Govor Harolda Pintera povodom dobijanja Nobelove nagrade (II deo) U svom govoru iz 2005. godine, slavni britanski pisac i dramaturg Harold Pinter adresirao je pitanje istinosti u književnom tekstu.

Da li razmišljamo o stanovnicima Gvatanama? Šta mediji kažu o njima? Pojavi se povremeno – članak na šestoj stranici.

Oni su smješteni na ničijoj zemlji odakle se zaista možda i ne vrate. Trenutno mnogi štrajkuju glađu, na silu ih hrane, uključujući tu i britanske rezidente. Nikakve finoće u ovim procedurama hranjenja silom. Nikakvih sedativa ili anestetika. Samo tuba uglavljena u nos i u grlo. Povraćaš krv. To je mučenje. Šta je britanski Sekretar za vanjske poslove rekao o ovom? Ništa. Šta je britanski Premijer rekao o ovom? Ništa. Zašto? Zato što je SAD rekla: kritiziranje našeg upravljanja Gvatanamom se smatra neprijateljskim činom. Ili ste s nama, ili ste protiv nas. Pa Blair začepi.

Invazija na Irak je bila banditski čin, besramni čin državnog terorizma, koji pokazuje potpuni prezir prema nacrtu međunarodnog prava.

Invazija je bila proizvoljna vojna akcija inspirirana serijom laži nad lažima i potpunom manipulacijom nad medijima, pa prema tome i javnosti; čin koji je namjeravao učvrstiti američku vojnu i ekonomsku kontrolu nad Bliskim Istokom prerušavajući se – kao posljednje utočište – jer su sva druga opravdanja da sebe opravdaju propala – u oslobođenje. Moćna tvrdnja za vojnu silu odgovornu za smrt i sakaćenje hiljada i hiljada nevinih ljudi.

Donijeli smo mučenja, bombe, osiromašeni uranij, nebrojiva nasumična ubistva, jad i bijedu, degradaciju i smrt iračkom narodu i nazvali to ¨donošenjem slobode i demokratije Bliskom Istoku¨.

Koliko ljudi treba ubiti dok ne postigneš da te proglase masovnim ubicom i ratnim zločincem? Sto hiljada? Više nego dovoljno, pomislio bih. Prema tome, pravda je da se Bush i Blair dovedu pred Međunarodni krivični sud pravde. Ali, Bush je bio pametan. On nije ratificirao Međunarodni krivični sud pravde. Prema tome, ako se ijedan američki vojnik, ili u tom smislu političar, nađe u škripcu, Bush je zaprijetio da će poslati marince.

Ali, Tony Blair je ratificirao Sud pa je time omogućen proces. Možemo dati Sudu njegovu adresu ako su zainteresirani broj 10, Downing Street, London.

Smrt je u ovom kontekstu nebitna. I Bush i Blair stavljaju smrt na dugačko čekanje.

Najmanje 100.000 Iračana je ubijeno američkim bombama i projektilima prije nego je iračka pobuna počela.

Ovi ljudi nisu vrijedni spomena. Njihove smrti ne postoje. Oni su prazni. Nisu čak ni zabilježeni kao mrtvi.

¨Ne prebrojavamo tijela.¨, rekao je američki general Tommy Franks.

Početkom invazije, na naslovnoj strani britanske novine, objavljena je fotografija Tonyja Blaira kako ljubi malog Iračana u obraz. ¨Zahvalno dijete¨, pisalo je u zaglavlju. Nekoliko dana kasnije, pojavila se priča i fotografija, na unutrašnjoj strani, o jednom drugom četverogodišnjem dječaku, bez ruku. Njegovu je porodicu raznio projektil. On je jedini preživio. ¨Kada će mi se vratiti ruke?¨, pitao je. Priča je odbačena. Pa, Tony Blair ga nije držao u rukama, niti je držao bilo koje drugo tijelo nekog osakaćenog djeteta, niti tijelo ikakvog krvavog trupa. Krv je prljava. Prlja košulju i kravatu kada držite iskren govor na televiziji.

Smrt 2000 Amerikanaca je sramota. Preneseni su u grobove mrakom. Sahrane su neprimijetne; daleko na sigurnom. Osakaćeni trunu u krevetima, neki do kraja života. Tako i mrtvi i osakaćeni trunu, ali u različitim grobovima.

Pročitat ću dio pjesme Pabla Nerude:

¨Objašnjavam nekoliko stvari¨:

A jednog jutra, sve što je gorjelo,
jednog jutra vatrometi
iskočiše iz zemlje
proždirući ljudska bića
i od tada vatra,
barut od tada,
i od tada krv.
Banditi s avionima i Moori,
banditi sa prstenjem i vojvotkinjama,
banditi sa crnim propovjednicima koji rasipaju blagoslove
dođoše preko neba ubijati djecu
i krv djece tekla je ulicama
bez buke, kakva je dječija krv.

Šakali koje bi i šakali prezreli
kamenje koje bi suha trava zagrizla i ispljunila,
otrovnice koje bi i otrovnice povratile.

Licem u lice s tobom gledao sam krv
španskog tornja kao plimu
da te potopi jednim talasom
ponosa i noževa.

Izdajnički
generali:
vide moju mrtvu kuću,
gledaju slomljenu Španiju:
iz svake kuće plameni metal teče
umjesto cvijeća
iz svakog zgloba Španije
Španija izvire
i iz svakog mrtvog djeteta puška sa očima
i iz svakog zločina meci su rođeni
a jednog dana će naći
centar vaših srca.

I pitat ćete se: zašto njegova poezija ne govori o snovima i listovima i velikim vulkanima njegove rodne zemlje.

Dođi i vidi krv na ulicama.
Dođi i vidi
krv na ulicama.
Dođi i vidi krv
na ulicama!

Samo da razjasnim, citirajući Nerudinu poeziju ni na koji način ne poredim republikansku Španiju sa Irakom Sadama Huseina. Citiram Nerudu jer nigdje u današnjoj poeziji nisam pročitao tako moćan intuitivan opis bombadiranja civila.

Život pisca je jako ranjiva, skoro gola aktivnost. Ne moramo cmizdriti zato. Pisac sam bira i ostaje pri svom izboru.

Rekao sam ranije da je SAD potpuno otvorena sa kartama na stolu. To jeste tako. Zvanična politika je definirana kao ¨potpuna dominacija¨. To nije moj termin, već njihov.

¨Potpuna dominacija¨ znači kontrolu nad zemljom, morem, zrakom i svemirom sa svim njima pripadajućim resursima.

Sjedinjene Države danas zauzimaju 702 vojne instalacije širom svijeta u 132 države, sa časnim izuzetkom Švedske, naravno.

Mi baš i ne znamo kako su tamo dospjeli ali su tamo, bez sumnje. Sjedinjene Države posjeduju 8000 aktivnih i ispravnih nuklearnih glava.

Dvije hiljade su na veoma osjetljivi potez, spremne da budu lansirane sa 15-minutnim upozorenjem. Razvijaju nove sisteme nuklearne sile, poznate kao rasturači.

Britanija, uvijek spremna na suradnju, namjerava zamijeniti svoje nuklearne projektile, Trident. Na koga su se, pitam se, namjerili? Osamu bin Ladena? Tebe? Mene? Joe Dokesa? Kinu? Pariz? Ko zna? Ono što znamo jeste da je ova infantilna ludost – posjedovanje i prijetnje upotrebom nuklearnog oružja – u srcu sadašnje američke političke filozofije. Moramo se podsjetiti da je SAD na trajnoj vojnoj stazi i ne pokazuje nikakve znake da će popustiti.

Puno hiljada, ako ne i miliona, ljudi samo u SAD-u je vidljivo smučeno, posramljeno i ljuto na postupke svoje vlade, ali kako stvari stoje, oni nisu čvrsta politička sila – još ne. Ali nestrpljivost, nesigurnost i strah što raste, kako vidimo, iz dana u dan u SAD-u se neće tek tako stišati.

Znam da predsjednik Bush ima mnogo izuzetno sposobnih sastavljača govora ali bih htio sam da volontiram na tom poslu. Predlažem sljedeće kratko obraćanje koje može iznijeti naciji na televiziji. Vidim ga smrknut, kose pažljivo počešljane, ozbiljan, pobjedničkog izraza, iskren, pomalo šarmantan, ponekad koristi suhi osmijeh, znatiželjno privlačan, muškarčev muškarac.

¨Bog je dobar.
Bog je velik.
Bog je dobar.
Moj Bog je dobar.
Bin Ladenov Bog je zao.
Njegov je zao Bog.
Sadamov Bog je bio zao, osim, on ga nije ni imao.
On je bio barbarin.
Mi nismo barbari.
Mi ne odsijecamo ljudima glave.

Mi vjerujemo u slobodu.
Kao i Bog.
Ja nisam barbarin.
Ja sam demokratski izabran vođa
slobodoljubne demokratije.

Mi smo suosjećajno društvo.
Mi dajemo suosjećajna električna smaknuća
i suosjećajne smrtne injekcije.

Mi smo velika nacija.
Ja nisam diktator.
On je.

Ja nisam barbarin.
On je.
I on.
Svi oni.

Ja posjedujem moralni autoritet.
Vidite li ovu pesnicu?
Ovo je moj moralni autoritet.

I to nemojte zaboraviti.¨

Ponekad pisac mora razbiti ogledalo – jer sa druge strane tog ogledala je istina koja bulji u nas.

Život pisca je jako ranjiva, skoro gola aktivnost. Ne moramo cmizdriti zato. Pisac sam bira i ostaje pri svom izboru. Ali, istina je kad kaže da je otvoren za sve vjetrove, iako su neki od njih zaista ledeni. Sam sebi je prepušten, sam u limbu. Ne nalazi nikakvo sklonište, nikakvu zaštitu – osim da laže – u tom slučaju, naravno, sagradio je sebi vlastitu zaštitu i, o tom se može raspravljati, postao političar. Doticao sam se smrti već nekoliko puta večeras.

Sada ću citirati svoju pjesmu ¨Smrt¨.

Gje je mrtvo tijelo pronađeno?
Ko je pronašao mrtvo tijelo?
Da li je mrtvo tijelo bilo mrtvo nađeno?
Kako je mrtvo tijelo nađeno?

Ko je bio mrtvo tijelo? 

Ko je bio otac ili kći ili brat
ili ujak ili sestra ili majka ili sin
mrtvog i napuštenog tijela?

Da li je tijelo bilo mrtvo kad je napušteno?
Da li je tijelo napušteno?
Od koga je napušteno?

Da li je mrtvo tijelo bilo golo ili obučeno za putovanje?
Šta te je nagnalo da mrtvo tijelo proglasiš mrtvim?
Da li si proglasio mrtvo tijelo mrtvim?
Koliko si dobro znao mrtvo tijelo?
Kako si znao da je mrtvo tijelo bilo mrtvo?

Da li si oprao mrtvo tijelo
Da li si zatvorio oba oka
Da li si sahranio tijelo
Da li si ga ostavio napuštenog
Da li si poljubio mrtvo tijelo

Kada se pogledamo u ogledalo mislimo da je slika koja nam je supostavljena ispravna. Ali pomjerimo li se za milimetar, slika se mijenja. Mi zapravo gledamo u beskrajni niz odraza. Ponekad pisac mora razbiti ogledalo – jer sa druge strane tog ogledala je istina koja bulji u nas.

Vjerujem da je, uprkos ogromnim postojećim nevjerovatnostima, neustrašiva, nepokolebljiva, moćna intelektualna odlučnost nas kao građana, da se definira prava istina o našim životima i društvima, odsudna obaveza koja se postavlja pred sve nas. Ona je ustvari obavezna.

Ako takva odlučnost nije utjelovljena u političku viziju, nemamo nikakve nade da ćemo vratiti ono što je gotovo izgubljeno za nas – dostojanstvo čovjeka.

Prevod: Sandra Zlotrg

Prvi deo teksta možete pročitati ovde.

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: