Korespondencija: Franc Kafka i njegov otac (I) Kafka je celog svog života imao problematičan i traumatičan odnos sa ocem. Bezdušno tretiranje svog deteta, sa svim pratećim katastrofalnim posledicama, pisac je sumirao u podužem pismu.

Među stotinama pisama koje je Franc Kafka napisao tokom svog kratkog života nalaze se i njegova prelepa i srceparajuća ljubavna pisma, kao i njegove sjajne poruke prijatelju iz detinjstva o tome šta knjige čine za ljudsku dušu. Iako ga je najviše odlikovala izuzetna dubina introspekcije i samopreispitivanja, ništa u tom smislu ne prevazilazi pismo od 47 stranica koje je napisao svom ocu Hermanu u novembru 1919 — nešto najbliže autobiografiji što je Kafka ikada napisao.

Podstaknut u velikoj meri raskidom veridbe sa Felis Bauer, gde je Hermanovo aktivno neodobravanje te veze bilo toksično i dovelo do otuđenja oca i sina, 36-godišnji Kafka je odlučio da ga smatra odgovornim za emotivno zlostavljanje, dezorijentišuće dvostruke standarde i stalno neodobravanje koji su zagorčavali njegovo detinjstvo – ovo pismo predstavlja odmeren, ali jak izliv tuge i razočarenja nakupljenih tokom trideset godina.

Njegove optužbe mučne su na dva nivoa: kada posmatramo to u svetlu onoga što su psiholozi otkrili u decenijama koje su usledile od tada — da naš rani emotivni kontakt sa roditeljima duboko oblikuje naš karakter, postavljajući temelje za emocionalne navike i obrasce povezivanja koji u velikoj meri utiču na ono što unosimo u sve nardne odnose u životu, bilo da proširuju ili sužavaju našu sposobnost za „pozitivnu rezonancu“, što zavisi od toga koliko su ti formativni odnosi bili nežni ili štetni. Za one među nama sa sličnim iskustvima, bilo da su te odnose izazivali otac ili majka, Kafkino pismo njegovom ocu istovremeno je bolno i neobično utešno u potvrđivanju zajedničke stvarnosti. Kafka piše:

    Dragi oče,

Nedavno ste me pitali zašto tvrdim da Vas se plašim. Kao i obično, nisam uspeo da smislim bilo kakav odgovor na Vaše pitanje, delom iz samog razloga što vas se plašim, a delom zato što bi objašnjenje razloga za ovaj strah značilo da ulazim u mnogo više detalja nego što bih mogao i približno da imam u vidu dok govorim. A ako sada pokušam da Vam dam odgovor u pisanoj formi, on će i dalje biti veoma nepotpun, jer me, čak i pismeno, ovaj strah i njegove posledice sputavaju u odnosu na Vas i zato što veličina ove stvari daleko prevazilazi okvire mog pamćenja i moje moći rasuđivanja.

Kafka pruža sliku očeve emotivne tiranije i izlaže šta se nada da će pismo učiniti za oboje:

    Vama se stvar uvek činila vrlo jednostavnom, barem u onoj meri u kojoj ste o tome govorili preda mnom, a indiskriminišuće pred mnogim drugim ljudima. To je manje-više izgledalo ovako: ceo život ste vredno radili, žrtvovali sve za svoju decu, pre svega za mene, samim tim ja sam živeo lepo i na visokoj nozi, bio sam potpuno slobodan da učim šta god sam hteo, i nisam imao razloga za materijalne brige, što znači za brige bilo kakve vrste. Niste očekivali nikakvu zahvalnost za ovo, znajući šta je „dečja zahvalnost“, ali ste očekivali bar neku vrstu predusretljivosti, neki znak saosećanja. Umesto toga, uvek sam se krio od Vas, u svojoj sobi, među svojim knjigama, sa ludim prijateljima, ili sa ekstravagantnim idejama… Ako sumirate svoj sud o meni, rezultat koji ćete dobiti, iako mi na teret ne stavljate ništa neprikladno ili zlobno (sa izuzetkom možda mog poslednjeg bračnog plana), jeste da me optužujete za hladnoću, otuđenost i nezahvalnost. I, štaviše, optužujete me tako da izgleda kao da sam ja kriv, kao da sam možda mogao, kao dodirom volana, da upravim sve u drukčijem pravcu, dok Vi niste ni za šta ni najmanje krivi, osim za to da ste bili previše dobri prema meni.

Ovaj, Vaš uobičajeni način kako to predstavljate, smatram tačnim samo u onoj meri u kojoj verujem da ste potpuno nevini po pitanju našeg otuđenja. Ali i mene se u istoj meri nema za šta kriviti. Kad bih mogao da Vas nateram da ovo priznate, onda bi bio moguć – ne mislim novi život, oboje smo prestari za to – ali ipak mir neke vrste; ne prestanak, ali ipak, smanjenje Vaših neprestanih prekora.

Ali tu se sličnost završava. Kafka u svom ocu vidi sve što on sam nije — čoveka „zdravlja, apetita, jakog glasa, rečitosti, samozadovoljstva, dominacije ovozemaljskog, izdržljivosti, prisustva duha, poznavanja ljudske prirode, rađenja stvari u velikim razmerama, naravno i sa svim nedostacima i slabostima koje idu uz ove prednosti i u koje Vas Vaš temperament i ponekad Vaša preka narav gura.” Muka koja proističe iz ove različitosti temperamenata u kombinaciji sa disparitetom moći između roditelja i deteta poznata je svima koji su imali slično detinjstvo. U pitanju je stalno nametan, sa različitim stepenom sile, osećaj da je roditeljska verzija stvarnosti uvek tačna jednostavno na osnovu autoriteta i da dete iz svoje potčinjenosti uvek greši. I tako dete internalizuje hroničnu krivicu za nepravdu.

Sa klasičnim dečjim ciklusima optužbi i pravdanja u razumevanju štetnog ponašanja roditelja, Kafka razmatra očeve nedostatke, jednako sa bolom i sa saosećanjem:

    Bili smo toliko različiti, i u našoj različitosti toliko opasni jedan za drugog da bi neko ko bi pokušao unapred da zaključi kakvi bismo jedan prema drugom bili – ja, dete koje se polako razvija, i Vi, odrasli muškarac – mogao pretpostaviti da biste me Vi prosto pregazili da od mene ništa ne ostane. Pa, to se nije desilo. O nečemu što je živo ništa se ne može unapred zaključiti. Ali možda se dogodilo nešto gore. I dok govorim ovo, sve vreme bih Vas molio da ne zaboravite da ja nikada, pa ni u jednom trenutku, ne verujem da je bilo kakva krivica na Vašoj strani. Efekat koji ste imali na mene bio je efekat koji niste mogli a da ne izazovete. Ali trebalo bi da prestanete da to što sam tom efektu podlegao držite za nekakvu naročitu zlobu sa moje strane.

    Bio sam plašljivo dete. Uprkos tome, siguran sam da sam bio i tvrdoglav, kakva su već deca. Siguran sam da je i mene majka razmazila, ali ne verujem da je bilo naročito teško nositi se sa mnom; Ne mogu da verujem da me dobronamerna reč, tiho hvatanje za ruku, ljubazan pogled nisu mogli naterati da uradim bilo šta što se od mene tražilo. Vi ste, opet, u suštini ljubazna osoba, mekog srca (ono što sledi neće biti u suprotnosti sa ovim, govorim samo o utisku koji ste ostavili na dete), ali nema svako dete izdržljivosti i neustrašivosti da istraje u traženju ljubaznosti koja leži ispod površine. Prema detetu se možete ophoditi samo onako kako ste i sami konstituisani, energično, bučno i temperamentno , a u ovom slučaju Vam se to činilo izuzetno prikladnim, jer ste hteli da me vaspitate da budem jak, hrabar dečak.

Kafka govori o jednom naročito traumatičnom događaju kada je jedne noći, kao dečak, plakao da mu donesu vode — „ne, siguran sam, zato što sam bio žedan, već verovatno delimično da bih dosađivao, a delimično i da bih se zabavio“, objašnjava on uz naučenu apologiju koja dovodi u pitanje realnosti, što je poneo sa sobom u zrelo doba — sve dok se njegov otac nije toliko naljutio da je malog Franca izvukao iz kreveta, izneo ga na balkon i ostavio ga samo u spavaćici, zatvorivši vrata. Kafka piše:

    U periodu nakon toga sam postao veoma poslušan, ali mi je to nanelo unutrašnje povrede. Ono što je za mene bilo sasvim razumljivo, to besmisleno traženje vode i izuzetan užas od iznošenja napolje bile su dve stvari koje ja, kakva je moja priroda, nikada nisam mogao pravilno da povežem jednu sa drugom. Čak godinama kasnije patio sam od mučne uobrazilje da će ogroman čovek, moj otac, vrhovni autoritet, doći i praktično bez ikakvog razloga uveče me izvaditi iz kreveta i izvesti na [balkon], a to je značilo da njemu ne predstavljam ništa.

U dirljivom lamentu, Kafka se žali na stav svog oca prema njegovim akademskim i kreativnim poduhvatima:

    Trebalo mi je malo ohrabrenja, malo dobronamernosti, malo otvaranja puteva, umesto da mi ih blokirate, mada naravno iz dobre namere da me naterate da idem drugim putem. Ali nisam bio sposoban za to… U to vreme, i mislim na to vreme u svakom pogledu, trebalo mi je ohrabrenje.

Razmišljajući o posebno opresivnoj „intelektualnoj dominaciji“ svog oca, Kafka govori o naročitom teretu koji nose deca čiji su roditelji sopstvenim naporima uspeli da izađu iz siromaštva. (U stvari, Herman je odrastao u porodici srednje klase, ali je voleo da mitologizuje nevolje iz svoje mladosti nakon što je postao uspešan biznismen.) Sa prodornim uvidom u sindrom samopravednost koja zadesi mnoge takve self-made ljude, jer veruju u sopstveni mit o svemoći, Kafka piše:

    Do sada ste napredovali samo svojom energijom i kao rezultat toga stekli ste neograničeno poverenje u svoje mišljenje. To još nije bilo tako zaslepljujuće za mene kao dete kao kasnije za dečaka u kojeg sam odrastao. Iz svoje fotelje vladali ste svetom. Vaše mišljenje je bilo tačno, svi drugi su bili ludi, divlji, meshugge, nenormalni. Vaše samopouzdanje je zaista bilo toliko veliko da uopšte niste imali potrebu da budete dosledni, a opet nikada niste prestajali da budete u pravu. Dešavalo se ponekad da nemate nikakvo mišljenje o nekoj stvari i da su kao rezultat toga sva mišljenja koja su uopšte bila moguća u vezi sa tom materijom bila nužno pogrešna, bez izuzetka. Bili ste u stanju, na primer, da nagazite Čehe, pa Nemce, pa Jevreje, i štaviše, ne samo selektivno nego u svakom pogledu, gde na kraju niko nije ostajao, osim Vas. Za mene ste dobili enigmatični kvalitet koji imaju svi tirani čija su prava zasnovana na njihovoj ličnosti, a ne na razumu.

Još jednom, Kafka se vraća na to kako ga je očevo iskrivljeno i solipsističko viđenje stvarnosti do krvi povređivalo izazivanjem sumnje i neizvesnosti:

    Sve ove misli, naizgled nezavisne od Vas, od početka su bile opterećene Vašim omalovažavajućim sudovima; bilo je gotovo nemoguće to izdržati a istovremeno razraditi svoju misao sa bilo kakvom merom potpunosti i postojanosti.

Jedan posebno čest oblik omalovažavanja bila je Hermanova navika da odbacuje sve što je uzbuđivalo i inspirisalo mladog Franca, neminovno uništavajući dečakov interes da se bavi bilo čime – to je naročita otrovnica za imati je u svom gnezdu ideja u nastajanju. Kafka piše:

    Trebalo je samo biti srećan zbog ovoga ili onoga, biti ispunjen mišlju o tome, doći kući i pričati o tome, da bi kao odgovor dobio ironičan uzdah, odmahivanje glavom, kuckanje po stolu prstom… Naravno, nije se moglo očekivati da ćete biti oduševljeni svakom detinjastom trivijalnošću, kada ste bili u stanju uznemirenosti i brige. Ali nije u tome bila stvar. Naprotiv, usled svoje antagonističke prirode, niste mogli a da uvek i neizbežno ne izazivate kod deteta takva razočarenja; i još više, ovaj antagonizam, ovo gomilanje materijala, neprestano se pojačavalo; na kraju je taj obrazac dolazio do izražaja čak i ako ste nekada bili istog mišljenja kao i ja. Konačno, ova dečja razočarenja nisu bila obična životna razočarenja, već su, pošto su uključivala Vas, ličnost od najveće važnosti, gađala u samu srž. Hrabrost, odlučnost, samopouzdanje, oduševljenje ovim i onim, nisu mogli da traju ako ste bili protiv toga ili čak i ako je Vaše protivljenje bilo samo pretpostavljeno; a trebalo je to pretpostaviti u skoro svemu što sam radio.

Pišući ovo pismo samo pet godina nakon što je Frojd uveo koncept narcizma i pola veka pre nego što je narcistički poremećaj ličnosti klasifikovan u psihijatrijskoj Bibliji Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje, Kafka nudi savršenu i pronicljivu dijagnozu svog oca:

   Ono što mi je uvek bilo neshvatljivo je Vaš potpuni nedostatak osećanja za patnju i sramotu koju ste mogli da mi nanesete svojim rečima i sudovima. Kao da niste imali pojma o svojoj moći. I ja sam Vas, siguran sam, često povređivao onime što sam govorio, ali tada sam uvek znao, i bolelo me je, ali nisam mogao da se kontrolišem, nisam mogao da zadržim reči, bilo mi je žao čak i dok sam ih izgovarao. Ali Vi ste bez mnogo muke udarali svojim rečima, nikoga Vam nije bilo žao, niti dok se to događalo niti posle, u borbi sa Vama čovek se osećao bespomoćno.

Svako ko je delio život sa narcisoidnom osobom prepoznaje, naravno, hronično otpuštanje takvih dvostrukih standarda i njihove brojne manifestacije u svim oblastima u kojima se primenjuju neka pravila. Opisujući kako je Herman disciplinovao svoju decu za stolom tokom večere, Kafka ilustruje ovu narcisoidnu tendenciju savršenom alegorijskom anegdotom:

   Glavno je bilo da se hleb seče ravno. Ali nije bilo važno što ste to radili nožem sa kojeg je cedio sos. Moralo se paziti da mrve ne padnu na pod. Na kraju je najviše otpadaka bilo ispod Vaše stolice.

Ono što je najsrceparajuća posledica ovakvih dezorijentišućih dvostrukih standarda je da dete postaje potpuno zbunjeno po pitanju toga šta je ispravno a šta pogrešno, jer se čini da se ti standardi stalno menjaju u zavisnosti od toga ko čini stvari, pa dolazi do internalizovanja ideje da je dete uvek krivo. Umesto da drži detetu ogledalo kako bi ono dobilo potvrdu svog doživljaja stvarnosti, takav roditelj umesto toga zarobljava dete u lavirintu ogledala koja nikada ne daju tačnu ili statičnu sliku. Oni koji su ovo doživeli znaju kako to lako metastazira u duboko ukorenjeno uverenje da je nečija interpretacija stvarnosti, posebno kada je stvarnost dvosmislena ili neizvesna, uvek pogrešna, manjkava, ona koja je potpuno poništena samim postojanjem tuđeg tumačenja.

Kao posledica potonuća u neizvesnost i samosumnju, Kafka je postajao sve zaokupljeniji svojim telom i zdravljem – opipljivim aspektima stvarnosti:

   Pošto nije bilo ničega u šta sam bio siguran, i jer mi je u svakom trenutku trebala nova potvrda svog postojanja, jer ništa nije bilo u mom sopstvenom, nesumnjivom, isključivom posedu, ustanovljeno nedvosmisleno samo od strane mene — u trezvenoj istini razbaštinjenog sina — prirodno sam postao nesiguran čak i u ono što mi je najbliže, u sopstveno telo.

Piše: Maria Popova
Izvor: themarginalian.org
Prevod: Danilo Lučić

Drugi deo ovog teksta pročitajte ovde.

Pročitajte i tekst o tome šta je Kafka smatrao da je moć muzike i u čemu je smisao stvaranja umetnosti.

    

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: