Potraga za sveprisutnošću, esej Pola Valerija U ovom eseju iz 1928. godine, Pol Valeri je začuđujuće proročki uvideo u razvoju tehnologije mogućnost reprodukcije i prenošenja umetničkih dela, u prvom redu onih muzičkih, kojim bi ona mogla postati sveprisutna.

Naše su se likovne umetnosti razvijale, a njihove vrste i upotrebe nastajale, u vremenima veoma različitim od sadašnjih, od strane ljudi čija je moć delovanja na stvari bila beznačajna u poređenju sa našom. Ali neverovatan razvoj naših tehnika, prilagodljivost i preciznost njima postignutih, ideje i navike koje one stvaraju, čine izvesnim da drevnom zanatu Lepog predstoje duboke promene. U svim umetnostima postoji fizička komponenta koja se ne može posmatrati ili tretirati kao nekada, na koju ne može da utiče naše savremeno znanje i moć. U poslednjih dvadeset godina ni materija ni prostor ni vreme nisu ono što su bili od pamtiveka. Za očekivanje je da će inovacije transformisati celokupnu tehniku umetnosti i na taj način uticati na samu umetničku inventivnost i možda čak doneti neverovatnu promenu samog našeg poimanja umetnosti. U početku će, bez sumnje, uticaj biti izvršen samo na reprodukciju i transmisiju umetničkih dela. Biće moguće poslati bilo gde ili bilo gde ponovo stvoriti sistem senzacija, tačnije sistem nadražaja, prouzrokovan nekim predmetom ili događajem na svakom datom mestu. Umetnička dela će steći neku vrstu sveprisutnosti. Ostaće nam samo da ih prizovemo i eto ih, bilo u njihovoj živoj stvarnosti ili obnovljenih iz prošlosti. Oni neće postojati samo po sebi, već će postojati gde god da se nađe neko sa određenom aparaturom. Umetničko delo će prestati da bude išta više od neke vrste izvora ili tačke porekla čija će nam korisnost biti dostupna sasvim i u potpunosti, gde god poželimo. Kao što voda, gas i struja stižu u naše kuće izdaleka kako bi zadovoljili naše potrebe uz minimalan napor, tako ćemo biti snabdeveni vizuelnim ili auditivnim slikama, koje će se pojavljivati i nestajati jednostavnim pomeranjem ruku, uz jedva više od pokreta. Baš kao što smo navikli na različite oblike energije, a i robovali im, a koji se ulivaju u naše domove, biće nam potpuno prirodno da primamo ultrabrze varijacije ili oscilacije koje naši organi čula skupljaju i integrišu kako bi formirali sve što znamo. Ne znam da li je neki filozof ikada sanjao o kompaniji koja se bavi kućnom isporukom Senzorne stvarnosti.

Od svih umetnosti, muzika je najbliža ovom transponovanju u modemski režim. Sama njena priroda i mesto koje zauzima u našem svetu obeležavaju je kao prvu koja će se transformisati u svojim metodama prenošenja, reprodukcije, pa čak i proizvodnje. Ona je od svih umetnosti najtraženija, najaktivnija u društvenom postojanju, najbliža životu, čije organsko funkcionisanje animira, prati ili oponaša. Bilo da je reč o govoru ili hodanju, o promišljanju ili akciji, o monotoniji ili iznenađenju u vremenskom toku naših života, muzika može da nas obuzme, kombinujući i transformišući tempo i senzorne vrednosti svih njih. Ona nam ispreda veštački raspon vremena laganim dodirivanjem ključeva našeg stvarnog života. Navikavamo se na to, prepuštamo mu se onako sladostrasno kao što bismo to mogli „pravednim, suptilnim i moćnim“ supstancama koje hvali Tomas De Kvinsi. Pošto direktno napada emocionalni mehanizam, kojim se igra i manevriše po svojoj volji, ona je suštinski univerzalna; oduševljenje je za uho i širom sveta tera ljude da plešu; poput nauke postaje i međunarodna potreba i roba. Ova okolnost, s obzirom na vezu sa nedavnim napretkom u sredstvima prenosa, sugeriše dva tehnička problema:

1. Učiniti muzičko delo dostupnim za slušanje u bilo kojoj tački na zemlji, bez obzira gde se izvodi.

2. Reprodukovati muzičko delo po želji, bilo gde na svetu i u bilo koje vreme.

Ovi problemi su rešeni. Rešenja se svakim danom dodatno usavršavaju. Još uvek smo daleko od toga da vizuelne fenomene kontrolišemo u istom stepenu. Boja i reljef su i dalje prilično otporni. U zalasku sunca na Pacifiku, u Ticijanu u Madridu još uvek ne možemo uživati u našoj dnevnoj sobi sa istom snagom iluzije kao u nekoj simfoniji.

Ali biće čudesno prijatno moći po svojoj volji pretvoriti prazan tren, beskonačno veče, beskrajnu nedelju, u čaroliju, izraz nežnosti, duhovni uzlet.

To će se dogoditi jednog dana. Možda će oni proći bolje i naćiće se način da nam se pokaže nešto od onoga što se dešava na dnu mora. Ali što se tiče svetova zvukova, šumova, glasova, tonaliteta, oni su već naši. Prizivamo ih kada i gde želimo. Ranije nismo mogli da uživamo u muzici u vreme za nas, prema sopstvenom raspoloženju. U našem uživanju bili smo zavisni od prilike, mesta, datuma i programa. Koliko je samo podudarnosti bilo potrebno!

Danas smo oslobođeni robovanja koje je toliko suprotno zadovoljstvu i, po istom principu, najtananijem uživanju u muzičkim delima. Biti u mogućnosti da izaberemo trenutak uživanja, da uživamo u ugođaju kada to želi ne samo naš um, već kada za time žude i naša duša i celo biće i kad oni to očekuju, znači dati najveći domet kompozitorovoj intenciji, jer ona dozvoljava njegovim stvorenjima da ponovo žive u živopisnom okruženju ne mnogo drugačijem od onog u kome su stvorena. U snimljenoj muzici kompozitorovo ili izvođačevo delo nalazi uslove koji su suštinski za najsavršenije estetske odgovore.

Ovde mi pada na pameti bajkovita predstava koju sam, kao dete, gledao u pozorištu u inostranstvu. Ili možda samo umišljam da sam je video. U Čarobnjakovoj palati nameštaj je govorio i pevao, poetski i nestašno učestvovao u akciji. Otvaranje vrata proizvodilo je pisak ili izazivalo svečane tonove seoskog benda. Kad bi neko seo na jastuče, ono bi učtivo izdahnulo. Sve je na dodir proizvodilo neku melodiju. Iskreno se nadam da u magiji zvuka ne idemo ka takvim ekscesima. Sada se više ne može ni jesti ni piti u kafiću, bez ometanja nekom svirkom. Ali biće čudesno prijatno moći po svojoj volji pretvoriti prazan tren, beskonačno veče, beskrajnu nedelju, u čaroliju, izraz nežnosti, duhovni uzlet. Dani mogu biti tmurni; postoje muškarci i žene koji su veoma sami, i mnogi koje starost ili slabost ograničavaju na sopstveno društvo koje previše dobro poznaju. Ovi muškarci i žene, svedeni na dosadu i tmurnost, sada mogu svoje tužne i beskorisne sate ispuniti lepotom ili strašću.

Takvi su nam onda prvi plodovi nove intimnosti muzike i fizike, čiji nam je prastari savez već toliko toga pružio. A videćemo i još mnogo toga.

Izvor: mtyka.github.io
Prevod: Danilo Lučić

Pročitajte i esej Antuna Branka Šimića “Tehnika pesme”, kao i segment “Knjige” iz zbirke eseja Varvari Alesandra Barika.

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: