Likovi nahranjeni iluzijama („Feb je čekao olovku“, Brano Mandić)

SHARE:

Nikola Nikolić
Likovi nahranjeni iluzijama

To što je roman popularniji od pripovjetke dokaz je ljenosti današnjih čitalaca. I tu nije jedini nesrazmjer: nijedna se druga književna forma po traženosti ne može mjeriti s njim – da ne pričamo o poeziji, ili, ne daj bože, drami. A mora se priznati da je kontradiktorno to što većinu čitalaca privlači upravo najobimnija forma. Dakle, problem je u domenu metafizike. U romanu postoji nešto što godi podsvijesti. Dok zbirka pjesama ili priča zahtijeva punu posvećenost, budnost od prvog do posljednjeg reda, roman dopušta momente opuštanja: usljed ograničenosti na jedan pripovjedački tok, on se shvata kao najjednostavniji čitalački izazov. Lakše je držati se jednog svijeta, makar se protezao i na petsto stranica, nego li u svega stotinak njih izmijenjati više različitih motiva, pristupa, konteksta. Što prije dorasti djelu, ovladati njime, upiti piščevu namjeru i potom se sa startnom dozom sigurnosti prepustiti narativnim brzacima i mrtvajama – najčešće se očekuje i dobija od romana, najbrže zadovoljava konzumenta.

Iz ovog razloga lakše je čitati i zbirke priča koje su na neki očigledan način povezane, koje su po mogućnosti stavljene u isti prostorni, vremenski ili tematski okvir. Međutim, za dobru knjigu to ne mora biti nužna pretpostavka. Važnija je umjetnička izvedenost svake priče ponaosob. „Feb je čekao olovku“ Brana Mandića spada u djela čiju koheziju ne održava pomenuta povezanost, već ujednačen stil koji ga izdvaja iz korpusa „već napisanog“, brendira ga, da se izrazim marketinški. Drugačije rečeno, ko god prokrstari područjem između bijelih korica, koje s dva gvozdena kreveta podsjećaju na jednodimenzionalnu repliku bolničke sobe, uvjeriće se u onu staru spisateljsku istinu: nije bitno šta je napisano, već kako je napisano.

Mandićev prozni prvijenac, početkom godine objavljen pod etiketom mlade podgoričke kuće „Žuta kornjača“, otkriva nam detaljnog promatrača svijeta. Pišući o takozvanim „malim ljudima“, akterima svakodnevice koje možemo a i ne moramo uočavati, on pojedinačne živote prikazuje kao šrafove koji održavaju skalameriju savremenog društva. Priče od kojih se sastoji „Feb“ tako podsjećaju na epizode serije koja iz različitih uglova rasvjetljava našu epohu. Ipak, zajednička im je intenzivna fokusiranost na likove – njihove kretnje, postupke, naume, dileme, sve one svagdašnje alatke koje nastoje da sjutrašnjicu učine izvjesnijom. Druga je stvar što se takvi pokušaji često završe krahom. Uz stalno prisutnu ironiju, nekad jedva osjetnu, nekad surovo direktnu, pisac predočava da i pored upornog manevrisanja svaki život zavisi od spleta okolnosti i da ga je stoga najzdravije analizirati s autoironijske tačke gledišta. Ogoljeni, tranžirani, izloženi pred nama poput bića palih u nekom gigantskom socijalnom eksperimentu, „febovci“ podsjećaju kako neumjerena očekivanja vode u fatalnu precijenjenost života.

Ovako živim (anti)junacima autor je opredijelio dvije pozornice: jedna je stacionirana u inostranstvu (Americi), a druga, veća, u Crnoj Gori. Uprkos tome što su međusobno udaljene, obje podliježu istim silama. Time se ukazuje na univerzalnost dobrih i loših ljudskih strana. Globalizacija je skratila kilometre, približila vremenske zone, učinila da kulturne osobenosti u praksi gube na značaju, a da primat preuzimaju novi modeli izražavanja. To brisanje razlika i ukrštanje sudbina vidi se, recimo, u sceni kada Bob iz Nju Meksika i Stojmen iz Bugarske, u prikolici, negdje na rubu pustinje, na televizoru prate izvještaj o prvim žrtvama velikog požara. Ovdje se krije simbolika koja (možda i bez prvobitne autorove namjere) nadilazi žitija dvojice sapatnika. Zahvaljujući upečtaljivim scenama, naizgled bezazlene priče porađaju dublji smisao. Mandić uspijeva da u tim kratkim rezovima osvijetli ni manje ni više nego apokaliptičnu budućnost. Mali je korak između lokalnog i globalnog. Naše djelovanje se, htjeli mi to ili ne, urezuje u koru planete. Odakle god da dolazimo i šta god da smo radili u prošlosti nećemo moći da izbjegnemo scenario kojeg čovječanstvo nameće Zemlji. Poput Amerikanca i Bugarina, slučajnih cimera, ujedinjenih u lutanju, svešćemo se na nijeme posmatrače sopstvenih nedjela. Jer kod konačnog epiloga individualizam će djelovati beznačajno, ali će kolektivno u posljednjim časovima biti bolno svjesno svoje krivice.

Feb je čekao olovku, Brano Mandić, Žuta kornjača, Podgorica, 2015.

Feb je čekao olovku, Brano Mandić, Žuta kornjača, Podgorica, 2015.

Uprkos filmski razigranim kadrovima koji karakterišu priče stranog predznaka – od Feba koji se batrga između proživljenog i zapisanog do bivšeg vojnog obavještajca Džona K koji ne može da pobjegne od halucinacija – ovdašnjim čitaocima nesumnjivo će pitkiji biti tekstovi iznikli s crnogorskog područja. Čini se da pojedina mjesta, poput Bara i Podgorice, u Mandićevoj poetici zauzimaju posebno mjesto, nameću se kao čvorišta piščevog iskustva. Naravno, to nije umjetnički relevantan podatak, ali primjetno je da autoru čak i u pričama „lokalnog“ tipa polazi za rukom da nepretenciozno provuče sudove o onome što obično izmiče oku. Iz usputnih opažanja nastaju nova tumačenja već poznatih stvari; stvarnost zavisi od posmatrača, poručuje autor, od njegovog trenutnog emotivnog stanja. Sugestivno je prikazan dječački strah od ankera preostalih nakon izgradnje luke, koji u dubinama kraj gatova vrebaju skakače, a zanimljiva je i brzopotezna dekonstrukcija jednog urbanog mita nastalog kao razultat pogrešnog projektovanja stvarnosti: „Krenuo je stepenicama prekrivenim staklom i kesama od plastike, svuda niz obalu puno je zavoja, pocrnjele krvi, kao da se dolje vodi rat i kao da ovo nije centar grada. Je li rekao kanjon? Pa ne može se reći kanjon, jer to je korito od trideset metara, ali kad siđeš ispod zadnje stijene više se ne vide zgrade, sišao si u prostor koji nema veze sa gradom, a on iz grada mora da bježi jer ne želi da odustane“. Neće samo Podgoričani porazmisliti o ovakvoj perspektivi (opjevane rijeke, u ovom slučaju) – to je fenomen svojstven i drugim sredinama, kada razglednica izgubi vezu sa stvarnim stanjem, iskrivi realnost, kada više prikriva nego li otkriva.  

Tu su i priče koje se bave najintimnijim, porodičnim pitanjima, onim koja nastaju među četiri zida. Ubrzano življenje, međusobna otuđenost najbližih, potraga za vlastitim identitetom u vremenu čiji vihori razobličuju svako moguće utočište. Ovdje naročito valja spomenuti priču „Koko i Raden“, odu ispraznim životima. Bračni par obuzet trivijalnim poslovima, zarobljen tehnologijom – tvit komunikacijom – kolotečina kojoj se kraj ne nazire čak ni kada se desi revolucionarna promjena u liku djeteta. „Jedan sam od komšija koji sluša njihove svađe i nebrojeno puta zvao sam policiju, centar za socijalni rad. Postoji mogućnost da ih zoveš preko mreže. Uzmite im Kolina, napisao sam. Dijete je najebalo, znao sam, pored takvih roditelja, ljudi bez pigmenta, bez srca, jebenih aktivista. Pitao sam se jesu li Koko i Raden od raspadljivog materijala ili će i njihova duša zasjati sudnjeg dana, kao sunce nad srušenim gradom“. Priča „Moj aligator“ turobno je svjedočanstvo o krhkosti tinejdžerskih snova, o tome kako nesrećan položaj zvijezda spušta sa bicikla u invalidska kolica, „Eterius“ podsjetnik da su ratni ožiljci najotporniji parazit, dok u priči „Ranjen suncem juga“ starost čezne za labudovom pjesmom, mada se sudbina tome protivi kao za inat, jer u dubokim godinama „svaka želja ima moć da podmladi“. Mandićevi likovi se hrane iluzijama. On predstavlja iluzije kao pogonsko gorivo bez kojeg se ne može, ali čiji je najveći domet tek prolazna satisfakcija. Na koncu – to ne treba da nas zabrinjava ili čudi: sve je to dio opšteg trenda prolaznosti, a svaku sličnu varku treba prihvatati kao dodatni poen u igri kojoj je u startu određen rezultat.

Svakako se ne smije zaobići još nešto što Mandićevo pismo čini specifičnim. Riječ je o korišćenju tehnike „naknadne motivacije“. Stiče se utisak da priče počinju negdje iz sredine – tek kasnije uviđa se opravdanost uvodnih, razuđenih rečenica. Kada ih načnete, osjećate se kao da ste iznenada pali u vodu i gledate za šta se prvo možete uhvatiti. Ovo ne doprinosi samo napetosti radnje, već stvara opreznog čitaoca, transformiše ga u jednog od likova, u aktivnog sudionika svega napisanog. Zbog toga je „Feb“ literatura za posvećene ljubitelje književnosti, za one koji vole da prate tragove, čitaju između redova. Mandićev „Feb“ ište pustolova kojeg neće biti strah od pučine opasane pravom linijom horizonta, koji neće čeznuti za plutačama, nego naprotiv – koji će u tekstu tražiti adrenalin.

nikola nikolic