Slike iz života M, Svetlana Žuhova

M je zapravo Marisa, glavna junakinja romana “Slike iz života M” slovačke književnice Svetlane Žuhove. M je posebna ili je možda bolje kazati da je trenutak života u kome je zatičemo kad počnemo da čitamo knjigu – preloman, umire joj majka. Htela-ne-htela, M mora da se suoči sa smrću upravo onda kada od devojke postaje žena.

“Danas me ponekad iznenađuje s kakvom sam se lakoćom nosila s tim. S umiranjem nisam imala nikakvog iskustva. U našoj porodici niko nikad nije umirao. Otac je umro iznena- dno u železničkoj saobraćajnoj nesreći pre moje treće godine. Ni oca ni njegove smrti se ne sećam. Otac je bio stariji od majke skoro petnaest godina i njegovi su roditelji umrli pre nego što sam se ja rodila. Otac je, navodno, putovao iz Praga, i voz je ispao iz šina na trasi Prag–Poprad. Bila je to čuvena saobraćajna nesreća i majka je, tobože, čuvala negde sakrivene isečke iz novina koje su o tome pisale. Otac je bio učitelj kao i majka, upoznali su se u gimnaziji, gde je majka predavala španski, a otac kombinaciju predmeta matematika–geografija. Gimnazija se tamo nalazi i dan-danas, pored groblja i evangelističke crkve. Ja nisam išla u tu gimnaziju, između ostalog i zbog toga što je u to vreme majka tamo još predavala, a u našem gradu nije bilo gimnazije. Zato sam pohađala trgovačku akademiju, mada s trgovinom nikad nisam želela da imam veze i škola mi nije bila naročito interesantna. Nisam mogla da budem učenica gimnazije u kojoj je majka radila. Kasnije je moja majka otišla iz gimnazije i otvorila radnju, a španski je predavala samo privatno u našoj trpezariji. Kada je majka umrla i ljudi mi izjavljivali saučešće, neki su rekli da najviše boli smrt onog roditelja koji ode poslednji. Ode, govorili bi s taktom. Nisu koristili reč “umre”. Ljudi su se, naravno, trudili da budu taktični, ali neki su primetili da sam sada siroče. Kao da žele da kažu da je majčina smrt posebno bolna zato što više nemam ni oca. Ko zna kako bi bilo da otac nije umro. Da se, kako je govorila majka, nije petljao u stvari koje ga se, po maminom mišljenju, nisu ticale. U nepotrebne stvari kao što je pisanje udžbenika i izdavanje naučnog časopisa. Da nije umro, kako su to ljudi često govorili, u najboljim godinama. Otac je od majke bio stariji skoro petnaest godina i ko zna kada bi umro da tada nije sedeo u vozu koji je na trasi Prag–Poprad iskočio iz šina. Naravno, to se ne može znati. Kad bi bilo šta bi bilo, bili bismo u raju, odmahnuli bi ljudi rukom. Hteli su da kažu da sada nema smisla da se time zamajavamo. Ja sam, međutim, nakon mamine smrti razmišljala. Razmišljala sam o tome kako su mi neki poznanici davali do znanja da mi je sada teško. Da sam siroče.”

Kroz ovaj roman na nešto više od stotink stranica saznajemo kako izgleda svakodnevni život u Istočnoj Evropi iza nekadašnje Gvozdene zavese, posle pada Berlinskog zida. Ako ste pomislili da je M slovačka Bridžet Džons – prevarili ste se. Iako na trenutke ovaj roman podseća na slavni roman britanske književnice Helen Filding, ovo delo je mnogo više od toga. Ima onih kafkijanskih elemenata, u kojima je čitalac prinuđen da otkriva slojevitu Marisinu ličnost, ali da je nikada ne otkrije do kraja.

Tako nam otkriva i detalje iz svog zajedničkog života sa svojim partnerom:

“Kada smo Oto i ja počeli da živimo zajedno, morali smo da se dogovorimo koje sujeverje usvajamo. Odnosno, koja ćemo verovanja iz Otove porodice, a koja iz moje, preuzeti u našem novom domaćinstvu. Ponekad se, doduše, ustručavam da naš bračni krevet i sto s dve stolice nazivam domaćinstvom, ali činjenica je da već imamo i usisivač i dasku za peglanje, tako da smo, ipak, nešto kao domaćinstvo. Kada smo Oto i ja počeli da živimo zajedno, da proslavljamo praznike i da iznosimo zajedničko đubre, razgovarali smo da li treba i dalje da se pridržavamo izvornih porodičnih običaja, ili da ih proglasimo sujeverjem odmahujući rukom. Sada đubre već iznosimo i posle podne, ponekad čak i uveče, a kada su svečane prilike, jedemo i ribu, pre svega lososa, kog smatramo svečanim jelom i kog nismo želeli da se odreknemo. U Beču, s Janutom, naučila sam dobro da kuvam i sada više nisam vegetarijanka. Praznike ni sada ne proslavljamo unapred – sa smrću se ne treba poigravati. Uprkos tome, imam loš osećaj svaki put kada po mraku iznosim đubre u kontejner.”

Ako do sada niste, M. je jedna od onih književnih junakinja koju ćete svakako zavoleti, a zahvaljujući programu Evropske unije – Kreativna Evropa, koji daje podršku prevođenju sa manje govorenih evropskih jezika, u ovom divnom romanu mogu da uživaju i naši čitaoci.

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: