Kafka o moći muzike i smislu stvaranja umetnosti

Muzika je zvuk duše, direktan glas ličnog sveta, govorio je Kafka

„Bez muzike bi život bio greška“, ustvrdio je Niče, jedan iz niza slavnih mislilaca koji su kontemplirali na temu moći muzike. Dve generacije kasnije, Franc Kafka (1883 – 1924), još jedan pisac, potišteni genije sa talentom za rasvetljavanje kroz snažne, mračne objave, bavio se ovom temom u razgovorima kroz šetnju sa mladim saputnikom i sabesednikom Gustavom Janouhom. Janouh je te dijaloge objavio u knjizi „Razgovori sa Kafkom“.

Tokom jedne šetnje, u leto 1922. godine, razgovor se okrenuo ka muzici, umetnosti koju je tada sedamnaestogodišnji Gustav žarko želeo da studira, ali mu je njegov otac to zabranjivao. Kafka kaže svom sagovorniku:

Muzika je zvuk duše, direktan glas ličnog sveta.

U nastavku razgovora, kada je Gustav pokazao svom mentoru priču koju je napisao pod nazivom „Muzika tišine“, Kafka detaljno obrazlaže kako muzika baca svoje čini na dušu:

Sve što živi je u proticanju. Sve što živi emituje zvuk. Ali mi opažamo samo deo toga. Ne čujemo proticanje krvi, rast i truljenje tkiva naših tela, zvuke hemijskih procesa u nama. Ali naše osetljive ćelije, vlakna mozga i nerava i kože impregnirana su ovim nečujnim zvucima. Ona trepere odgovarajući na okruženje. Ovo je osnova snage muzike. Možemo da oslobodimo ove duboke osećajne vibracije. Da bismo to uradili, prihvatamo se muzičkih instrumenata, pri čemu je odlučujući faktor njihov unutrašnji zvučni potencijal. Da tako kažemo: ono što je presudno nije jačina zvuka ili boja tona, nego su to njena skrivena svojstva, jačina kojom snaga muzike pogađa nerve. (Muzika) mora… da uznese do ljudske svesti vibracije koje su, u suprotnom, nečujne i neopažene.. (da donese) tišinu u život… da otkrije skriveni zvuk tišine.

Franz Kafka
“Muzika је direktan glas ličnog sveta”: Franc Kafka

U drugom jednom razgovoru, on iznosi sličnosti i razlike između muzike i poezije (nešto o čemu će Peti Smit razmišljati skoro vek kasnije). Kafka kaže Gustavu:

Muzika stvara nova, suptilnija, složenija i samim tim opasnija zadovoljstva… A poezija nastoji da raščisti tu divljinu zadovoljstava, da ih osvesti, pročisti i samim tim očoveči. Muzika je umnožavanje senzualnog života, a poezija ga, s druge strane, disciplinuje i uzdiže.

Ali Kafka odmah odbacuje sebe kao autoritet kada je reč o muzici:

Muzika je za mene pre kao more… Preplavljen sam, začuđen, zanesen, a još i uplašen, tako užasno uplašen njenim beskrajem. Ja sam, zapravo, loš mornar.

Pa ipak, opseg njegove preplavljenosti možda je i najdirektniji pokazatelj njegove ljubavi. „Ne želim da znam šta nosiš“, napisao je jednom u svojim lepim, dirljivim ljubavnim pismima, „to me zbunjuje toliko da ne mogu da se nosim sa životom“.

Kad se Gustav požali na očev veto na muziku i pita se da li mu to što nosi svoju glavu na ramenima daje prava da se suprotstavi očevim željama i nastavi sa svojom strašću, Kafka proširuje to pitanje na meditaciju o tome zašto umetnici stvaraju:

Korišćenje svoje glave često je najlakši način da se ona izgubi… Naravno, ne kažem ništa protiv toga da studiraš muziku. Naprotiv! … Јake i duboke su jedino one strasti koje mogu da izdrže test razuma… Iza svake je umetnosti strast. Zato se i boriš i patiš zbog svoje muzike… Ali u umetnosti je uvek tako. Čovek mora da odbaci svoj život da bi ga stekao.

U još jednom razgovoru se Kafka vraća na temu i poredi žrtvovanje za umetnost sa žrtvovanjem religioznih posvećenika. U tonu koji podseća na kasnije tvrdnje Simon Vejl da je „pažnja najređi i najčistiji oblik velikodušnosti, а podignuta na najviši nivo isto је što i molitva“ (a šta je drugo umetnost ako ne velikodušnost na najvišem nivou?), Kafka kaže Gustavu:

Molitva i umetnost su strasni činovi volje. Čovek želi da transcendira i pojača uobičajene mogućnosti volje. Umetnost je, kao i molitva, ruka ispružena u tamu i traži neki dodir milosti koji će je preobraziti u ruku koja daruje. Molitva znači izlivanje sebe u čudesnu dugu koja se proteže od nastanka do smrti, potpuno utapanje u nju, da bi se doneo beskrajan zrak u postelju krhke, male kolevke sopstvenog postojanja.

Tekst: brainpickings.com (Maria Popova)
Prevod: M. Jovandić
Foto: Pixabay, Wikipedia

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: