Redefinisanje lične istorije („Uhvati zeca”, Lana Bastašić)

SHARE:

U književnosti je važnije kako je pisano, nego o čemu je pisano – vjerovatno je najrasprostranjeniji uput kad se o nekom djelu donose vrijednosni sudovi. Baziran je na činjenici da je književnost „umjetna“ kao i svaka druga umjetnost, odnosno da težinu priče same po sebi treba prepustiti faktografskim formama. U igri je uvijek nekoliko mogućnosti. Tema može biti sjajna, ali džaba ako je nevješto obrađena. Ima i situacija kad način obrade kvalitetom nadmašuje materijal i time mu podiže vrijednost. A u ovim godinama, kad se već mogu pohvaliti da sam upoznao desetine različitih stilova i tematskih okvira, sve više cijenim kombinaciju u kojoj „kako se piše“ i „o čemu se piše“ idu u korak jedno s drugim. To je ono što porađa potpun čitalački doživljaj: ne proganja te utisak da je moglo bolje, da se negdje skrenulo u prazno.

U romanu „Uhvati zeca“ Lane Bastašić ova dualnost pomirena je na najbolji mogući način. Prvo, odabran je atraktivan centralni motiv, sa kojim se periferni prepliću opravdanim redosljedom, dajući ritmu novi impuls baš kad pomisliš kako će da splasne i raspline se u detaljima. Drugo, stil i pristup naraciji otkrivaju talenat (što se mora istaći, imajući u vidu da se radi o romanu-prvijencu), kao i stečenu sposobnost da se obimna građa uobliči tako efikasno, da za naknadna preispitivanja teško da ima mjesta. Lajbnički rečeno – ono što je napisano napisano je najboljim od mogućih postupaka. Ili barem ostavlja takav efekat da se mogućnost boljeg ne uzima u obzir. I treće, što neumitno proističe iz prethodne dvije teze: ni u jednom trenutku se ne desi da jedno zasjeni drugo, odnosno da se osjeti kako pisac ne vlada situacijom. To su, zapravo, oni momenti kada postaješ svjestan pisca, njegovog napornog prisustva, što poništava svrhu čitanja. To je uočavanje greške u konstrukciji, koje osvješćuje, guši magiju.  

Lana Bastašić, „Uhvati zeca“, Kontrast izdavaštvo, Beograd, 2018.

Bastašić se opredijelila za zaplet koji kreće od samog početka. Time je u startu nagoviješteno da bi nas do kraja, ako ništa drugo, moglo čekati obilje peripetija i ponovnih zaplitanja, što poziva na konstantnu čitalačku budnost, kako se ne bi ispustila neka važna karika. A sve su važne, počev od početnih, najvažnijih, koje probijaju trasu. To su jedan poziv i jedan put koji iz njega proističe. Saru poslije više od deceniju ćutanja poziva Lejla, drugarica iz rane, zajedničke mladosti u Bosni, kako bi joj saopštila da je Armin u Beču i zamolila je da je odveze njemu. Armin je Lejlin brat u koga je Sara bila zaljubljena na onaj potajni, ne baš jasno definisani klinački način. Nestao je za vrijeme rata, kako se tad inače nestajalo – zbog pripadnosti nepodobnom identitetu u identitetski isparcelisanoj sredini – i nakon toliko godina stiže glas da je ipak živ. Bez ikakvog ishitrenog objašnjavanja, autorka svoju junakinju odmah šalje na put, a ta naglost u odluci nagovještava burnu predistoriju koja ju je dovela u Irsku, u vezu sa strancem, daleko od domovine i svega što joj je nekad značila. I koja mora biti raspetljana.

Pripovijedanje se dalje odvija u dva toka, koji se naizmjenično smjenjuju i daju nam uvid kako u prošli, tako i u sadašnji život dviju glavnih protagonistkinja. Prvi prati aktuelni trenutak u kom naratorka Sara kreće za Bosnu, susrijeće Lejlu, a potom zajedno odlaze ka Austriji, na putovanje koje je daleko od jednosmjernog – okrenutog isključivo ispunjenju misije pronalaska Armina. Kroz ponovni susret u centru Mostara, kratki boravak u rodnoj Banjaluci, te obostrano emocionalno otvaranje koje se odvija kao u nekoj komplikovanoj partiji šaha, upoznajemo se sa složenošću odnosa između Sare i Lejle. On je samo uokviren sadašnjošću; čini se da sav sadržaj tog okvira isplivava iz zajedničke prošlosti, preoblikujući se u nešto sasvim novo, što treba rastumačiti ne bi li mu se, nakon dvanaest godina odvojenosti, nanovo udahnuo smisao. Bazični smisao jeste potraga, ali kako vrijeme ide, postaje jasno da se pod njom odvija mnoštvo drugih, prećutnih potraga. Jedna od važnijih svakako je i Sarino traganje za sjećanjem na domovinu koje bi u novim uslovima imalo upotrebnu vrijednost.

Međutim, ono na šta tamo nailazi samo su razbacani i zgrušani ostaci prošlosti, koji nijesu kadri da probude bilo kakav radosniji utisak. „Unutrašnjost. Ta riječ me je oduvijek podsjećala na ljudsko tijelo. Pomislila sam kako smo i nas dvije u tom autu kao bijelo krvno zrnce koje putuje ka unutrašnjosti, u dubokoj tmini, nesvjesno života koji ga pokreće. Bila sam potpuno izgubljena, u vozilu zaustavljenom nasred ceste, u neprohodnom mraku, u nekoj zemlji koja je ličila na moju koliko i pogrebna maska liči na lice živog čovjeka.“ Ovdje zatičemo pomalo maniristički motiv preuranjenog mraka (koji nas istinski začudi, baš kako to priželjkuje Đambatista Marino), na koji su, očito, naviknuti svi sem onih sa strane, koliko god ih porijeklo jednako definisalo. I mada mi taj momenat nije baš po ukusu, utemeljen je u oksimoronskoj simbolici da su ratne vatre samo razgorjele mrak. Da suštinski nijesu riješile ništa. S druge strane, pošto je roman „Uhvati zeca“ očito zamišljen kao savremeni, stvarnosni pandan „Alisi u zemlji čuda“, ovakvo zakrivljenje realnosti može se shvatiti i kao poruka da su ovdašnje izvitoperene tranzicije neodoljivo slične antibajkama. Pogotovu ako se prisjetimo da su nastale kao rezultat revolucionarnih obećanja prilikom rušenja prethodnog sistema.

Drugi narativni tok neka je vrsta rekonstrukcije Sarinog i Lejlinog zajedništva od najranijih dana pa do trenutka rastanka. Saznajemo kako su se njih dvije upoznale još u osnovnoj školi, kako su se zajedno nosile sa hormonskim, ljubavnim, psihosocijalnim i ostalim jadima adolescentskog doba, kako se među njima razvijala veza koja je premašivala fizičkom i starosnom bliskošću podstaknuto prijateljstvo. A kako su godine odmicale, shvatale su da ne mogu jedna bez druge jer su ih međusobne razlike učinile međusobno zavisnima. To nam, makar, biva jasno iz Sarinog svjedočanstva, budući da na više mjesta ističe koliko su je istovremeno plašile i privlačile pojedine Lejline osobine koje su se u njenom karakteru teže primale: razuzdanost, iznenadne promjene raspoloženja, gadljivo odbacivanje svih konvencija. Jedna drugoj su bile neka vrsta simbiotičke ispomoći u periodu kad ličnost dozrijeva upijanjem uticaja sa strane. Kasnije, pošto ličnost bude prezasićena, ta fuzija će objelodaniti nepomirljivost dvaju formiranih temperamenata. Tad će doći do neminovnog raskida, pa će novi susret, bilo to u njihovom planu ili ne, mirisati na novi pokušaj. Jer, stare istine nalaze ishodište i u sadašnjosti: „Ali ona me je uvijek podsjećala na nešto suštinsko u meni, na neki centar koji ne može da se svede na četiri pravilna ćoška. Podsjećala me je na to da je nered prirodno stanje ovog svijeta, te da su naši životi, organizovani oko napora da unesemo red u sav taj haos, zapravo ništa drugo do odraz nesagledive arogancije.“

Redefinisanje lične istorije nemoguće je bez posmatranja u okviru šireg istorijskog konteksta. Lična sudbina neodvojiva je od one opštije, ma koliko pokušavali da prostorno-vremenskom udaljenošću ublažimo uticaj nekada sudbinskih dodirnih tačaka, dodirnih žigova. Oni ostaju utisnuti u koži, oglase se kao oboljela koljena pred kišu. Preispitujući šta se sve desilo, šta je sve prethodilo tom putu u kontrasmjeru, naratorka targetira rat kao presudno čvorište pod koje je moguće podvesti sve lomove, pa i one najintimnije. On je kriv za Arminov nestanak, on je kriv za to što je Lejla postala Lela – primoranost na identitetski inženjering zbog očuvanja golog života – on je, na koncu, kriv što su brojne biografije trajno završile u ćorsokaku zbog principa kolateralne štete, kojeg su se zaraćene strane bezdušno držale uprkos onom beskorisnom, nominalnom razumijevanju. A evo kako ga se naratorka prisjeća (i kako je, barem za mene, u recentnoj književnosti ovih prostora ponajbolje izveden predratni saspens): „Ne znam kako sam saznala, nije ni bitno uostalom. Sjećam se samo da je grad bio drugačiji, kao da mu je neko isisao sve sokove i ostavio ga da se suši na travi. (…) Moji sugrađani su nenadano dobili drugačija lica. Neka su se samo jednom namrštila i zauvijek ostala u tom položaju. Druga su potpuno nestala, otišla bez mnogo buke. Kasnije sam znala lagati strancima. Bila sam mala, rekla bih, nisam bila ni svjesna šta se događalo. Ali to nije tačno. Znale smo, ti i ja. Znale smo da je počeo, da su ga otpočeli. Znale smo i da će trajati. Ubrzo je postao konstanta, kao dodatni hemijski element u vazduhu. Bilo ga je lako izgovoriti, prevrnuti preko jezika kao dobro jutro ili laku noć. Bilo ga je svuda: u drvetu lipe iza naše škole, u dječjim crtežima na zidu školskog toaleta, u nastavnicima koji su odjednom pisali samo ćirilicom. Bilo ga je i u tebi, u tvom novom imenu i praznom licu. Združio se s Arminovim nestankom.“

Lana Bastašić napisala je roman sa ubjedljivom karakterizacijom likova, sa jasno motivisanim rješenjima u pogledu strukturisanja fabule i uvezivanja motiva, sa tematikom koja teško da će skorije izgubiti na aktuelnosti. Ovdje je moguće pronaći sve što tišti savremenog čovjeka: pitanje granica do kojih može ići povezivanje različitosti (višestruko), pitanje ovladavanja identitetom – njegovog oblikovanja po sopstvenom nahođenju, pitanje odnosa različitih vremenskih planova koji se prelamaju na istoj jedinki. I možda najvažnije, treba spomenuti taj sveprisutni užitak čitanja. Bez obzira na nimalo laku sadržinu. To je možda najsigurniji pokazatelj da imamo posla s nečim što se, najblaže rečeno, sasvim približilo idealu kompletnog romana.