Mesta na koja je, možda, i Bog zaboravio („Psi iz Galveiasa“, Žose Luis Peišoto)

[dropcaps round=”no”]U[/dropcaps]koliko vrh olovke uperite u tačku tamo gde se seče prava povučena na39, 160 stepeni severne geografske širine sa pravom na 7,998 stepeni zapadne geografske dužine, saznaćete gde se na mapi Evrope nalazi naselje čijim imenom je  Žose Luis Peišoto (1974), jedan od najznačajnijih portugalskih pisaca današnjice, naslovio svoj roman objavljen 2014. godine. Ukucate li taj toponim u neki od pretraživača, saznaćete da se rodno piščevo mesto kome je posvetio ostvarenje nagrađeno najznačajnijim nacionalnim književnimpriznanjem, nalazi u unutrašnjosti Portugala, da njegovo stanovništvo živi pretežno od roda brojnih zasada narandži, maslinovog ulja i nadaleko čuvenog vina. Ali, ako kao svoje štivo izaberete roman koji je na srpski jezik pod naslovom „Psi iz Galveiasaˮizvanredno preveo Dejan Tiago Stanković, pisac veoma zapaženih dela  i vrsni prevodilac, zasigurno će se književni Galveias naseliti duboko u vašem literarnom iskustvu, postajući deo onog imaginarnog sveta sačinjenog od živopisnih mesta markiranih u topografiji literature, poput Markesovog Makonda, Pamtiveka Olge Tokarčuk ili Ukermarka Saše Sanišića i brojnih drugih mesta podignutih od sećanja, fakata pisane i nepisane istorije i ubedljive fikcije nastranicama vrhunske književnosti.

Žose Luis Peišoto, Psi iz Galveiasa, Kontrast, Beograd, 2019

Radnja romana simbolično traje devet meseci, dovoljinh da se u nevelikom mestu u unutrašnjosti Portugalije začne i rodi jedno dete, da se odvije mnoštvo povezanih i manje povezanih ličnih događaja presudih za njegove dobre, okrutne, lepe ili često od Boga rasuđivanjem nenadarene stanovnike, koji su skloni, kao i svi ljudi na svetu, da se svađaju, mire, svete, da uspostavljaju javnim moralom usmerene relacije, i one druge, skrivene,  a često veoma jedine odnose zasnovane na dubokim emocijama. Naime, jedne januarske noći 1984. godine, mir i svakodnevicu učmalog sela narušava pad meteorita. Ovaj neobični, tajanstveni i teško objašnjivi događaj koji, zbog svoje neočekivanosti i apokaliptičnog predskazanja, za najveći broj žitelja Galveiasa  postaje jedan od onih događaja po kome se meri vreme. Uprkos trenutnoj  svetlosti nepoznatog kosmičkog tela čiju prirodu i poreklo stanovnici nisu mogli da shvate, sagledaćemo čitav jedanmikrokosmos̶ sadašnjost sa ukupnom predistorijom jednog mesta na Zemlji, koje može biti bilo gde, ali je takvo kakvo je, u imaginaciji pisca, moguće samo tu gde jeste. I nigde drugde na svetu. Mane i vrline svojih književnih junaka, njihova tragična iskustva i komične karaktere, sagledane u kontekstu kraja diktature, ali i mentaliteta, običaja i navika kojima u doba opšteg konzumerizma i svekolike komercijalizacije preti potpuno stapanje sa globalizovanim svetom, Peišoto predstavlja suptilnim preplitanjem naturalističkog i lirskog, uz mnoštvo živopisnih i simbolički veoma nosivih detalja. Junaci koji je pad neobične, kako je nazivaju, bezimene stvari, zatekao u najrazličitijim situacijama, uprkos tegobama i odsustvu čvrstog i postojanog uporišta u svetu koji se menja iz korena menjajući i njihove intimne istorije, ipak,strasno vole život kojim žive.

Mesto kakvo je Galveias sastanovnicima čija porodična stabla se se razrastaju na stranicama Peišotovog romana, iako na ivici sveta, zahvaljujući čovekovoj dubokoj vezi sa rodnim tlom, s celokupnim živim svetom i usklađenošću sa ritmom prirode, upravo ima najveću šansu da se odupre svemu što se kao osnovana pretnja nadvija nad njim krajem 20. veka. Selo na koje je, kako kaže narator, i sam Bog, možda zaboravo, opstaje zahvaljujući neobičnoj uzajamnosti arhaičnog i ritualnog sa proizvodima novog doba, ali, pre svega, zahvaljujući ljubavi i veri na kojima počiva uverenje svih onih koji u kolektivnoj ceni, na samom kraju romana, koračaju sa svešću: Galveias ne sme da umre. Zbog svakog deteta koje je ostavilo svoje detinjstvona tim ulicama, zbog svih ljubavi koje su započele na igrankama u zadružnom domu, zbog svih obećanja datih starcima koji bi sedeli na tremu u avgustovskim noćima, zbog svih majki koje su dojile decu na tim klupama, zbog svih priča raspredanih na pjaci,  zbog svih godina rada i prašine na toj zemlji,  zbog svih ovalnih fotografija na nadgrobnim spomenicima, zbog svakoga satakoji je najavilocrkveno zvono… Dodala bih: zbog svih Galveiasa na ovom svetu. Zbog toga, a uprkos svemu ostalom, ovaj roman je svojevrsna oda životu i opstanku različitosti.

Duboko sam uverena da će olovkom sa početka ovog teksta, tokom čitanja, biti markirani mnogi upečaljivi odeljci, ali da će i pored toga, biti onih koji će poželetii da se upuste u ponovno, ali sasvim novo, čitanje ovog štiva. Jer, zbog izvanredno vođene priče, zbog karakterizacije postignute ekonomičnim umetničkim sredstvima, posebnošču stila i jezika, ali i prevoda koji se ne doživljavamo kao prevod, zbog višeznačnosti koju uvek i iznova otkrivamo na svakoj stranici ovog dela, reč je o čitanju koje je i za hedoniste istinski užitak.

Tekst: Olivera Nedeljković

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: