglavlje „Vesti“ i poslednje poglavlje „Isleđivanje“ demonstriraju transformaciju figure novinara u žrtvu, promenu procesa intervjuisanja u čin isleđivanja. Ono što je na početku izgledalo neverovatno – tvrdnja da Čomski nikada nije postojao, iako je pronađeno njegovo telo, na kraju radnje samo je jedna od podjednako mogućih, čudovišno naraslih deformacija istine.
Uživljavanje u tekst onemogućava i isuviše sugestivan naslov, a naročito direktno podvlačenje crvenom olovkom intertekstualnih veza sa Kafkom.
Ako direktora novina Matijević markira kao prodavca (bukvalno kolportera kojem niko ne plaća novine u jednom Filipovićevom snu) proizvođači fakata nisu ni novinari ni očevici već izdžikljalo podzemlje, demonsko osoblje hotela “Panorama”. U tom svetu šoferka koja prevozi Vladimira F. na kongres iznenada postaje čistačica, konobar policijski narednik, recepcioner upravnik i kuvar, a sam Vladimir unapred okrivljeni ubica. Osoblje bez imena antijunaka Filipovića (imenovanog često i kafkijanski (očigledno) kao Vlada F.) postepeno uvlači u svoj domen, lišava ga prava na istinu o smrti Čomskog, a sa njom i prava na sopstvenu slobodu. Oni proizvode priču po potrebama Sistema, koristeći kao poluge moći zvanično zabranjene, ali implicitno bitne tehnike nadziranja, fizičkog nasilja i mentalnog zlostavljanja. Groteskne kreature zaposlene u “Panorami” samo su neke od figura iz lanca beskonačnog broja maski, suštinski jedna ista osoba, vampirski nakot samog Sistema.
Jezik je prostor borbe, u njemu kroz izopačenu dijalektiku informacije postaju dezinformacije, a zatim i optužbe. Vladimir F. će pokušati recepcionera “Panorame” da ubedi da je platio prenoćište u hotelu u kojem je slomio bezvrednu vazu, a završiće sa optužbom da je u sobi prespavao sa Čomskim kog je usmrtio svilenim gajtanom. Dislocirane su spoljne – vremenske i prostorne koordinate – nije sasvim sigurno ni ime sela u kojem se hotel nalazi (možda Paklje?), sumnjivo je i vreme odlaska autobusa iz sela, udaljenost od Čačka, pa čak i činjenica da je hotel uopšte otvoren. U njemu F. postepeno gubi sve identitetske oznake, bori se za svoju olovku, ličnu kartu, račun koji mu garantuje prava, ubrzo i za pravo na stavove o sopstvenoj profesiji, a na kraju i za slobodu kretanja. Neuhvatljivih dimenzija, hotel “Panorama” je vredna konstrukcija čudovišnog hronotopa.
Interpretativni pogled nikako ne smemo zadržati samo na tematsko-problemskom pregledu Matijevićevog romana i njegovih ambiciozno zamišljenih ideja. Mora se napraviti šetnja oko hotela. Panorama je ograđena crnom ogradom, čim se udaljimo od nje svet romana gubi konture, boje se razmrljavaju, sigurnosni pojas ispleten od kafkijanskih referenci jedini je pružao iluziju umetnički uverljivog sveta. Pisac svoje zamisli i stavove nije preneo kvalitetnom formom. Česte fraze premrežavaju knjigu, onemogućavaju prenos osnovnih tekstualnih signala čitaocu, iznova otežavaju razvoj poverenja u roman – kao što mimetičnost razbijaju i neubedljivo konstuisani dijalozi, puni teatralnosti i knjiških konstrukcija. Takav stil se može samo delimično i mestimično opravdati u pristupu osoblju “Panorame”, jer njihov govor je vrsta pastiša, ali nije opravdan pri predstavljaju likova povezanih sa “Jutarnjim novinama”. Naročito su po ukupan čitalački utisak štetni – kako prečesto fraziranje u iskazima naratora tako i njegove suvišne eksplikacije, bilo da su date u formi jednog atributa u sintagmi ili razvijene u čitav pasaž.
Uživljavanje u tekst onemogućava i isuviše sugestivan naslov, a naročito direktno podvlačenje crvenom olovkom intertekstualnih veza sa Kafkom. „Da li ste vi čitali Kafku?” [84] – upitaće recepcioner Panorame Vladimira F. i time razbiti atmosferu, rasterati kao svice znake bliskosti između Slobode govora i Zamka ili Procesa. Ambijent hotela “Panorama” se hladi, vrata prestaju da škripe, uzbuđenje zamenjuje knjiško prepoznavanje. Naročito je slabo mesto objašnjavanje iskorišćenih kafkijanskih referenci na kraju knjige, pri Vladimirovom razgovoru sa islednikom [293]. Takva dekonstrukcija seče moguće interpretativne rukavce teksta – njihov tok mora da teče jedino prema Kafkinom svetu, a junaci blede i postaju neonska slova na reklami kojom se ispisuje ime velikog klasika. I pored toga kafkijanski vazduh ne gubi sasvim čar i vredi ga zarobiti u tegli i poneti sa sobom iz Matijevićevog teksta.
Ni klasično građeni antijunak Vladimir F. ni isuviše idealizovani Čomski nisu ljudi kojima poklanjamo poverenje, isuviše su jednolični.
Težnja ka eksplicitnosti, propovedanju, najočiglednija je u poglavlju „Prijatelji” koje uz istoriju Sašinog i Vladinog prijateljstva prenosi i dijahronijski razvoj novinarstva u Jugoslaviji/Srbiji tokom poslednjih četrdesetak godina. Poglavlje sadrži previše površnih generalizacija i sudova o istorijskim dešavanjima: „koristeći sve veću zbrku koja je vladala u društvu, kriminalci su uzurpirali državne institucije. U skupštinskim klupama su između ljudi časnih namera sedeli lopovi, zločinci i psihopate.“ [174] Čomski i Filipović, njegova Liza, njihov tragično preminuli prijatelj Ica i drugi likovi na pozadini ovakvih i sličnih tvrdnji, koliko god se trudili da ih zapamtimo – sve više naliče na karikature, instrumente za iznošenje političkih stavova čije sudbine su nedovoljno aktualizovane scenama, i prečesto sumirane prepričavanjem. Ovaj odeljak snažno odudara od scena iz “Panorame”, ispunjenih napetim odnosom junaka i okruženja, simbolima i kvalitetnim, apsurdnim humorom.
Likovi Slobode govora su isuviše tipski. Paradoksalno je upečatljivije demonsko osoblje hotela (zamka, sudnice, jedino dostupne policijske stanice!?!) nego svet “Jutarnjih novina” i njihove socijalne okoline nastanjene balzakovskom galerijom junaka našeg doba – licemerni, snalažljivi direktor, korumpirani ministar, smotani sportski novinar i pokvareni, skrajnuti fudbalski funkcioner, cool/mistični policijski inspektor, idealizovani, hrabri istraživački novinar i njegov antipod – posrnuli kolega i dalje vredan empatije, zavidna koleginica koja postaje glavna urednica, zlobna i površna rijaliti zvezda…
Ni klasično građeni antijunak Vladimir F. ni isuviše idealizovani Čomski nisu ljudi kojima poklanjamo poverenje, isuviše su jednolični. Njihov lični i profesionalni put od rada u nezavisnom avangardnom “Beogradskom spajdermenu” i međusobne sloge do mržnje i podređenosti novonastalim tranzicionim okolnostima pod okriljem režimskih “Jutarnjih novina” takođe je sasvim predvidiv. Čitaoci ga mogu pretpostaviti i pre susreta sa tekstom, mogli bi ga na papiru sami skicirati i pre čitanja romana, teško da bi se njihov scenario razlikovao od predočenog.
Žanrovska matrica trilera Sloboda govora Vladana Matijevića, osnažena postmodernističkim tehnikama pastiša ipak se raspada, klone pod jasno ocrtanim, društveno angažovanim idejnim okvirom – usled ozbiljnih stilskih manjkavosti i slabe karakterizacije likova. Roman je najbolji u snažnom dočaravanju kafkijanske atmosfere, kada nas izvede na turističku turu starim Pragom, kao parfem-kopija koja skoro u potpunosti podražava miris originala čije kapi isuviše brzo ispare sa kože pri susretu sa zadahom velegrada – tragovima ulice, olova i baruta. Čak i veza sa Kafkom slabi usled naratorovog potenciranja, upiranja prstom, kopni pod radikalnim nepoverenjem u čitaoce. Zbog toga se Sloboda govora čita kao upozoravajući izveštaj o krizi medija u Srbiji, čija tema je više nagoveštena nego uspešno predočena. Roman koji je trebalo da opiše zločinački karneval pred strogom glavom divljeg vepra u “Panorami” na Maljenu, možda nije ni napisan.
Ostale tekstove iz ovog kritičkog serijala možete pročitati ovde:
Pod oba sunca – Ognjen Spahić
Prekrasne ruševine – Savo Stijepović
Ljudi bez grobova – Enes Halilović
Kontraendorfin – Svetislav Basara