Stvaralaštvo i život poznatog američkog pisca Kurta Vonegata (1922 – 2007) duboko su prožeti njegovim humanizmom, aktivizmom i kritikom modernog američkog društva. Ovaj ratni veteran iz II sv. rata, preživevši jezivo savezničko bombardovanje Drezdena, do kraja svog života bavio se ljudskom dušom iz ugla jednog ironičnog, ali duhovitnog i dobronamernog čovekoljupca. Vonegat, autor romana kao što su “Doručak za šampione”, “Kolevka za macu” i “Klanica broj 5”, bio je i počasni predsednik Asocijacije američkih humanista i doživotni pristalica Američke unije za civilna prava. Iza njega, osim književnih dela, ostao je veliki broj pisama iz prepiski koje je vodio sa svojom publikom, prijateljima, raznim aktivistima i javnim ličnostima. Glif vam predstavlja mali izbor od tri takva pisma.
Prvo datira s kraja novembra 1990, koje je otkrila gospođa Merien Braun, obrativši se Vonegatu nakon velike nesreće u svom životu: “Godine 1990. moj muž je preminuo; imala sam 36 godina i troje male dece. Iz nekog razloga pisala sam Kurtu Vonegatu i zahvalila mu se na njegovim knjigama i saosećanju. Nisam očekivala odgovor. Sigurno je bio plemenit čovek, poslavši mi pismo u roku od mesec dana od kako sam mu pisala. Oduvek sam želela da sa drugima podelim njegove srdačne reči. To mi je tako mnogo značilo, i još uvek znači.”
“30. novembar ‘90
Draga Merien Braun,
Nemoguće je dovoljno puta istaknuti – “žena uvek ispašta”. Čudo je kako neke od njih nekako uspevaju. Zavoleo sam (i još uvek volim) udovicu sa četvoro dece (od kojih dvoje nisu njena). Nekako ih je odgajila od svoje malene plate. Jednom sam joj rekao: “Brinem se za žene.” Odgovorila mi je: “Nemoj.”
Pozdrav,
Kurt Vonegat”
Kada je aktivista Robert Henri Valc tražio podršku za američke ratne veterane, pet pisaca se odazvalo tom pozivu, uključujući Kurta Vonegata, zakletog pacifistu i svojevremeno ratnog zarobljenika. Pišući ovo pismo svega četiri meseca po završetku Zalivskog rata, Vonegat je priznao da je rezigniran i ozlojeđen “bogatima i moćnima”.
“Dragi Roberte,
Naravno, da mogu pomogao bih. Ali, kako ste možda primetili, većinu svog zrelog doba proveo sam pokušavajući i ne uspevajući da pridobijem pažnju bogatih i moćnih. Postoji toliko bitnih pitanja koje oni uspevaju da ignorišu, kao što je obrazovanje, i zdravstveni sistem, i poboljšanje uslova u tolikim veteranskim bolnicama, i tako dalje, i tako dalje.
Prokleto mnogo je sakupljeno za naše taoce u Libanu, ili već negde drugde, bez apsolutno ikakvog efekta. Tako da sam, u najmanju ruku, obeshrabren.
Da treba večeras da me prikačite na detektor laži, čini mi se, ali nisam siguran, otkrili bismo da ja mislim kako su ratni zarobljenici čuvani negde po završetku rata, ali su svi oni sada mrtvi. U mom mnogo civilizovanijem ratu u Evropi video sam tela američkih vojnika kako su spaljena sa mnogim drugim na velikoj lomači, posle bombardovanja Drezdena. Sam bog zna šta se desilo sa svim tim delovima tela.
Sada svi pričaju o tim našim divnim trupama. A svako ko je bio u u ratu vrlo brzo shvati jednu stvar: našoj vladi se jebe za naše trupe. Slobodno upotrebite moje ime kako god želite. Dovraga. Kao što sam rekao, ipak, veoma sam rezigniran ovih dana.
Pozdrav,
Kurt Vonegat”
Grupi đaka iz srednje škole “Ksavijer” u Njujorku 2006. godine njihova profesorka engleskog gospođa Lokvud je dala zadatak s namerom da testira njihovu moć ubeđivanja: trebalo je da pišu svom omiljenom piscu ili spisateljici i zamole ih da posete njihovu školu. Petoro đaka je odabralo Kurta Vonegata. Njegov pažljiv odgovor je bio jedini koji su studenti dobili.
“5. novembar 2006.
Dragi studenti srednje škole “Ksavijer” i gospođo Lokvud,
Hvala vam na vašim prijateljskim pismima. Vi definitivno znate kako da razveselite matorog čudaka (84) na zalasku njegovih godina. Više se ne pojavljujem u javnosti jer sam počeo toliko da podsećam na iguanu.
Osim toga, ono što sam imao da kažem ne bi trajalo dugo: bavite se umetnošću, muzikom, pevanjem, igranjem, glumom, crtanjem, slikanjem, vajarstvom, poezijom, prozom, esejistikom, reportažom, bez obzira da li će to biti dobro ili loše, bez želje za novcem i slavom, već da biste nešto novo iskusili, da otkrijete šta se krije u vama, da vam duša poraste.
Ozbiljno! Upravo od ovog trenutka, počnite da se bavite umetnošću i radite to do kraja svog života. Crtajte duhovite ili lepe portrete gospođe Lokvud, i dajte joj ih. Plešite posle škole i pevajte pod tušem, i tako dalje i tako dalje. Pravite lica u krompir pireu. Pretvarajte se da ste grof Drakula.
Evo zadatka za večeras, a nadam se da će vas gospođa Lokvud oboriti ako ga ne ispunite: napišite pesmu od šest stihova, o bilo čemu, ali rimovanu. Nema tenisa bez mreže. Uradite to najbolje što možete. Ali nemojte nikome da kažete šta radite. Nemojte nikome da je pokažete ili recituje, čak ni devojci, ni roditeljima, ili bilo kome, čak ni gospođi Lokvud. Ok?
Pocepajte je na komadiće i bacite u veoma udaljenje korpe za otpatke. Otkrićete da ste već velikodušno nagrađeni za svoju pesmu. Iskusili ste postanje, naučili mnogo više šta se nalazi u vama, i zbog toga vam je duša porasla.
Bog vas blagoslovio!!!
Kurt Vonegat”
Prevod: Danilo Lučić