O jednoj antologiji i njenim senkama („Senke i njihovi predmeti“, Saša Radojčić) Pesnik i književni kritičar Goran Korunović na primeru antologije „Senke i njihovi predmeti“ pokrenuo je važna pitanja u vezi sa karakteristikama antologičarskog kriterijuma.

 Tokom 2022. godine javnosti je predstavljeno nekoliko novih antologija srpske poezije: Saše Radojčića, Senke i njihovi predmeti, zatim Radmile Lazić, Ligera vuela la sombra, i Stevana Bradića, Logične pobune. Navedeni izbori organizovani su na različite načine i svaki od njih je zanimljiv za analizu. Ipak, ovoga puta pažnju posvećujemo samo najambicioznijem poduhvatu, antologiji Senke i njihovi predmeti.

Antologijski izbori, naravno, uvek su odraz stremljenja da se određeno individualno razumevanje poezije podigne na univerzalno prihvatljiv nivo, ne bi li time postalo relevantno u svetlu književne tradicije. Odluka da se vrednosno selektuje aktuelno pesništvo, ipak, uključuje i mogućnost naknadnog kritičkog preispitivanja kriterijuma odabira pesničkih ostvarenja. Nije stvar u tome da se, u kritičkom pristupu antologijskim izborima, traga za vrednosnim principima koje ne bi bilo moguće osporiti, već je posredi težnja da se oproba do koje mere izdvojeni kriterijumi selekcije pesničkih tekstova poseduju sugestivnu snagu. Drugim rečima, vredi odmeriti da li antologijski izbori podrazumevaju moć argumentacije i habitus autoriteta koji mogu navesti na razmišljanje, samopreispitivanje, možda i promenu stanovišta onih koji se sa tim izborima u osnovi ne slažu.

Vredi na početku imati na umu i to da favorizovanje određenih poetika pri selekciji pesama ne mora nužno da bude slabost antologije. Odustajanje od demokratičnog pristupa može pokazati superiornost ukusa i senzibilitet antologičara, može profilisati određeni doživljaj umetničke snage koji pruža smer za prevladavanje mlakog, oportunističkog i bezličnog poimanja savremenog pesničkog stvaralaštva. S druge strane, u sužavanju poetičkog polja pri antologijskom izboru lako se može pokazati i mediokretski duh, odnosno nastojanje da se dela nejake evokacije predstave javnosti kao vredna ili, možda još gore i bez komičnih implikacija kao u prethodnom slučaju, da se prosečna lirska ostvarenja predoče kao uzbudljiva i intrigantna.

*   *   *

Dakle, o Senkama. U toj antologiji je izdvojeno nešto više od 70 autora i autorki. Do koje mere je reč o anemičnom i oportunističkom pristupu srpskom pesništvu, govori već niz detalja iz uvodnog obrazloženja priređivača. U predgovoru se tako najpre ocrtava, kako antologičar formuliše, „atmosfera u kojoj diše poezija”, odnosno izdvajaju se pesnici koji su ostvarili neke od najviših dometa u srpskoj modernoj poeziji, uglavnom prethodeći svojim stvaralaštvom 90-im godinama. Antologičar to obrazlaže rečima: „Atmosfera novijeg srpskog pesništva sugerisana je, na samom početku, manjim izborom pesama autora koji su ostvarili važno i uticajno delo, ali ne pripadaju zadanom vremenskom okviru, već ga samo, takoreći, dodiruju ili, u nekim slučajevima, biografski prolaze kroz njega bez mnogo stvaralački značajne interakcije, kao i autora koji se nalaze u antologiji, ali je pesma na koju se skreće pažnja objavljena pre 1991.” Čudno je, na primer, da Radojčić iz tog niza – koji očekivano predvode Popa i Pavlović – izostavlja Oskara Daviča, stavljajući time u drugi plan važnost njegove uloge u formiranju tokova moderne srpske poezije. Čak i ako se potegne argument – opšte mesto površnih književnoistorijskih uvida – da je Davičov značaj prevashodno vezan za međuratnu književnost i da njegove posleratne zbirke ne dosežu vrednost lirskih ostvarenja ranog avangardnog perioda, onda se prećutkuje dobro poznata činjenica da Pope, Pavlovića, slobodnije metaforike neosimbolista, ranog Borislava Radovića, delimično ni Brane Petrovića ne bi bilo bez nadrealističkog iskustva i književno-kulturne, moderno profilisane klime koju su nadrealisti formirali upravo tokom 50-ih godina prošlog veka. O udelu tog iskustva u najuspešnijim rezultatima neoavangarde da i ne govorimo, o dometima koje su ostvarili npr. Vojislav Despotov i kasnije Nenad Jovanović.

Izostavljanje Daviča možda bi moglo da bude razumljivo ukoliko bi, kao što smo sugerisali na početku, antologičarski koncept podrazumevao smelo sužavanje poetičkog okvira iz kojeg se biraju antologijske pesme, ukoliko bi, dakle, izborom pesama upućivao na stvaralačke principe iz kojih, po uverenju antologičara, proizlazi posebno bogata i osobena imaginacija. Shodno tome, i isticanje pojedinih snažnih pesničkih figura koje su oblikovale atmosferu modernog srpskog pesništva, moglo bi da prati izostavljanje nekog imena – poput Davičovog – imena koje okuplja nemalu interpretativnu zajednicu i koje, uprkos tome, ne nalazi mesto u antologičarevoj viziji srpskog pesništva. Ipak – videćemo u nastavku – analiza korelacije Radojčićevog uvodnog obrazloženja i selektovanih pesama pokazuje simptomatičnu neravnotežu između važnih autora i autorki koji su izostavljeni, i, s druge strane, uključenih lirskih ostvarenja koja teško mogu da brane svoj antologijski status, čak i ako se kriterijumi postave još fleksibilnije nego što je slučaj u Senkama. Shodno tome, ako je Davičo isključen iz „atmosfere u kojoj diše poezija” – uprkos tome što, moramo naglasiti, njegove posleratne zbirke predstavljaju eksplozivno vrelo srpskog jezika i razobručene pesničke slikovitosti – postavlja se pitanje kakav se vid imaginacije implicira i favorizuje Radojčićevim doživljajem pomenute „atmosfere” i samim antologijskim izborom?

Kome je blizak Radojčićev koncept kontekstualizacije moderne srpske poezije, mogao bi tvrditi da Davičo nema pesmu koja upečatljivo profiliše stvaralašku klimu u godinama pre perioda antologijskog izbora. Izdvajajući pesme i autore koje/koji su, s druge strane, odredili „atmosferu” srpskog pesništva, antologičar delimično skreće pažnju na (auto)poetičke postavke, te u tom duhu bira autopoetičke pesme Miodraga Pavlovića, Ivana V. Lalića, Jovana Hristića. Stvar je u tome što upravo mnoge Davičove posleratne pesme, odnosno način pisanja kojim se realizuju, reflektuje specifičnu imanentnu poetiku radikalne slobode imaginacije i vitalističkog svetonazora, te bi jedan takav Davičov tekst u segmentu „Atmosfere” – tekst ne nužno antologijske vrednosti – pokazao koliki je stvaralački raspon postigao srpski jezik u modernoj poeziji. Budući da toga u Senkama nema, slutimo da se i u ovom slučaju, iza izostavljanja nadrealističke linije u srpskoj poeziji, krije niz predrasuda o nadrealističkoj praksi pisanja, umetničkim plodovima i nasleđu: od toga da pesme tog poetičkog profila nisu estetski uspele, preko predrasude da je reč o običnoj proizvoljnosti pri slaganju pesničkih slika, do toga da je posredi spisateljska praksa koja je samodovoljna i nesklona razvoju i transformaciji… Iako bi mu se, kao i svakom drugom stvaralačkom principu, mogle uputiti zamerke, nadrealizam je, pogotovo nakon bazične avangardne postavke, u kasnijem mnoštvu svojih emanacija i posrednih odjeka, do te mere uticao na raspon realizacija lirskog subjekta u modernoj poeziji i na načine konstituisanja i razbokoravanja pesničkih slika, da tekstovi koji u sebi makar jednim delom sublimiraju nadrealističko iskustvo – a takvih je mnogo u našoj poeziji od posleratnih dana do danas – iziskuju vrlo osobene interpretativne prakse ne bi li se razumeli i pre svega doživeli. Drugim rečima, estetska vrednost najuspelijih tekstova koji se makar delimično napajaju na nadrealističkom nasleđu zavisi od tumačenja osetljivog i za prevazilaženje koherentnih značenja evokativnom snagom pesničkih slika, i za iracionalno-nesvodiva polazišta lirske subjektivnosti. Da bi se takvi tekstovi doživeli, na svojevrstan način bi trebalo da komuniciraju intuitivno-iracionalne strane recipijentskog i autorskog subjekta.

Kao da koncept Senki i sama vizija pesničkog stvaralaštva koja mu prethodi, nisu načisto sa (neo)avangardnim nasleđem

Prethodna digresija o nadrealizmu je bila neophodna usled jednog „običaja” koji se povremeno neslavno obnavlja u našoj književnosti. Naime, reč je o tome da se povremeno neko već osvojeno polje stvaralačkog iskustva u našoj kulturi pomeri prema zaboravu, učini se kao strano i još uvek neispitano, što za posledicu ima da na to, književnoistorijski zatamnjeno mesto stvaralačke imaginacije, isplivaju mediokritetske poetičko-oblikotvorne „vizije”. Negde na tragu mistifikacije povezane sa Davičom, naslućuje se i teško objašnjivo potiskivanje pesnika Milutina Petrovića, kao da je, eto, lako zamenjiv i kao da se pesnici takvog profila i dometa često sreću u našoj kulturi. On se u predgovoru pominje jednom i to u rečenici: „Kako, i da li, predstaviti značajnu poeziju Milutina Petrovića, kada je ono u njoj najbolje objavljeno pre 1991. godine?” Antologičar je ovaj svoj, sluti se, simulirani unutrašnji rascep pred statusom Petrovićeve poezije jednostavno razrešio tako što je autora Promene izostavio iz izbora, uvrstivši pred samu štampu jednu pesmu u segment „Atmosfera”. Kada se stekne uvid u to šta je sve našlo svoje mesto u Radojčićevoj antologiji, uklanjanje Petrovićevih pesama ukazuje kao posebno bizaran i gotovo etički problematičan gest. Jer, nije teško braniti stanovište da je Petrović u nekoliko zbirki objavljenih posle 1991. godine – uprkos tome što te pesničke knjige nisu imale javnog odjeka kao Promena i Glava na panju – ostvario niz intrigantnih, samosvojnih, donekle i provokativnih pesničkih tekstova koji spadaju među najbolje u poslednjih trideset godina u srpskoj poeziji. Poređenje dve etape opusa kakav je Petrovićev teško podleže jednodimenzionalnim komparacijama po principu „šta je bolje”: usled inovativnosti njegovog postupka pre možemo da govorimo o drugačijem, o promeni, ne nužno o „boljem” ili „gorem”. Ta inovativnost podrazumeva varijacije i istraživačka pomeranja na planu međusobne zavisnosti subjekta „iza” čijeg redukovanog iskazivanja kumuliraju složene, zatamnjene motivacije, i, s druge strane, forme „iza” čije se svedenosti komeša unutrašnja napetost.

Odnos prema Petrovićevoj poeziji u Senkama primer je kako se konstruiše predrasuda u javnom književnom prostoru, podložna daljoj distribuciji u površnim kritičkim tekstovima i paraliterarnim krugovima. Stvar je posebno apsurdna i u slučaju Vojislava Despotova i Vujice Rešina Tucića. U Senkama, na primer, nema mesta za pesme iz Gnezda paranoje, zbirke Rešina Tucića iz 2007. godine. Šta se time izgubilo? Kao što smo rekli na početku, ne smatramo nužno problematičnim ukoliko se, pri antologijskoj selekciji, suzi poetički okvir iz kojeg se pesme odabiraju. (I sam delim Radojčićevu rezervisanost prema samodovoljnim neoavangardnim eksperimentisanjima.) Nevolja je ipak u tome što se, izostavljanjem pesama Gnezda paranoje iz antologije, od recipijenata udaljuje važan primer ojačavanja ponorno-paradoksalne optike na temelju neoavangardne dinamičko-ludičke subjektivnosti. Gnezdo paranoje, jedna od najzanimljijvijih pesničkih knjiga na srpskom jeziku u prvoj deceniji XXI veka, primer je postojanja kapaciteta za egzistencijalno složenija iskustva nego što se to pretpostavljalo za subjekt neoavangardne provenijencije.

Vojislav Despotov u Senkama prolazi nešto bolje, budući da su mu pesme ipak zastupljene. On sam je u predgovoru pomenut tek jednom kratkom konstatacijom, iako bi bilo sasvim opravdano njega pridružiti autorima zaslužnim za formiranje atmosfere u kojoj „poezija diše”. Ko god je nešto upućeniji u kretanja u savremenom srpskom pesništvu, zna da je Despotov jedan od najčitanijih i najuticajnijih autora u poslednje tri decenije, i to u svakoj novoj generaciji pesnikinja i pesnika. Otud je posebno simptomatično to što je Radojčić uvrstio u izbor Despotovljevu pesmu „Pada dubok sneg”, objavljenu nekoliko godina pre donje vremenske granice koju antologija obuhvata. Šta je razlog takve omaške, ne možemo znati sa sigurnošću, ali je svakako evidentno da nesvesno antologičarskog koncepta progovara u takvom neočekivanom gestu. Kao da koncept Senki i sama vizija pesničkog stvaralaštva koja mu prethodi, nisu načisto sa (neo)avangardnim nasleđem, da ne kažem nedajbože sa (neo)nadrealističkim duhom i praksama koje imaju delimičnog odjeka i u Despotovljevom stvaralaštvu.

Problemi postoje i kada su posredi autorke – teško je razumeti zašto u izboru nema npr. Marije Midžović, Jelene Lengold, Ane Seferović, Tamare Šuškić (niz se ovde ne mora zaustaviti). Kada je reč o pesnicima, nejasno je zašto nije uvršten npr. Petar Miloradović, jedan od važnijih autora generacije kojoj pripadaju Nenad Jovanović i Ana Ristović, zatim Milovan Marčetić, pa Slobodan Tišma sa pojedinim tekstovima iz Marinizama, ili pak Radivoj Šajtinac, pisac koji je uočljivo skrenuo pažnju književne javnosti svojim zbirkama u poslednjih desetak godina. Uz sve to, posebno bi se moglo govoriti o vrednosnom i kulturološko-simboličkom značaju uvođenja posthumnih pesama iz Treperenja Milana Milišića, autora retkog talenta. Budući da bi pomenute pesnikinje i izdvojeni pesnici verovatno mogli da pronađu svoje mesto i u antologijskim izborima znatno strožijih kriterijuma nego što je slučaj sa Senkama, vredi postaviti pitanje – ko su onda autori čije pesme brane nešto fleksibilnije postavljen vredosni nivo, odnosno čija ostvarenja dosežu postavljenu vrednosnu lestvicu, za razliku od niza autorki i autora (predvođenih Milutinom Petrovićem i Rešinom Tucićem) koji su ostali „na vratima” Senki? Ovde, dakle, nije reč o tome da bi sa uvođenjem u antologiju pesnika i pesnikinja koji su (ipak) izostavljeni porastao „informativni kapacitet antologije”, kako Radojčić navodi u predgovoru, već je stvar u vrednostima i doživljaju pesničkog stvaralaštva, na kraju krajeva reč je i o etičkoj dimenziji vrednosnog selektovanja u savremenoj književnosti.

Pesnici i pesnikinje koji su s pravom uneti u antologijski izbor ne mogu da opravdaju niz problematičnih odluka kojima Senke odišu.

Ovom prilikom ćemo iz rasprave izostaviti potencijalnu polemiku o pojedinim pesnicima i pesnikinjama koji su uvršteni u antologiju, a za čiju poeziju verujem – uprkos sasvim solidnom konsenzusu u javnosti o njenoj vrednosti – da je primer besomučnog uspinjanja na prste ne bi li se dosegla gornja granica prosečnog kvaliteta. Pre vredi skrenuti pažnju na drugi niz autora koji u svojim lirskim ostvarenjima pretenduju na pesnički glas određen religioznim etosom, nekada egzistencijalnom zebnjom bez nužnog upliva religioznog svetonazora, ili, u nešto manjoj meri, zabrinutošću za sudbinu nacionalno profilisanog kolektiva. U tom kontekstu možemo izdvojiti Aleka Vukadinovića, Ranka Jovovića, Rajka Petrova Noga, Slavomira Gvozdenovića, Bećira Vukovića, Đorđo Sladoja, Ivana Negrišorca, Slobodana Rakitića, Selimira Radulovića.

Za pojedine autore iz tog niza, evidentnije nego za Milutina Petrovića, važi da su im pesme pre 1991. godine uspelije od onih nastalih nakon te godine. Veći problem je ipak to da se posredstvom antologijske afirmacije niza navedenih autora u aktuelnoj pesničkoj javnosti mistifikuje susret religijskog i pesničkog iskustva, tj. za stvaralaštvo metafizičkog kapaciteta proglašava se poezija usiljenog, semantički siromašnog, evokativno kratkodometnog, konstruisanog religijskog osećanja. Izgleda da je iznova potrebno ponavljati da poezija ne dobija nužno na metafizičkom kvalitetu samim uvođenjem u lirski govor označitelja iz religijskog iskustva, njihovim kombinovanjem u prozirnim alegorijsko-metaforičnim konstrukcijama i „nameštanjem” tona shodno pretpostavljenoj upućenosti na onostrano. Pesništvo metafizičke snage je neosporno dragoceno za našu kulturu – i mi smo, od Njegoša, imali niz pisaca koji su takvu snagu pesnički manifestovali – te upravo zato postaje stvar dobrog ukusa neslagati se sa istaknutim delom antologijske selekcijom u Senkama. Nije mnogo drugačiji slučaj i sa pesmama koje reflektuju brigu za sudbinu nacionalne zajednice. U meri u kojoj je sasvim legitimno staviti takav problem u središte pesničkog govora, toliko je i nužno osvetliti ga na način koji nadilazi jednodimenzionalno postuliranje nacionalnog identiteta.

Prethodna pitanja zapravo otvaraju složen problem pesničke subjektivnosti, odnosno, preciznije, problem načina formiranja lirskog subjekta te smisaonih posledica, pogleda na svet i estetskih rezultata koji iz toga proizlaze. U predgovoru Senki jedan segment je naslovljen upravo kao „Pesnička subjektivnost”, što je svakako znak da je pri formiranju koncepta antologijskog izbora taj fenomen imao nezanemarljivu ulogu. Međutim, pomenuti odeljak predgovora, osim što podrazumeva opisno podsećanje na neka opšta svojstva moderne subjektivnosti, posebno izdvaja samo dva vida realizacije lirskog Ja: jedan koji podrazumeva „izražavanje religioznog odnosa” i drugi postapokaliptičke prirode. Drugim rečima, nije iskorišćena mogućnost da se, makar u načelnoj deskripciji, naznače vrlo raznovrsni vidovi lirskog subjekta kao ključnog generatora poetičke i epohalne razlike, distinktivne antropološke slike, neosporno i estetskog dometa. Takav propust odjek je jednog posebnog fenomena u našoj savremenoj književnosti, fenomena čija bi analiza zahtevala nešto više prostora – reč je o tome da kritički diskurs kod nas vrlo često poseduje „slepu mrlju” za nijanse realizacije lirske subjektivnosti, za raznovrsna „lica” imaginacije te usled toga ponornu i složenu osećajnost prepoznaje tamo gde je mogu videti samo oni koji su utonuli u opšta mesta današnje srpske pesničke javnosti.

Na kraju, ponovimo ono što smo sugerisali na početku: u Senkama je reč o anemičnom i oportunističkom antologičarskom poduhvatu. Zašto anemičnom? Jer se u predgovora Senki sporadično može prepoznati nastojanje da se ostvari izbor koji jasno poseduje lični, samosvojno artikulisan pečat, dok, s druge strane, sama selekcija u velikoj meri, kao i prateće obrazloženje, odišu simuliranim dilemama, vrednosno problematičnom selekcijom, odsustvom stava koji bi takvu selekciju branio sugestivnom vizijom poezije, dovoljno snažnom da dinamizuje očekivanja i vrednosni poredak pesničke i kritičke zajednice. Zašto oportunističkom? Jer se Senke održavaju na temeljima određenih predubeđenja koja premrežavaju naš javni/pesnički prostor, koja se napajaju na inertnom ponavljanju priča o genezi srpske poezije i statusu pojedinih autora, o „osovini” savremenog pesništva u vidu interferencije verističkih tendencija i varijacija (post)simbolističkih strujanja, sve to uz mistifikaciju kada je posredi pesništvo metafizičkog potencijala. Pesnici i pesnikinje koji su s pravom uneti u antologijski izbor ne mogu da opravdaju niz problematičnih odluka kojima Senke odišu.

Sve prethodno moglo se zapravo naslutiti u jednom od uvodnih tvrdnji predgovora: „Vremenski okvir od trideset godina, što je opseg jedne generacije ljudskog roda, dovoljan je da se vrednosti uspostave i stabilizuju i da se izdvoje pojedinačni opusi zaokruženih poetika i jasnih crta razvoja”. Nisam siguran da se vrednosti „uspostavljaju i stabilizuju” na način koji je sugerisan prethodnom tvrdnjom. U Radojčićevom stavu ima nečeg statičnog i okoštalog kada je posredi poimanje vrednosti, kao da one nisu, bar kada je poezija u pitanju, na novom ispitu sa svakim novim talasom pesnika/pesnikinja i kritičara/kritičarki – a to je mnogo češće nego jednom u trideset godina. Preispitivanja, dakle, nisu retka, uprkos tome što mnogi mladi koji stupaju u pesnički svet zapravo inertno preuzimaju dominantna shvatanja pesničkog stvaralaštva. I iako je tvrdnjom o stabilizaciji vrednosti implicirao da je njegova antologija zapravo odraz konsenzusa koji je teško osporiv i koji se „zgusnuo” tokom trideset godina geneze srpske poezije, verujem da i Radojčić, kada sebi dopusti da nešto slobodnije i nijansiranije posmatra stvari, zna koliko u aktuelnom književnom svetu postoje raznovrsna, ozbiljna neslaganja – zasnovana na argumentovanim stavovima – sa njegovim poimanjem poezije i književnih vrednosti. A u tim neslaganjima možda se može slutiti smer nešto drugačijeg sagledavanja savremenog srpskog pesništva.

Piše: Goran Korunović
(Tekst je izvorno objavljen u zagrebačkom časopisu “Prosvjeta”, br. 170 i preuzet je uz dozvolu uredništva.)

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: