Odlazak slikara svetlosti i tame

Pedeset godina mog življenja u Parizu je prohujalo. Svest to teško prihvata, sve izgleda kao tamna magla, u kojoj trepere neke svetle tačke. Često mi se čini da ne postojim, da sam duh koji hoda zemljom, bez stvarnog kontakta sa materijalnim svetom. Ponekad, kad se, u večernjim časovima, vraćam u atelje, imam želju da pipnem drveće u dvorištu, da se uverim da postojim… Ovako je u oktbru prošle godine govorio Ljuba Popović, jedan od naših najznačajnijih umetnika povodom pola veka života u Parizu i uoči 81. rođendana koji je obeležen izložbom u galeriji RTS-a i monografijom „Ljuba” (zajednički objavili RTS, „Pariski krug” i „Službeni glasnik”).  Ljuba Popović napustio nas je u 82. godini, u noći između četvrtka i petka, posle duge i teške bolesti. Biće sahranjen u utorak, 16. avgusta u Valjevu.

Ljuba Popović je rođen 1934. godine u Tuzli, a obreo se u Valjevu odlučnošću svojih roditelja, koji su, naslutivši ustaške pogrome, svog jedinca sklonili u Valjevo. Ovo je svedočenje Milenka Radovića, autora monografije „Ljuba” posvećene našem velikom slikaru (Agencija Valjevac, 2003).

U Beogradu se obreo kada je došlo vreme za studije, a u svom prtljagu, kako piše Radović, iz Valjeva je poneo rafinirani smisao za izolaciju, svoje diskretno nepristajanje, kojima je umnogome uspevao da sačuva svoje dostojanstvo i svoju nezavisnost, vrlinu u karakteru da se podvrgne drugima samo onoliko koliko će to pomoći njegovoj samostalnosti, da učvrsti njegovu ličnu poziciju.

Za beogradski period upečatljivo je njegovo učešće u Mediali, grupi za koju se vezuju najslavnija slikarska imena poput Leonida Šejke, Olje Ivanjicki, Mira Glavurtića, Svetozara Samurovića, Uroša Toškovića.

„Upravo je Mediala, koliko god imala tada neprijatelja, bila ono što je rođeno na našem tlu i što je bilo originalno”, govorio je Ljuba Popović.

Osim kao pripadnik Mediale, Ljuba Popović pominjan je i kao pripadnik nadrealističkog, fantastičnog i metafizičkog slikarstva. U Pariz Ljuba prvi put putuje u jesen 1959. godine sa pet slika smotanih u rolnu.

“Nisam ja otišao iz Srbije iz političkih razloga, niti zato što sam obožavao Evropu, a mrzeo komunizam, otišao sam zbog toga što je te 1963. godine nekako bilo prirodno da slikar živi u Parizu jer su tamo najbolji muzeji, galerije, najviše se vodi računa o slikarstvu, filmu. Stigao sam u Pariz sa 100 franaka u džepu i odmah sam bio impresioniran nivoom kulturnog života. Moj dolazak u Pariz jeste avantura na koju se danas, sa ovim znanjem i iskustvom, ne bih usudio”, govorio je umetnik.

U Parizu ga Marko Čelebonović i njegova supruga upoznaju sa gospođom Žinet Sinjak, kćerkom čuvenog francuskog slikara Pola Sinjaka. Ona ga povezuje sa uglednim piscem Reneom de Solijeom i galeristom Marselom Zerbibom. Rene de Solije je jedan od prvih francuskih intelektualaca koji je shvatio i „branio” Ljubino slikarstvo i napisao prvu monografiju njemu, a Marsel Zerbin otkupljuje svih pet Ljubinih slika koje je sa sobom doneo iz Beograda. Ljuba Popović šezdesetih godina prošlog veka počinje da izlaže samostalno, učestvuje na Majskom salonu sa slikom „Pojavljivanje”, a prvo veliko platno je „Anđeo perverznosti ili buđenje malih kutija”, koje je kasnije otkupio Nacionalni centar za savremenu umetnost u Francuskoj. I tako se zahuktava pariska karijera koja je trajala do poslednjeg trenutka.

Kćerka Adrijana, sada vajarka, rodila se 1970. godine. Alen Boske 1974. objavljuje knjigu o Ljubi kod izdavačke kuće „La Konesans”. Iste godine Ljuba Popović dobija francusko državljanstvo. Ljuba ima i ćerku Tijanu i sina Aleksu.

„U danima kiša, tmurnih vremena, straha od sopstvenog postojanja, u trenucima kada časovnik odbrojava sekunde našeg planetarnog postojanja, pokušavam u tišini ateljea da se posredstvom plana i boje suočim sa sopstvenim, unutrašnjim previranjima”, govorio je umetnik.

Analizirajući slikarstvo Ljube Popovića istoričar umetnosti i slikarev dugogodišnji prijatelj, Nikola Kusovac naglašava da je njegovo stvaralaštvo teško podvesti pod neku od postojećih stilskih odrednica. Trebalo bi, kaže Kusovac u monografiji Pariskog kruga (2005), otkrivati zbog čega je Ljuba krenuo tragom Van Ajka, Holbajna, kako je reagovao kada se našao pred originalnim delima Peruđina, Dalija i kako je u Španiji izgledao njegov bliski susret sa delima Goje… Otkrivati kojim se putevima kretalo nedokučivo prizivanje svetlosti toliko prisutne na njegovim platnima. Svetlost koja je, kako su decenije odmicale, potisnula tamu „zloslutne egzistencijalne upitanosti”.

To se, kaže Kusovac, zbivalo od vremena kad se „Smrt sunca” povukla pred „Žutim akordima raja”, kada je Nevinost prognala Blud, kada se umesto pred Vratima raja, našao Licem prema paklu…

Karakteristično za Ljubino slikarstvo je i davanje omaža velikim i značajnim ličnostima na slikama „Guliverovo putovanje”, kao omaž Džonatanu Sviftu, „Noćne priče”, kao omaž Hofmanu. Ljuba Popović se kroz svoje slikarstvo odužio i Engru i Vilhelmu Rajhu.

O stvaralaštvu Ljube Popovića su pisali i Aleksandrijan Saran, Alen Boske, An Tronš, Andre Pjer de Mandijarg, Patrik Valdberg, Alen Žufroa… Posvećeno mu je više od 20 monografija. Na inicijativu Ljube Popovića osnovana je 1985. godine Moderna galerija u Valjevu.

Član Srpske akademije nauka i umetnosti (van radnog sastava) Ljuba Popović postaje 1991. godine.

Sa predstavnicima SANU poslednjih godina bio je u sukobu, zbog, kako je govorio problema oko organizovanja njegove retrospektivne izložbe koja je navodno otkazana.

„Smatram da sam dovoljno učinio za svoju zemlju time što sam uspeo da ostavim neki trag u svetskom slikarstvu. I što sam ovo pola veka u Parizu uvek s ponosom (ili inatom) isticao da sam Srbin jugoslovenskog porekla. Seo sam na glavu svim svojim prijateljima hvaleći Srbiju i braneći je. Jedan moj prijatelj i kolekcionar iz Normandije postao je veći Srbin od mene kad je u knjizi Vlaha Bukovca „Moj život” pročitao sledeću rečenicu: „Sretao sam i portretisao kraljeve, careve, kneževe, najbogatije ljude, ali nikada u životu nisam sreo čoveka koji je tako dobro poznavao slikarstvo kao kralj Milan.” O toj rečenici trebalo bi da razmišljaju i današnji političari”, govorio je Ljuba Popović.

[alert type=”e.g. warning, danger, success, info”]Šta biste najpre učinili kada biste dobili vlast u Srbiji na jedan dan? Zatvorio bih „Mekdonalds”. Ko će vladati Srbijom za deset godina? Srbija će biti pod američkim protektoratom i imaće kolaboracionu vladu kao u doba nemačke okupacije. Šta je vaša najveća nada? Da će me moje slike nadživeti. Kome ćete večno biti zahvalni? Voji Glušcu, direktoru bioskopa „Radnički” u Valjevu, koji mi je omogućio da sa honorarima iz bioskopa imam novca za studije u Beogradu. Kako biste voleli da umrete? U snu. Gde želite da budete sahranjeni? U Valjevu, u dvorištu stare valjevske crkve, gde me je majka kao malog vodila bezbroj puta na jutrenje, gde sam sa leve strane gledao fresku „Žrtva Avramova”, a sa desne „Dobrog Samarićanina”.
iz upitnika Ljubi Popoviću, Nin, 2003.
[/alert]
Marija Đorđević
(izvor: politika.rs)

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: