Književna povijest: jedna ili mnoge?

SHARE:

Književna povijest: jedna ili mnoge?
(Sadržajne i strukturne razlike između antologija američke književnosti)

Premda će mnogi čitatelj pretpostaviti da će antologije o jednom te istom predmetu biti više slične nego različite, pozamašne The Harper American Literature  i The Norton Anthology of American Literature, koje se ističu kao jedne od najpoznatijih antologija američke književnosti napisanih u 20. stoljeću, pokazuju kako se i ta različitost može postići, a da jedna antologija ne umanjuje vrijednost stavova izrečenih u drugoj i obratno, te da su različiti pogledi na književnost znak različitog mišljenja stručnjaka, a ne neznanja. Obje antologije daju opsežan pregled američke književnosti od njezinih postanaka do kraja 20. stoljeća. S obzirom na zajednički predmet interesa, čini se logično da te bilješke književne povijesti, ako već nisu identične, prilično sliče jedna drugoj. I doista: one se sastoje od uvoda u američka književnopovijesna razdoblja, natuknica o uglavnom istim američkim autorima i selekcije njihovih djela koja je najčešće vrlo slična. Tako se stvara dojam da postoji jedan općeprihvaćen pogled na navedenu književnost te da se buduće antologije i povijesti trebaju ravnati prema njemu. No premda izvana izuzetno sliče jedna drugoj, antologije sadrže i brojne dijelove koji se međusobno razlikuju: iste te periodizacije, klasifikacije i natuknice mjesta su na kojima se često ističu različiti autori i tekstovi te različita mišljenja antologičara u vezi određenih književnopovijesnih zbivanja.

Korice Harperove i Nortonove antologije američke književnosti

                                      Korice Harperove i Nortonove antologije američke književnosti

The Harper American Literature i The Norton Anthology of American Literature organiziraju periodizaciju i klasifikaciju jedne te iste povijesti književnosti pa zbog toga posao periodizacije i klasifikacije ključnih imena i razdoblja djeluje jednostran: kao što je navedeno, na prvi se pogled čini da bi antologije trebale biti identične jer obrađuju jedan te isti predmet. Osim toga, posao je već izveden mnogo puta u drugim antologijama i povijestima književnosti pa ne treba očekivati ništa novo od novijih izdanja.

No periodizacije i klasifikacije antologija razlikuju se i sadržajno i strukturno, što se jasno vidi na primjeru Harpera i Nortona.  Na primjer, dok su autori Nortona književnost 20. stoljeća razlomili na dva vremenska razdoblja: “Američku književnost između dva rata” i poslijeratnu književnost koju su podijelili na prozu i poeziju, Harper  ga je razlomio na tri: “Književnost modernizma”, “Književnost poslijeratne Amerike” i “Književnost suvremene Amerike”. Ta su pak razdoblja sva razlomljena po žanrovskoj osnovi na prozu i poeziju. Ono što je Norton obuhvatio trima poglavljima, Harper je razdijelio u šest zasebnih cjelina od kojih svaka ima uvod u kojem se raspravljaju društvene i književnopovijesne prilike.

Premda se Harperovo pospremanje književnosti u pretince, koji bi je trebali dostojno opisati, čini praktično, kao da etiketom olakšava čitatelju pronalazak traženog autora, to nije tako. Pretinaca je mnogo, a smještaj mnogih autora proizvoljan: neki koji su smješteni u poslijeratnu književnost mogu se svrstati i u modernu (Theodore Roethke) ili pak suvremenu književnost (John Updike, Donald Barthelme), a neki autori koji su smješteni u poetski dio pisali su i prozu (Wallace Stevens). Periodizacijom i klasifikacijom 20. stoljeća, umjesto da kreira logički raspored u književnoj povijesti Amerike, Harper stvara nedoumice oko toga kojem razdoblju i žanru zapravo pripadaju pojedini autori te u stvari zbunjuje čitatelja.

Zbrku stvara i samo lomljenje poslijeratnog razdoblja na dva dijela te odabir 1973. godine kao godine koja označava završetak poslijeratnog razdoblja i početak suvremenog. Određivanje posljednjih godina 20. stoljeća kao zasebnog razdoblja nije nigdje opravdano kao ni odabir 1973. kao prijelomne godine: ona se uopće ne spominje u podugačkim esejističko-povijesnim uvodima. Čitatelju ostaje da bira između afere Watergate i objavljivanja Pynchonova romana Gravity’s Rainbow: oboje su se zbili 1973., ali nijedno nije toliko i u tom smislu značajno da bi označilo završetak jedne književne ere.

Harperovo lomljenje poslijeratnog razdoblja na dva dijela ne dovodi samo do kreiranja nove vremenske kategorije. Naime, lomljenjem perioda od 1945. do danas, Harper vidljivo izbjegava odrednicu postmodernizma te ukida njegovu mogućnost: ako su začeci postmodernizma, kako kažu teoretičari, nastali nakon Drugog svjetskog rata, u djelima Borgesa i Nabokova (Solar, 1995: 27), američki postmodernizam sigurno nije završio 1973. kad su napisana njegova najistaknutija djela (Izgubljen u lunaparku Johna Bartha (1968.), Bijela buka Dona DeLilla i Američka trilogija Paula Austera (1985.)). Nortonova antologija doduše također nigdje ne spominje postmodernizam, no u uvodu poglavlja “Američka proza od 1945.” daje naslutiti da je modernizam završen: “Možda je s time povezana činjenica da mnogi od najboljih romana posljednjih godina nisu toliko oštri ili ‘modernistički’ u svojem ophođenju, da su opušteniji u vezi vlastita statusa kao ‘umjetničkog djela’, manje uvjereni da […] je jedini zadatak romanopisca proizvesti remek-djelo (s Faulknerom ili Joyceom kao uzorom)” (Baym, 1989: 2134). Ostavivši to razdoblje čitavo, Norton, za razliku od Harpera, daje mogućnost njegova tumačenja kao postmodernizma.

 Nortonova antologija podijelila je 20. stoljeće na dva razdoblja: međuratno, poput Harpera, i poslijeratno (koje je Harper pak razdijelio na još dva vremenska dijela). Međutim, kao što je navedeno, podjele tu nisu prestale. Budući da je broj spisatelja 20. stoljeća s vremenom rastao, a s njima i količina objavljenih djela, autori Harpera osjetili su potrebu spisatelje ne dijeliti samo prema godištu, nego i prema žanru u kojem su pisali. Norton je to učinio samo za svoje posljednje razdoblje, sačuvavši tako jedinstvo međuratnog razdoblja dok je Harper sva poglavlja o 20. stoljeću podijelio na prozu i poeziju. Stoga, za razliku od Harperove podjele, Nortonova djeluje tradicionalnije, ujednačena je i manje je rascjepkana. No, s druge strane, na Nortonovu se periodizaciju može gledati i kao na pojednostavljivanje, koje dovodi do slabe izdiferenciranosti književnog polja. Ono je u Nortonu svakako jednoličnije nego u Harperu. Iz navedenih zaključaka proizlazi da nijedno rješenje nije dobro: prevelika raspršenost nije dobra kao ni prevelika uniformnost. No antologičari su tu da odrede žele li tradicionalan i uniforman ili postmodernistički i heterogen tip antologije i da odluče gdje je granica uniformnosti, odnosno, heterogenosti.

Može se također pomisliti da je periodizacija književnosti u Nortonu tradicionalnija jer ne izmišlja nove književnopovijesne kategorije, nego ih imenuje prema godinama početka i završetka književnopovijesnog razdoblja dok se Harper naizgled vodi za estetskim zahtjevima, kreirajući književne rubrike koje u drugim antologijama ne postoje (“Književnost Novog Svijeta”, “Književnost nove republike”, “Književnost rastućeg naroda”). Međutim, ako obratimo pozornost na prijelomne godine koje označavaju početak ili završetak određenog razdoblja, vidjet ćemo da su to i u Nortonu i u Harperu godine važnih političkih događaja: dolazak Mayflowera na američko tlo, Missourijski kompromis, završetak Građanskog rata, početak Prvog svjetskog rata. Ono u čemu se zapravo te dvije antologije bitno razlikuju jest broj poglavlja, odnosno količina rascjepkanosti materije. Nortonova antologija ima samo šest poglavlja koja uključuju šest uvoda u razdoblje dok ih Harper ima jedanaest (na primjer, Norton potpuno zaobilazi tekstove Kristofora Kolumba i Johna Smitha pisane odmah po otkriću Amerike i kreće od 1620. kad je Mayflower pristao na američko tlo). S jedanaest odužih uvoda koji prethode natuknicama Harper je informativniji od Nortona. Norton sadrži manje putokaza koji će čitatelju olakšati shvaćanje književne povijesti i učiniti je preglednijom. No valja ponoviti da Harperovo gomilanje smjernica stvara zbrku, jer što je više pojedinosti na slici, to je ona nejasnija. U tom smislu Nortonova antologija jest tradicionalnija jer joj njezin unificiran izgled daje dojam objektivnosti dok raznolikost Harpera djeluje proizvoljno te ga čini postmodernističkom antologijom.

Klasifikacija obiju antologija je, poput periodizacije, naizgled jednaka: tu se uglavnom ponavljaju ista imena. Međutim, kao što je već rečeno, razlike ipak postoje jer mišljenja autora antologija nisu ista. Tako je, klasificirajući razdoblje između dva svjetska rata, Norton Edwina Arlingtona Robinsona i Willu Cather smjestio u modernizam dok ih je Harper spremio u prethodno razdoblje. Nortonova antologija ne klasificira Gertrude Stein, Johna Dosa Passosa, Allena Tatea, Nathanaela Westa i nobelovca Sinclaira Lewisa koji su, u nekom vidu, zanačajni za američku književnost, a koje Harper smješta na svoje stranice. No Harper s druge strane izbacuje pjesnikinje Hildu Doolittle i Ednu St. Vincent Millay, pripovjedača Toma Wolfea i pjesnika Counteeja Cullena. Ne treba ni spominjati da razlikovanje tu ne staje, nego se prenosi i na odabir autorskih tekstova. Dakako, tu se može postaviti pitanje na osnovi čega antologičar odlučuje da je jedan tekst važniji od drugih, pogotovo ako u drugim antologijama taj tekst nije zastupljen. Odgovor možemo potražiti u činjenici da književnost nije egzaktna znanost i da će tekstove koje neki stručnjaci smatraju ključnima drugi smatrati manje važnima. Valja naglasiti da u tim razmimoilaženjima nije riječ o nečijoj pogrešci jer osim konsenzusa, književnošću isto tako prevladavaju i neslaganja.

No književno je polje uvijek heterogeno. Kad klasificiramo tekstove ili obavljamo periodizaciju, bilo novim bilo starim metodama, tekstove uvijek stavljamo u ladice koje su izmišljene radi praktičnosti pa bila i to jedna velika unificirana ladica. Svaka je unificiranost ili raznorodnost zapravo umjetna konstrukcija povjesničara; ona je rezultat njihovih interesa. Nemoguće je napraviti nepristranu periodizaciju, odnosno, klasifikaciju, kao što je zapravo nemoguće jednom jedinom godinom odrediti završetak nekog književnog razdoblja. Postmodernistički pristup koji naglašava tu heterogenost i artificijelnost književnih pretinaca potkopava zamisao klasifikacije, koja se prema definiciji temelji na redu i organizaciji. Postmodernističke povijesti i antologije književnosti stoga ističu izdiferenciranost književnog polja, njegovu raznorodnost koja se zapravo ne može usustaviti. No, s druge strane, taksonomija se mora primijeniti na književnost, u protivnom nećemo imati povijest književnosti, nego gomilu neizdiferenciranih događaja. Krajnju artificijelnost taksonomije potvrđuju Wittgensteinove riječi: “Kad skupimo nekoliko primjera pod istim imenom, razlog tome nije što oni dijele bit, nego složena mreža sličnosti koje se preklapaju: ponekad potpunih sličnosti, ponekad sličnosti u detaljima” (Perkins, 1995: 77). Tako se autori antologija odlučuju za odabir onih djela pri klasifikaciji koja prema njihovu mišljenju najbolje svjedoče o toj sličnosti. Međutim, mišljenja stručnjaka se razlikuju pa će se razlikovati i krajnji ishod klasifikacija. Tu se vidi da klasifikacije i periodizacije nisu povijesna stvarnost, nego obične konvencije koje nam služe da si bolje predočimo povijest književnosti.

Nakon usporedbe dviju antologija koja je pokazala da se povijest može različito prikazivati, a opet ne biti lažirana, možemo se zapitati tko je ovlašten stvarati književne klasifikacije i periodizacije te kako? S kojim ih interesima i motivima stvara? Tko pak određuje hoće li ih prihvatiti akademska zajednica?

Iz gorenavedenih razlika između Harperove i Nortonove antologije vidi se da karakteristike književnih razdobalja i autora koji ih sačinjavaju nisu samo dio povijesnog procesa, nešto sasvim objektivno što povjesničar otkriva, nego da sȃm povjesničar sudjeluje u njihovoj konstrukciji. Različiti prikazi istog povijesnog razdoblja mogu biti točni iako su rezultat različitih gledišta. Svaki povjesničar slijedi vlastiti itinerarij kroz polje književne povijesti. Pitanja koja postavlja pri prolasku književnim poljem određuju koje događaje će uočiti, koje ostaviti u drugom planu, a koje neće uopće spomenuti.

ivana rogar, kartica1