Džojsov Uliks i njegov tihi radikalizam Roman Uliks, ma koliko slovio za teško i hermetično delo, nije neispravno tumačiti i kao svojevrsni socijalistički tekst, ističući svakodnevno zajedništvo nad egoističnom individualnošću

Danas je Bloomsday (ovaj tekst je izvorno objavljen 16.6.2021, prim. prev.), godišnja proslava Uliksa Džejmsa Džojsa. Uliks opisuje jedan jedini dan u životu savremenog Dablina, 16. juna 1904. Oblikovan po uzoru na Odiseju, njegov narativ fokusiran je na dva lika, Leopolda Bluma, običnog srednjoklasnog čoveka i Stivena Dedalusa, intelektualca koji ide nadole niz društvenu lestvicu. Njegov svet, međutim, naseljavaju mnogi drugi muškarci, žene i deca iz svih sfera života.

Uliks je takođe mikrokosmos materijalnih sila koje upravljaju životom: on istražuje sve, od kolonijalne nacionalne države i kapitalističke ekonomije do pitanja klase, rase, pola, seksualnosti i ubeđenja, postavljajući na kraju i pitanje šta bi moglo značiti biti živ u savremenom svetu. Uliks je za svoje najnaklonjenije čitaoce živa slika beskrajno složenog proračuna ljudskog delanja i želje.

Imajući sav ovaj sadržaj u vidu, i to bez pominjanja razmišljanja na temu Dantea i Šekspira i velikog broja drugih titanskih figura, možda je suvišno reći da Uliks ima reputaciju da je težak.

Prema Džojsu, Uliks je trebao biti jedinstveni izazov za čitaoca. „Ubacio sam toliko enigmi i zagonetki“, rekao je, „da će profesori vekovima biti zauzeti raspravama o tome šta sam mislio, i to je jedini način da se osigura nečija besmrtnost.“ Ali posmatranje Uliksa samo na ovaj način, kao zagonetke koju će profesori rešavati, preti da zamrači ono što mnogi čitaoci smatraju toliko očaravajućim u vezi s ovom knjigom: izobilje užitka koje ih čeka među njenim stotinama stranica, mesta i ličnosti.

Iako sada držim studentima predavanja o Džojsu, moj prvi susret sa ovom knjigom bio je jedinstven, jer sam prvi put pročitao Uliksa pre nego što sam išta znao o Uliksu. Kao momak iz radničke klase koji nije odrastao uz knjige, kupio sam primerak samo zato što je imao zanimljivu naslovnicu i zvučan naslov koji je zvučao kul.

Za razliku od bilo čega drugog, ličnosti koje sam sreo u ovoj knjizi bile su mi poznate i životne, kao pravi ljudi. Osećao sam ih kao tople, i divne, i glupe, i ružnbe, i tužne i smešne, a proza iz koje su se pomaljali imala je atmosferu za sebe. Vreme provedeno sa jezikom koji je bio i dobro poznat i duboko stran, svet koji je bio i moj, ali tako konkretno negde drugde i za druge, naterali su me da provedem svoj intelektualni život radeći nešto što ima veze sa knjigama – možda da pomažem drugima da osete i dožive nešto slično.

Uprkos onome što bi neki možda rekli, Uliks ne pripada kulturnoj ili društvenoj eliti i sigurno nije vlasništvo književne srednje klase. Umesto toga, Uliks je knjiga koja se trudi više od bilo kog drugog dela, suštinom svog jezika i pripovedanja, da projektuje svet neotuđive slobode i solidarnosti između svih ljudi, a posebno onih koji moraju raditi kako bi preživeli.

Uliks je, a da se kao takav nikada nije predstavio, remek-delo socijalističke književnosti. Danas bismo to trebali proslaviti pod takvim uslovima.

Ono o čemu se ne govori često jeste u kojoj meri Uliks, temeljno antikolonijalni i antikapitalistički tekst, više puta signalizira odanost praocu naučnog socijalizma: Karlu Marksu

Naravno, Uliks uživa kontroverzan status u okvirima istorijskog socijalizma. Obraćajući se sovjetskom kongresu pisaca 1934. godine, Karl Radek je osudio Džojsa, tvrdeći da je „Uliks paukova mreža alegorija i mitoloških reminiscencija … to je gomila đubriva koja vrvi od crva, a koja je snimljena filmskom kamerom kroz mikroskop“.

Bliže našem vremenu, Džeremi Korbin je izazvao centristički slom navodeći Uliksa kao svoju omiljenu knjigu. Opisao ga je tačno u skladu sa svojom političkom vizijom:

Džojs izobilno opisuje i poziva se na ono što se događa na ulici. Dakle, neko raspravlja o velikim političkim pitanjima i onda prođu kolica za smeće. Kad god se javi neka velika politička tema, ja prošetam ulicama u mom kraju. Možda smo mi potpuno opsednuti Brexitom ili nekim drugim problemom, ali mnogi ljudi nisu. Njihov svakodnevni život im je važniji. Političari nikada ne bi trebalo da zaborave da ljudi moraju da žive svoje živote i da često imaju snove o kojima ne govore.

Ovo je, više nego sticanje političkog kapitala, dobra književna kritika. U intervjuu povodom Bloomsday-a koji je usledio, Korbina su pitali o njegovom naizgled ekscentričnom izboru materijala za čitanje, da bi on ponudio neke od najboljih saveta koje bi novopridošli u svet Uliksa ikada mogli da dobiju: „Prestanite da se fokusirate na naraciju i počnite samo da uživate u vinjetama. Čitajte po malo pa razmislite o tome, a zatim idite dalje, ali nemojte se opterećivati ako nešto ne razumete. “

Ono o čemu se ne govori često jeste u kojoj meri Uliks, temeljno antikolonijalni i antikapitalistički tekst, više puta signalizira odanost praocu naučnog socijalizma: Karlu Marksu – ličnosti koja je u Blumovoj filosemitskoj genealogiji „Jevrej kao i ja.” Ali ono što Uliks čini radikalnim nije njegov referentni sadržaj. Daleko je značajniji način na koji Uliks iznova otkriva književni narativ kao socijalistički čin.

Poput Džojsovih čitalaca tokom 1910-ih i 20-ih, svi smo mi još uvek naviknuti na onu vrstu narativa u kojoj pojedinci svojom voljom i odlučnošću trijumfuju nad njihovom konkretnom društvenom stvarnošću. Iako nije slučajno da buržoaska epoha počinje sa Robinsonom Krusoom 1719. godine, gde gospodarenje svetom od strane pojedinca ima gotovo naučni tretman, od tada je narativna umetnost nastavila da privikava čitaoce na egoističnu proračunost i sebični individualizam na kome kapital cveta.

Kao što sada znamo, tokom dve decenije nakon što se odigrava radnja Uliksa i nakon vremena u kojem je pisan, većina sveta skrenula je prema varvarstvu, a ne socijalizmu.

Uliks, nasuprot tome, kategorički odbija tu tendenciju. Na nivou forme čita se manje poput usredsređenog buržoaskog romana nego kao savremeni ep koji sadrži brojne žanrove, oblike, jezike i mikro-narative. Svi se oni disjunktivno drže kao nešto poput simfonijske kakofonije, pri čemu se svaki deo uključuje u različite vrste smenjivanja, preklapanja, potiskivanja i dopunjavanja. Fragmenti sadržaja narativa imaju smisla i pojačavaju se jedino u kombinaciji sa svim ostalim. Ovo je pravo značenje dvaju termina koji se ponavljaju, „paralaksa“ i „metempsihoza“, što se Blum često muči da objasni, kako čitaocu tako i drugim likovima.

U Uliksu, pripovedanje podrazumeva prikazivanje samog života ili više pojedinačnih života, koji svi kao jedan predstavljaju ono što bi Marks opisao kao „jedinstvo jedne velike kolektivne priče“. Svaki lik je u svakom trenutku mnogobrojan, jedan od mnogih, ali takođe i sadrži mnoge u sebi, tako da je jedini način postojanja na ovom svetu potvrdno društven. Uliks tako koristi svoju formu da destabilizuje isključivački odnos koji je definisao svu književnu karakterologiju, odnos jednog i mnogih, u kojem herojska individua neizbežno trijumfuje nad svim ostalim.

Ali ovo udaljavanje od pojedinca i kretanje prema kolektivu retko se oseća iznutra u priči ili od strane likova, jer ne pripada i ne može pripadati nijednom liku ili osobi; umesto toga, odvija se u domenu narativnog izlaganja. Forma Uliksa – njegovi brojni stilovi i oblici, žanrovi i jezici, njegovo kretanje između „nivoa“ svesti – na kraju se mogu podvesti pod “opšti intelekt“, zajedničkom društvenom znanju, ovde predstavljenom kao zajedničko dobro.

Pa ipak, sa brojnim uvidima u kolektivno izgrađen dobar život, Uliks živi i diše, uprkos svojim najdubljim željama, u kolonijalnom gradu koji je rastrzan otimačinom, otuđenjem i predrasudama. Kao što sada znamo, tokom dve decenije nakon što se odigrava radnja Uliksa i nakon vremena u kojem je pisan, većina sveta skrenula je prema varvarstvu, a ne socijalizmu.

Ono što bi u tom slučaju Uliks mogao biti jeste nešto poput revolucionarne vremenske kapsule: šifra društvenog i istorijskog potencijala – sveta koji je toliko bolji od onoga koji se nudi njegovim likovima ili nama, čitaocima, ali koji još uvek ne postoji. To nije svet prikazan u narativu – Dablin iz 1904. godine – već svet prema kojem nas vodi forma narativa: svet empatije i topline i zajedništva – beskrajni „savršeni dan“. To je ono što Uliks želi da stvori, da izgradi za nas i za svakoga, u jednom po jednom čitaocu.

Da bi se ovo osetilo potrebno je vreme, strpljenje i pažnja od strane čitaoca, što su resursi kojih je manjkalo i 1904. i tokom 1910-ih i ’20 -ih, i koji se moraju oteti nazad i pažljivo braniti. Ono što Uliks želi, zahvaljujući svojoj objektivnoj egzistenciji i svojoj socijalnoj postojanosti, jeste svet u kojem su svi Leopoldi i Stiveni, kao i sve Moli, i Gertiji i Pjurifoji i Maligeni, svi do jednog imenovanog i neimenovanog sporednog lika –  koji će uvek biti heroj jedne ili druge priče – imati slobodu od prinuda, zahvaljujući kojoj bi mogao da učestvuje u radosti ove najradosnije od svih knjiga, i slobodu za sve nas da to činimo zajedno.

Čujte i kako Džojs čita delove Fineganovog bdenja i Uliksa.

Piše: Mark Steven
Izvor: jacobinmag.com
Prevod: Danilo Lučić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: