Politika i engleski jezik (esej Džordža Orvela), II deo “Gotove fraze će konstruisati vaše rečenice umesto vas – čak donekle i misliti vaše misli umesto vas – i, po potrebi, imaće važnu ulogu u delimičnom skrivanju značenja čak i od vas samih.”

Kao što sam pokušao da pokažem, najgori savremeni stil pisanja ne podrazumeva biranje reči zbog njihovog značenja niti stvaranje slika kako bi to značenje bilo jasnije. Umesto toga, ono se svodi na slepljivanje dugih nizova reči koje je već neko drugi tako složio što kao rezultat daje čistu podvalu. Privlačnost ovakvog stila pisanja leži u njegovoj jednostavnosti. Lakše je  – čak i brže, kada to postane navika  – reći: „Po mom mišljenju, nije neosnovana pretpostavka da…“ nego jednostavno reći: „Mislim.“ Ako koristite gotove fraze, ne samo da ne morate da tražite prave reči, već se ne morate ni truditi oko ritma svojih rečenica, jer su ove fraze obično tako složene da manje ili više već imaju neku zvučnost. Kada pišete na brzinu  – recimo, diktirate stenografu ili držite javni govor  – prirodno je da skliznete u pretenciozan, latinizovan stil. Izrazi poput consideration which we should do well to bear in mind (razmatranje koje treba uzeti u obzir) ili conclusion to which all of us would readily assent (zaključak s kojim bismo se svi lako saglasili) spasiće mnoge rečenice. Koristeći okoštale metafore, poređenja i idiome, štedite mnogo mentalnog napora, ali po cenu da vaše značenje ostane nejasno, ne samo čitaocu već i vama samima. Ovo je značaj mešanih metafora. Jedini cilj metafore je da prizove vizuelnu sliku. Kada se te slike sudare  – kao u frazama The Fascist octopus has sung its swan song (fašistička hobotnica je otpevala svoju labudovu pesmu) ili the jackboot is thrown into the melting pot (čizma je bačena u kotao)  – možete biti sigurni da pisac ne vidi mentalnu sliku objekata koje imenuje; drugim rečima, on zapravo ne razmišlja.

Pogledajte ponovo primere koje sam naveo na početku ovog eseja. Profesor Laski koristi pet negacija u pedeset tri reči. Jedna od njih je suvišna i čini ceo pasus besmislenim, uz dodatnu grešku  – zamena alien sa akin  – što dodatno doprinosi besmislenosti, i nekoliko trapavih delova koji su se mogli izbeći, a koji pojačavaju opštu nejasnoću. Profesor Hogben se olako igra s gomilom koja prescribes (nalaže), i dok mu smeta svakodnevni izraz „podnositi“, ne želi da proveri u rečniku šta znači „nečuven“. Treći primer, ako ga posmatramo bez previše razumevanja, jednostavno je besmislen: verovatno bi se njegovo nameravano značenje moglo dokučiti čitanjem celog članka u kojem se pojavljuje. U četvrtom primeru, pisac otprilike zna šta želi da kaže, ali ga nagomilavanje okoštalih fraza guši kao listići čaja koji zapuše odvod. U petom primeru, reči i značenje gotovo da su se razišli. Ljudi koji pišu na ovaj način obično imaju neku opštu emotivnu nameru  – ne vole nešto i žele da izraze solidarnost s nečim drugim  – ali ih ne zanimaju detalji onoga što govore.

Savesni pisac će u svakoj rečenici koju napiše postaviti sebi najmanje četiri pitanja: Šta pokušavam da kažem? Koje reči će to izraziti? Koja slika ili idiom će to učiniti jasnijim? Da li je ova slika dovoljno snažna da stvori efekat? Verovatno će postaviti i još dva: Da li bih ovo mogao reći kraće? Da li sam rekao nešto što je nepotrebno ružno? Ali nije obavezno da se toliko trudite. Možete to izbeći tako što ćete jednostavno otvoriti um i pustiti da vam gotove fraze nahrle. One će konstruisati vaše rečenice umesto vas  – čak donekle i misliti vaše misli umesto vas  – i, po potrebi, imaće važnu ulogu u delimičnom skrivanju značenja čak i od vas samih. Ovde postaje jasna posebna veza između politike i propadanja jezika.

U naše vreme, generalno je tačno da su politički spisi loše napisani. Tamo gde to nije slučaj, obično se otkriva da je pisac neka vrsta pobunjenika koji izražava svoje privatne stavove, a ne prati „partijsku liniju“. Ortodoksnost, ma koje boje, kao da zahteva beživotan, podražajni stil. Politički jezici u pamfletima, uvodnicima, manifestima, belim knjigama i govorima podsekretara, naravno, variraju od stranke do stranke, ali su svi slični po tome što u njima gotovo nikad ne nalazite svež, živ, originalan izraz. Kada posmatrate nekog umornog činovnika na govornici kako mehanički ponavlja poznate fraze  – bestial (zverski), atrocities (zverstva), iron heel (gvozdena peta), bloodstained tyranny (krvava tiranija), free peoples of the world (slobodni narodi sveta), stand shoulder to shoulder (stojimo rame uz rame)  – često imate čudan osećaj da ne gledate živog čoveka, već neku vrstu lutke: osećaj koji postaje još jači kada svetlo padne na naočare govornika i pretvori ih u prazne diskove iza kojih kao da nema očiju. Ovo nije sasvim plod mašte. Govornik koji koristi takvu frazeologiju donekle se pretvorio u mašinu. Odgovarajući zvuci izlaze iz njegovog grkljana, ali njegov mozak nije uključen, kao što bi bio da sam bira reči. Ako je govor koji drži onaj koji često ponavlja, možda je gotovo nesvestan onoga što govori, kao što je slučaj kada se izgovaraju molitve u crkvi. Ovo sniženo stanje svesti, iako nije neophodno, svakako pogoduje političkom konformizmu.

U naše vreme, politički govori i tekstovi u velikoj meri predstavljaju odbranu neodbranjivog. Stvari poput nastavka britanske vladavine u Indiji, ruskih čistki i deportacija, bacanja atomskih bombi na Japan, zaista se mogu braniti, ali samo argumentima koji su previše brutalni da bi ih većina ljudi prihvatila i koji se ne uklapaju u deklarisane ciljeve političkih partija. Tako politički jezik uglavnom mora da se sastoji od eufemizama, logičkih zamki i pukih maglovitih nejasnoća. Nebranjena sela se bombarduju iz vazduha, stanovništvo se protera u unutrašnjost, stoka se pokosi mitraljezima, a kolibe se spale zapaljivim mecima – to se naziva „pacifikacija“. Milioni seljaka se lišavaju svojih imanja i teraju da pešače putevima sa onim što mogu da ponesu – to se naziva „preseljenje stanovništva“ ili „prepravljanje granica“. Ljudi se godinama drže u zatvoru bez suđenja, streljaju se u potiljak ili šalju da umru od skorbuta u arktičkim logorima za seču drva – to se naziva „eliminacija nepouzdanih elemenata“. Takva frazeologija je potrebna kada želite da imenujete stvari, a da ne izazovete mentalne slike onoga što imenujete.

Razmislite, na primer, o nekom uglednom engleskom profesoru koji brani ruski totalitarizam. Ne može otvoreno reći: „Verujem u ubijanje svojih protivnika ako to donosi dobre rezultate.“ Verovatno će reći nešto poput ovoga:

While freely conceding that the Soviet regime exhibits certain features which the humanitarian may be inclined to deplore, we must, I think, agree that a certain curtailment of the right to political opposition is an unavoidable concomitant of transitional periods, and that the rigors which the Russian people have been called upon to undergo have been amply justified in the sphere of concrete achievement.’

(Iako slobodno priznajem da sovjetski režim pokazuje određene karakteristike koje humanista može smatrati vrednim žaljenja, moramo, mislim, priznati da je izvesno ograničenje prava na političku opoziciju neizbežan pratilac prelaznih perioda i da su surovosti kroz koje se od ruskog naroda zahtevalo da prođe u potpunosti opravdane u oblasti konkretnih postignuća.)

Sam naduvan stil predstavlja svojevrsni eufemizam. Mnoštvo latinskih reči prekriva činjenice poput mekog snega, zamagljujući obrise i skrivajući sve detalje. Veliki neprijatelj jasnog jezika je neiskrenost. Kada postoji jaz između nečijih stvarnih i deklarisanih ciljeva, gotovo instinktivno se pribegava dugim rečima i izlizanim idiomima, kao što sipe ispuštaju mastilo. U našem dobu ne postoji nešto što bismo mogli nazvati keeping out of politics (držanjem podalje od politike). Sva pitanja su politička pitanja, a sama politika je masa laži, izbegavanja, gluposti, mržnje i šizofrenije. Kada je opšta atmosfera loša, jezik mora patiti. Pretpostavljam – iako nemam dovoljno podataka da to proverim – da su se nemački, ruski i italijanski jezik iskvarili u poslednjih deset ili petnaest godina, kao rezultat diktature.

Ali ako misao kvari jezik, i jezik može pokvariti misao. Loša upotreba može se širiti putem tradicije i imitacije čak i među ljudima koji bi trebalo da znaju bolje. Oskvrnjeni jezik o kojem govorim na neki način je vrlo praktičan. Fraze poput not unjustifiable assumption (nije neosnovana pretpostavka), leaves much to be desired (daleko od dobrog), would serve no good purpose (ne bi služilo nikakvoj svrsi), a consideration which we should do well to bear in mind (razmatranje koje treba imati na umu) predstavljaju stalno iskušenje, poput kutije aspirina koji vam je uvek nadohvat ruke. Pročitajte ovaj esej od početka i sigurno ćete pronaći da sam i ja iznova i iznova činio iste greške protiv kojih se bunim. Jutros sam poštom dobio pamflet o stanju u Nemačkoj. Autor mi kaže da se „osetio primoranim“ da ga napiše. Nasumično ga otvorim i gotovo prva rečenica glasi: ‘[The Allies] have an opportunity not only of achieving a radical transformation of Germany’s social and political structure in such a way as to avoid a nationalistic reaction in Germany itself, but at the same time of laying the foundations of a co-operative and unified Europe.’ ([Saveznici] imaju priliku ne samo da postignu radikalnu transformaciju društvene i političke strukture Nemačke na način koji će izbeći nacionalističku reakciju u samoj Nemačkoj, već i da istovremeno polože temelje za kooperativnu i ujedinjenu Evropu.)

Vidite, „osetio se primoranim“ da piše – pretpostavlja se da ima nešto novo da kaže – a ipak se njegove reči, poput konja za konjicu koji odgovaraju na trubu, automatski grupišu u poznati turobni obrazac. Ova invazija na nečiji um od strane gotovih fraza (položiti temelje, postići radikalnu transformaciju) može se sprečiti samo ako se neprestano budemo čuvali od njih, jer svaka takva fraza anestezira deo vašeg mozga.

Ranije sam rekao da je propadanje našeg jezika verovatno izlečivo. Oni koji to poriču tvrdili bi, ukoliko bi uopšte iznosili neki argument, da je jezik samo odraz postojećih društvenih uslova i da ne možemo uticati na njegov razvoj nikakvim direktnim petljanjem s rečima i konstrukcijama. Kada je reč o opštem tonu ili duhu jezika, ovo može biti tačno, ali nije tačno u svakom aspektu. Nedotupavne reči i izrazi često su nestajali ne kroz neki evolutivni proces, već zahvaljujući svesnom delovanju manjine. Dva nedavna primera su explore every avenue (istražiti sve mogućnosti) i leave no stone unturned (ne ostaviti nijedan kamen neprevrnut), koji su nestali pod uticajem nekolicine novinara koji su ih ismevali. Postoji duga lista izlizanih metafora koje bi na sličan način mogle nestati ako bi dovoljno ljudi pokazalo interesovanje za taj zadatak; i takođe bi trebalo biti moguće ismevati konstrukciju not un- (nije ne-) iz upotrebe, smanjiti količinu latinskog i grčkog u prosečnoj rečenici, izbaciti strane fraze i zalutale naučne reči, i generalno učiniti pretencioznost nepopularnom. Ali sve su to sitni problemi. Odbrana jezika podrazumeva mnogo više od toga, i možda je najbolje početi s onim što ona ne podrazumeva.

Za početak, ovo nema nikakve veze s arhaizmima, spašavanjem zastarelih reči i izraza ili postavljanjem standarda engleskog jezika od kojeg se nikada ne sme odstupiti. Naprotiv, cilj je upravo odbacivanje svake reči ili izraza koji su izgubili svoju upotrebljivost. Nema veze ni s pravilnom gramatikom i sintaksom, koje nisu važne sve dok je značenje jasno, niti s izbegavanjem amerikanizama, niti s posedovanjem onoga što se naziva „dobar prozni stil“. S druge strane, ovo se ne odnosi ni na lažnu jednostavnost i pokušaje da pisani jezik zvuči kao govor. Takođe, ne podrazumeva uvek preferiranje saksonskih reči u odnosu na latinske, iako podrazumeva korišćenje najmanjeg i najkraćeg broja reči koji će preneti značenje. Ono što je pre svega potrebno jeste da značenje bira reč, a ne obrnuto. U prozi, najgore što možete uraditi s rečima jeste da im se prepustite. Kada razmišljate o nekom konkretnom objektu, mislite bez reči, a zatim, ako želite da opišete ono što ste zamislili, verovatno tražite tačne reči koje mu najbolje odgovaraju. Kada razmišljate o nečemu apstraktnom, skloni ste od početka da koristite reči, a ako ne uložite svestan napor da to sprečite, postojeći dijalekat će vas preplaviti, zamagljujući ili čak menjajući vaše značenje. Verovatno je bolje što duže odlagati upotrebu reči i pojasniti značenje svojih reči pomoću slika i senzacija. Nakon toga možete birati  – ne samo prihvatiti  – izraze koji najbolje prenose značenje, a zatim proceniti kakav će utisak vaše reči ostaviti na drugu osobu. Taj poslednji mentalni napor uklanja sve izlizane ili izmešane slike, sve unapred pripremljene fraze, nepotrebna ponavljanja, besmislice i nejasnoće. Ali često možete sumnjati u efekat neke reči ili izraza, i tada su vam potrebna pravila na koja se možete osloniti kada instinkt zakaže. Mislim da sledeća pravila pokrivaju većinu situacija:

Nikada ne koristite metaforu, poređenje ili neki drugi stilski izraz koji ste već navikli da viđate u štampi.  Nikada ne koristite dugačku reč tamo gde je dovoljna kratka.
Ako je moguće izbaciti reč, uvek je izbacite.
Nikada ne koristite pasiv tamo gde možete koristiti aktiv.

Nikada ne koristite strani izraz, naučnu reč ili žargon ako možete pronaći svakodnevni ekvivalent.

Radije prekršite bilo koje od ovih pravila, nego da kažete nešto očito varvarsko.

Ova pravila zvuče jednostavno, i zaista su takva, ali zahtevaju duboku promenu stava kod svakoga ko se navikao na stil pisanja koji je sada u modi. Čak i ako ih se pridržavate, možete pisati loše, ali nećete pisati one stvari koje sam citirao u pet primera na početku ovog članka.

Ovde nisam razmatrao književnu upotrebu jezika, već isključivo jezik kao sredstvo izražavanja, a ne skrivanja ili sprečavanja misli. Stjuart Čejs i drugi bezmalo tvrde da su sve apstraktne reči besmislene i koriste to kao izgovor za zagovaranje svojevrsnog političkog kvijetizma. Ako ne znate šta je fašizam, kako se možete boriti protiv fašizma? Ne morate prihvatiti takve apsurde, ali morate priznati da je sadašnji politički haos povezan s propadanjem jezika i da se napredak najverovatnije može napraviti ako se počne od verbalnog. Ako pojednostavite svoj engleski, oslobađate se najgorih gluposti ortodoksije. Nećete govoriti ni u jednom od potrebnih dijalekata, i kada kažete neku glupost, njena glupost će biti očigledna čak i vama. Politički jezik  – a ovo važi za sve političke stranke, od konzervativaca do anarhista  – osmišljen je tako da laži zvuče kao istina, da ubistvo deluje čestito i da daje privid tvrdoće čistom vazduhu. Ne može se sve to promeniti odjednom, ali barem možete promeniti svoje navike, a s vremena na vreme možete čak, ako ih dovoljno glasno ismevate, poslati neku izlizanu i beskorisnu frazu  – neku „čizmu“, „Ahilovu petu“, „rasadnik“, „kotao“, „lakmus test “, „pravi pakao“ ili neki drugi verbalni otpad  – u kantu za smeće gde joj je mesto.

1946.

Izvor: www.orwell.ru
Prevod: Danilo Lučić

Prvi deo teksta pročitajte ovde.

Pročitajte i tekst “Da li je ‘orvelovski’ jedna od najčešće pogrešno upotrebljavanih reči?”, ili listu od 25 činjenica o Džrodžu Orvelu.

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: