Sjedim, uslovljen neurologijom.
Otišao sam iza riječi.
Alen Brlek
Kada otvorite knjigu Halal zumra (VBZ, 2023, Kontrast izdavaštvo, 2024), vidite na desnoj strani nenaslovljenje pesme, a na levoj strani izbledele tačke koje podsećaju na Brajevu azbuku, ali koje ne prenose nikakvu poruku. One, te „posjetnice iz prešućenog”, kako ih naziva Marko Pogačar, podjednako mogu biti značenjska žvrljotina bez ikakvog smisla, kao što mogu biti i trag pisma nekog neotkrivenog jezika na kojem neko želi da saopštava istinu i tajne. Ništa nam neće dati odgovor na ovu nedoumicu, u vezi sa tumačenjem moraćemo sami da rizikujemo, jer, kako je tvrdio Rastko Petrović, „smisao je rezultat izbora između više značenja”. Otpočeću sada razgovor sa novom knjigom Alena Brleka i preuzeću odgovornost za te izbore.
Recimo da značenje koje sam odabrao jeste da je postojanje poezije Alena Brleka dobro. Ne mislim na dobro kao korisno, blagotvorno, benefitno i tome slično. Mislim na dobro u smislu suprotstavljanja mračnim, uništiteljskim i svepotirućim silama ovog sveta, koji je, na kraju krajeva, ipak nedovoljno zainteresovanog za bitku svetla i tame. U par stihova, dakle na relativno skučenom prostoru, daje se jedna upečatljiva i grafički potentna slika tog sveta:
Svijet će se uskoro okrenuti sam od sebe
kao krafna u ulju.
Zamislio sam najpre tu gornju, bledu, gnjecavu površinu krofne koja liči na onaj nagi, meki, trbuh prostitutke iz Krležinog Povratka Filipa Latinovicza koju glavni junak vidi u jednom bordelu, na nežni, svetli epiderm koji izlaže svoju ranjivost svetu. A onda onu drugu stranu tog testa, spaljenu i sprženu, grubu i neravnu površinu krofne koja je očvrsla i ohrapavila, sva izmučena ključalim uljem.
Zar ne stoji naš svet upravo u tom, nepoznatom silom izazvanom kolutanju, sa svojim licem i naličjem, sa svojom mekom nagotom i svojom grubom koricom, sa stranom koja gleda gore ka nebesima i stranom sprženom paklenim temperaturama. Dakle, zar ne stoji tako taj svet kao što u njemu, uostalom, stoji i svaki njegov čovek? Svaka dualnost na tom svetu odražava se u dualnosti čovekove prirode, čak i kada ona nastaje grubim raspolućivanjem.
Važno je odmah napomenuti da knjiga Halal zumra ne robuje glorifikaciji trijumfa nad nedaćama i životnim izazovima, nego je čovek njenom optikom lirski fotografisan u krhkosti svoje sudbine i slabosti svog tkiva. Pesme ove zbirke ne traže razlog za odsustvo ravnoteže između dobra i zla, već traže poreklo svog rukopisa na naličju mesa, kostiju i krvi. Pokušaću sada da izložim kako sam ja otkrio ono što je u ovoj knjizi pobedonosno. Za početak, kada pominjem „bitku svetla i tame”, to se ne odnosi na njihov međusobni okršaj. Brlek je isuviše oprezan da bi skliznuo u banalne etičke polarizacije. U ovoj knjizi svetlo i tama skupa biju bitku. Tačnije, oni su sredstvo kojim lirski subjekat hoće da sanira buntovništvo svog tela:
Ako te izložim svjetlu oduzimaš mi vodu
i savijaš u starca punog sjećanja i tableta,
a kad te izložim mraku, uzgajaš pse tišine
kojima me zatvorenički hraniš.
O kakvom se buntovništvu radi? Krenimo postepeno, od očiglednog i upadljivog – repeticija. Vremenski okviri pesama slivaju se u jednu tačku, u nekakav misteriozni trenutak kada se dogodila katastrofa čiji su mutni, daleki i zlokobni odjeci upravo ove pesme. Nekoliko stihova počinje sa „Kao onog dana kad (…)” i da u ovome nema važnosti, ne bi bilo ni njegovog ponavljanja. Repeticije su tu da tvrdoglavo ukazuju na nešto što ne sme biti previđeno. Konkretno, videćemo da se tog dana na kome se insistira dogodilo sledeće:
– ideja puta je pustila glas Džonija Keša;
– doktorka je pronašla viziju u rečima koje je lirski glas zaboravio;
– prestankom molitve zaista se rodilo svetlo;
– lirski glas se odrekao distance kako bi mogao da zaplače.
U ovim ponavljanjima kao da postoje detalji koji sećanje na „onaj dan” krišom zamenjuju fantazijom. Značenjski prenosi kao saučesnici u ovom podmetanju služe, osim potvrde o prevrtljivosti pamćenja, da ukažu na to da je verovatno nekakva uspomena u korenu izmaštanog. U tom smislu, o književnostvaralačkom postupku generalno možemo govoriti kao o kreativnoj i umetničkoj konfabulaciji, pa tako da li je sećanje verodostojno u kontekstu književnosti je sekundarno pitanje. Ono što je glavno jeste: može li se iz njega izvući supstrat imaginacije? U ovoj knjizi to se odnosi na sećanje i imaginiranje pobune tela.
Čitam ove pesme i, kao i uvek kada čitam Brlekovu poeziju, pitam se, i dok se pitam, moje se pitanje menja. Najpre: Šta Brlek radi sa jezikom? Odatle se menja u: Šta Brlek radi poeziji? Ali konkretno iz ove knjige izniče jedno novo pitanje: Šta Brlek radi uprkos telu? Knjiga Halal zumra strpljivo a uporno saopštava, što nam gornja četiri događaja eksplicitno poručuju, da je vreme govora na zalasku i da se sada prelazi sa one strane jezika, u gluvo i nemo carstvo negativne artikulacije. Iz četiri navedene stavke vidimo da se ili personifikacijom daje glas nečemu što je neživo ili apstraktno, ili se iskazuje nemogućnost upotrebe jezika ili odustajanje od njega. To što se dogodilo jeziku uslovljeno je nečime što se dogodilo telu. Šta?
Lirski subjekt je u stanju gubljenja, uskraćivanja, lišavanja… On je odustao od fraze „sve što je iza leđa ne postoji”. Njemu je oduzet grad, on se odriče distance, postoje reči koje je zaboravio a kojima je „oblikovao pad”. U njegovom telu „nema sluha za naredbe” i izloženo suncu, ono mu oduzima vodu. Očito je da pesme predstavljaju hroniku saživljavanja sa umanjenjima i one se mogu čitati kao povest gubljenja onoga što je ili nestalo, ili je odbačeno ili oduzeto. U kontekstu repeticija koje sam pominjao pesnik, kako bi opisao posledice tih gubitaka, na par mesta koristi metaforu pukotine. Dakle, ne prosto rupe, duplje, šupljine, nečega što je prirodno takvo moglo biti od svog nastanka, već nečega na čijem mestu je nekada bila celina, da bi u nekom trenutku došlo do pucanja. Time se hoće akcentovati da je ovo stanje novo, stečeno, dodeljeno na neki način i da u tom obogaljujućem statusu („poražen u prihvaćanju da postao sam pukotina”) sada treba naći smisao.
Ove lirski uobličene manifestacije telesnog veoma se nametljivo postavljaju prema svesti i cilj im je jedan – da se telo po svaku cenu izdvoji kao zasebni entitet, da raskine trojstvo sa duhom i umom. Prethodne tri Brlekove zbirke osmišljene su kao trilogija gde Metakmorfoze predstavljaju telo, Pratišine duh, a Sang um. Halal zumra tako predstavlja iskorak u odnosu na dosadašnje pesnikovo stvaralaštvo, gde se u njegovom opusu uočava poetički rascep. Eto još jednog otcepljenja, poput onog koje se u ovoj knjizi odvija na psihosomatskoj relaciji.
Telo, vratimo se njemu, u svojoj težnji za partikularizacijom neće prezati ni od toga da ugrozi život. Zato u jednoj pesmi to telo „snajpesko je gnijezdo”, ono je postalo deo nekakve kontradiktorne dijagnoze s obzirom na to da je „akutno i kronično”, i o njegovom odmetništvu govori to što u njemu „odavno nema sluha za naredbe ni jezika sporazuma.” Pobuna je u toku, bitka je žestoka i posledice mogu biti kobne. Telo u ovim pesmama tako postaje onaj veliki Drugi, neželjeni i sakati odraz u naprslom ogledalu vitalnosti. Pa ipak, telo postaje i ono što svojim otcepljenjem iz identiteta individue nju zapravo dodatno definiše. –
Lirski glas želi da urazumi telo, da mu objasni zašto se njihovo ratovanje ne može završiti ničim drugim do obostranim istrebljenjem, da nađe rešenje za krizu („čemu te izložiti a da ne budem kao udarcem otvoren”). Ali kako bilo šta bilo kome objasniti kroz morfološki grč? Kako razbuditi moć lingvističke kompetentnosti kojom treba voditi pregovore sa elementom svog sopstva? Rešenje je možda neočekivano, ali ne i besmisleno – poezijom:
Znao sam rat će postati poezija
u terminalnoj fazi, bez hospicija i milosti.
Iako nema jezika kojim bi se sa telom pregovaralo, to ne znači da nema jezika kojim bi se o telu pevalo. Odstranjeno iz polja komunikacije, ono postaje objekat poezije, traumatičan, ali poetski potentan. Otvara se mogućnost da porazi pretrpljeni od njega budu veličanstveno opevani, da se preobraze u zrake toplote na kojima se neki vojnik može ogrejati u noći pred bitku. I upravo tu, iz te mogućnosti lirske artikulacije poraza izranja neočekivana pobeda. Smrt je na taj način napokon nadmudrena i nadigrana. Kao što je Kiš predviđao. Dakle, da ne uskačem sebi u usta, nije da trijumf s početka ovog teksta ne postoji, nego se neočekivano krije negde drugde.
Bolest, usahnjivanje elana i fizičko propadanje ovde nisu preduslovi, niti simptomi, niti proizvodi pesničke prakse, već njeni sastavni, neotuđivi delovi, jedinstveni i neponovljivi u bujici svesti koja stvaralačkom neurotičnošću zapljuskuje stranice:
Moje su riječi ispunile periferni vid u oluji malog mozga
i naselju koje postajem prijeti val.
Uostalom, kako veli Krleža, „umjetničke istine naviru više iz primozga, iz mutnih strasti i tjelesnih tajna, vrlo često iz nečistih nagona i suludih slutnja, a gotovo uvijek proturazložno, prkosno i elementarno kao vrućica.” Pesničke misli koje pokušavaju da usmere tematski fokus su nejednake, smešane, ponegde elegantno duge i pažljive, ponegde logoreično kratke i tesne. Disrupcija u tkivu stihova nije posledica tendenciozne manipulacije tekstom, nije to poetski zahvat sa sračunatom namerom da ocrta neku od savremenih stilskih tendencija. Motivi i teme odaju jasne tragove uslovljavanja bolom i patnjom. Beznadežnost, pesimizam i rezigniranost proistekli iz toga svoj objektivni korelativ imaju u metaforičnim, ponegde i nimalo metaforičnim, naznakama suicida („htio se pružiti van boli i bola/ nikome se ne pokloniti osim vatri”; „želja da i sam odem”; „posthumno mislio/prostor u kojem ćete shvatiti olakšanje”; „u očekivanju hladnoće dukata na vjeđama”). Ne treba zato da čudi posveta tragično nastradalom pozorišnom reditelju Igoru Vuku Torbici, koji je sebi oduzeo život 2020. godine.
Zaista, šokantno je kada se spozna da ispod jezičkih manevara, stilskih strategija i pesničkih bravura Halal zumre šumi i tutnji podmuklo jedna pomisao – oduzeti sebi život. Iskoračiti iz nesnosnog kruga patnje i stradanja. Prekinuti cikluse lične nesreće, odbiti da se psiha i duša daju na milost i nemilost bolesti. Na kraju krajeva, okončati mučnu agoniju koja svojim razularenim bujanjem izaziva afaziju. Lirski subjekt snatri o smiraju i njegov eskapizam podrazumeva (poslednju?) plovidbu u „oblo plavetnilo Normabela”, koji nije neka egzotična turistička lokacija, već jak medikament kojim se leče mišićni spazmi, anksiozni napadi, insomnija i epilepsija. Drugim rečima, telo se otima kontroli, odbija poslušnost, blokira se i time ukida raspolaganje jednim od svojih osnovnih i najvažnijih funkcija – pokretom. Brlek nam tako kroz skrivenu, simboličnu aluziju na lek opisuje kako u lirskom subjektu sve postaje statično, najpre udovi, zatim i um.
U pomenutim značenjskim prenosima učestvuju i začudni elementi teksta. Tokom izmeštanja s jedne ravni na drugu, od uobičajenog do oneobičenog – dakle u procesu, ne u proizvodu – izdvaja se, kao dragoceni rezidual, magijskoimpulsivni efekat ovih pesama. Kažem magijski jer princip dejstva teksta ne podleže racionalnoj niti empirijskoj analizi. Ono što nam tekst radi i kako nam tekst to radi ne može se kvantifikovati niti se može definisati književnoteorijskom terminologijom. A opet, to magijsko dejstvo kao da je dostupno čulima i možemo ga osetiti kao ono što impuls u osnovi jeste – neka brzina, kretanje koje je zagospodarilo određenom masom.
Istovremeno postojanje statičnosti i pokreta daje jedan ishod u obliku spasonosnog paradoksa. Pored ovog problema zanemoćalosti tela i njime prouzrokovane zanemoćalost govornog aparata, sama činjenica da ova knjiga postoji, baš u ovom obliku i baš ovako koncipirana, dokaz je da je taj aparat pretrpeo teška oštećenja, ali nije prestao da funkcioniše. Recimo, dokaz operativnosti je upotreba distiha kroz celu knjigu, bez odstupanja. Istini za volju, oni mogu biti posledica kratkog spisateljskog daha, stvaranja na mahove, u trenucima olakšanja i predaha od borbe. Međutim, njihova dosledna upotreba govori nešto i o koherentnosti strukture, odnosno pokazatelj je organizacionog promišljanja, makar ono bilo i posledica defanzivne strategije.
Sad najzad postaju očigledni odgovori na ona tri pitanja sa početka (Šta Brlek radi sa jezikom? Šta Brlek radi poeziji? Šta Brlek radi uprkos telu?). Pesme su upotrebljene da se mehanizmi bolesti, propadanja i smrti demontiraju putem emotivnog identifikovanja i deskripcije, kao i preoblikovanja u pesničke slike, što ih je učinilo delom lingvističkog iskustva. Drugim rečima, tako je sve to lično stradanje postalo jezik, a sa jezikom se, za razliku od sveta, još nekako i možemo izboriti, čak i kada se čini da smo potpuno izgubili kontrolu nad njime. To je stoga što i kada je nemušt, on nešto saopštava, mi treba da nađemo odgovarajući sistem kodiranja kojim je izmenjen. Brlekov lirski subjekt je to dekodiranje učinio tako što je apsorbovane egzistencijalne udarce transformisao u tekstualnu kinetičku energiju, za koju njegovo telo više nije sposobno i inercijom pokreta nastalih usled tih udaraca stvorio nešto književnoumetnički vredno. Možda je baš ta jedna, ali izuzetno važna pobeda, dobra vest koju nam donosi ova knjiga.
Tekst: Danilo Lučić (ovaj tekst je pogovor srpskom izdanju knjige Halal Zumra)
Pročitajte i prilog Alena Brleka u našoj rubrici “Šta čitaju oni koji pišu”.