“Majstorstvo” – jedini postojeći audio zapis glasa Virdžinije Vulf Segment radio-emisije “Words Fail Me” (Reči me izneveravaju) koji je emitovao BBC 29. aprila 1937. godine i koji je zapravo jedini poznati audio zapis glasa Virdžinije Vulf.

Virdžinija Vulf

Dana 25. januara navršilo se 134 godine od rođenja poznate engleske spisateljice, esejistkinje i intelektualke Virdžinije Vulf. Ovom prilikom vam predstavljamo segment radio-emisije “Words Fail Me” (Reči me izneveravaju) koji je emitovao BBC 29. aprila 1937. godine i koji je zapravo jedini poznati audio zapis glasa Virdžinije Vulf.

Ova njena razmišljanja, koja će na kraju biti objavljena 1942. u okviru knjige “Smrt moljca i drugi eseji”, godinu dana nakon njene smrti, nazvana su “Majstorstvo” i bave se umetnošću pisanja.

Početak eseja nije sačuvan na snimku, a ono što je Virdžinija Vulf rekla u njemu je sledeće:

Pošto je jedini test istinitosti dužina života, a budući da reči mogu da izdrže promene vremena duže od bilo koje supstance, one su stoga najistinitije. Zgrade se sruše, čak i zemlja odumire. Ono što je juče bilo polje kukuruza, danas je bungalov. Ali čini se da reči, ukoliko se koriste valjano, mogu da žive zauvek.

Ovo je transkript celog audio snimka:

Reči, engleske reči, pune su eha, uspomena, asocijacija – prirodno. One su među nama, na usnama ljudi, u njihovim kućama, na ulicama, u poljima, već vekovima. I upravo se u tome nalazi glavna poteškoća po pitanju pisanja danas – to što su toliko ispunjene značenjima, uspomenama, da su već stupile u bezbrojne poznate brakove. Tu predivnu reč “incardanine” (rumen, prim. prev.), na primer – ko je može upotrebiti bez da se takođe seti “multitudinous seas” (mnogobrojna mora, prim. prev.)? U stara vremena, naravno, kada je engleski bio nov jezik, pisci su mogli da izmišljaju nove reči i upotrebljavaju ih. Danas je lako izmisliti novu reč – one nam poteku sa usana svaki put kada ugledamo nov prizor ili iskusimo novo osećanje – ali ne možemo da ih upotrebljavamo jer je jezik star. Ne možete koristiti nove reči u starom jeziku zbog veoma očigledne, a ipak misteriozne činjenice da reč nije inokosan i izdvojen entitet, već je deo drugih reči. To nije do kraja reč, sve dok ne postane deo rečenice. Reči pripadaju jedne drugima, iako, naravno, samo veliki pisci znaju da reč “incarnadine” pripada “multitudinous seas”. Kombinovanje novih i starih reči može biti fatalno po konstituciju rečenice. Da biste kako treba koristili nove reči, valjalo bi izmisliti i nov jezik; a to nam, iako ćemo do toga neminovno doći, trenutno nije posao. Naš posao je da vidimo šta možemo da uradimo sa engleskim jezikom kakav je sad. Kako možemo da kombinujemo stare reči na nove načine, kako bi one preživele, kako bi stvarale lepotu, kako bi govorile istinu? To je pitanje.

A onaj ko bi znao da odgovori na to pitanje, zaslužuje svaku krunu koju svet ima da ponudi. Zamislite kada biste mogli da predajete, da podučavate umetnosti pisanja. Pa, svaka knjiga, svaka novina bi govorila istinu, stvarala lepotu. Ali postoje, čini se, neke prepreke na putu učenja reči. Iako u ovom momentu makar stotinu profesora podučava književnost iz prošlosti, a makar hiljadu kritičara ocenjuje savremenu literaturu, a stotine i stotine mladih muškaraca i žena polažu ispite iz engleske književnosti sa najvišim ocenama, ipak – pišemo li bolje, čitamo li bolje nego što smo čitali i pisali pre četiri stotine godina, kada smo bili neobrazovani, neocenjeni, nepodučeni? Da li je naša džordžijanska književnost samo zakrpa elizabetanske? Gde onda da tražimo krivicu? Ne u našim profesorima; ne u našim kritičarima; ne u našim piscima; već u rečima. Reči treba kriviti. One su najdivljije, najslobodnije, najneodgovornije, najnemogućnije za učenje od svega.  Naravno, možete ih pohvatati, i sortirati, i smestiti ih po abecednom redu u rečnike. Ali reči ne žive u rečnicima; one žive u umu. Ako želite dokaz za ovo, razmislite koliko često u emotivnim trenucima, kada nam reči najviše trebaju, nigde ih nema. Međutim, postoje rečnici; tamo nam je na raspolaganju nekih pola miliona reči poređanih po abecednom redu. Ali možemo li da ih upotrebimo? Ne, jer reči ne žive u rečnicima, one žive u umu. Pogledajte opet u rečnik. Tamo bez sumnje počivaju drame sjajnije od “Antonija i Kleopatre”; pesme lepše od “Ode slavuju”; romani pored kojih “Ponos i predrasude” ili “Dejvid Koperfild” izgledaju kao gruba petljanja amatera.  Samo je pitanje pronalaska pravih reči i njihovog postavljanja u pravilan redosled. Ali mi to ne možemo da učinimo, jer one ne žive u rečnicima; one žive u umu. A kako one žive u umu? Raznoliko i čudnovato, u velikoj meri kao što i ljudi žive, krećući se ovamo i onamo, zaljubljujući se i pareći se. Istina je da ih ceremonije i konvencije mnogo manje vežu nego nas. Kraljevske reči se pare sa običnim rečima. Engleske reči se venčavaju sa francuskim, nemačkim, indijskim, crnačkim, ako im se tako svidi. Zaista, što manje istražujemo prošlost naše drage Majke Engleskog, bolje za njenu reputaciju.

Stoga, primenjivati zakone na takve nepopravljive vagabunde je više nego potpuno beskorisno. Tih nekoliko beznačajnih gramatičkih i pravopisnih pravila je sve što im možemo nametnuti. Sve što o njima možemo reći, dok ih posmatramo sa ivice te duboke, mračne, slabašno osvetljene pećine u kojoj žive – uma – sve što možemo reći o njima je da im se sviđa da ljudi misle kako moraju da razmisle i da ih osete pre nego što ih upotrebe, ali da misle i osećaju ne njih, već nešto potpuno drugo. Onu su veoma senzitivne i lako postaju samosvesne. One ne vole da se raspravlja o njihovoj čistoći ili nečistoći. Ukoliko biste osnovali Društvo za čistotu engleskog jezika, one bi svoje negodovanje iskazale tako što bi napravile Društvo za nečistotu engleskog jezika – otuda potiče neprirodno nasilje nad modernim govorom; u pitanju je protest protiv puritanaca. One su veoma demokratične, takođe; one veruju da je svaka reč dobra kao bilo koja druga; neobrazovane reči su podjednako dobre kao i obrazovane, nekultivisane reči kao i kultivisane, u njihovom društvu ne postoje činovi i titule. Niti vole da se stavljaju na vrh pera i ispituju pojedinačno. One provode vreme zajedno, u rečenicama, pasusima, ponekad i na celim stranicama. One ne vole da budu korisne; one ne vole da prave novac; one ne vole da se o njima govori u javnosti. Ukratko, one ne vole da se etiketiraju samo jednim značenjem ili da se ograničavaju na jedan stav, jer u njihovoj je prirodi da se menjaju.

Možda je to njihova najupečatljivija čudnovatost – njihova potreba da se menjaju. To je stoga što je istina koju pokušavaju da obuhvate mnogostrana i one je saopštavaju tako što su i same mnogostrane, osvetljavajući sad ovu, sad onu stranu. Tako one znače jednu stvar jednoj osobi, drugu stvar drugoj; neinteligentne jednoj generaciji, ravne kao koplje drugoj. I upravo zbog te kompleksnosti one mogu da prežive. Možda je glavni razlog zašto danas nemamo velike pesnike, romanopisce ili kritičare to što rečima odričemo njihovu slobodu. Zakucavamo ih u jedno značenje, njihovo korisno značenje, značenje kojim stižemo na voz, značenje kojim uspevamo da položimo ispit. A kada su reči zakucane, one skupe svoja krila i uginu. Najzad, kategorički, reči, kao i mi sami, kako bi živele na miru, trebaju svoju privatnost. Nesumnjivo one vole kada promislimo i kada osećamo, pre nego što ih upotrebimo; ali one takođe vole kada napravimo pauzu; kako bismo ih postali nesvesni. Naša podsvest je njihova privatnost, naša tama je njihovo svetlo… Ta pauza je napravljena, taj veo mraka je spušten, kako bi se reči namamile da se okupe u jedan od onih brzih brakova koji su savršene slike i koji stvaraju večnu lepotu. Ali ne – ništa se od svega toga neće dogoditi večeras. Male jadnice su van sebe; neposlušne, neljubazne, neme. Šta one to mrmljaju? “Vreme je isteklo! Tišina!”

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: