[dropcaps round=”no”]A[/dropcaps]ko mišljenje uzmemo kao neku vrstu opšteg svjetonazora, tj. konkretno kao nivo sposobnosti da se uopšte zauzme bilo kakav stav u odnosu na određenu temu – žao mi je što nisam prespavao Fabra. Pokušaću da iznesem stav o odgledanom djelu, te odnos prema stvarnosti koja iz njega proizilazi, izražavajući se nekim od meni pristupačnih standarda, uređenih prema određenom estetičkom načelu.
Ne žurite sa osudama vi koji zajedno sa mnom odgledaste Olimp, u Sava Centru, na Bitefu u Beogradu: blistavi lakrdijaši, patnici, nadmeni, nedovršeni – rođeni reditelji i glumci, revnosni i odvažni, a sa vama prvi ja. Bez mozga je onaj koji se ustinu nije postidio sebe sama i svog stvaralaštva i bez duše onaj koji mirno spava. Svi mi – koji želimo da stvaramo u pozorištu, morali bismo osvijestiti da je preduslov za to upravo da ostanemo kod kuće. Žao mi je što nisam prespavao Fabra, kažem.
O, kako me boljelo da slušam kako govorite da predstava traje dvadeset i četiri sata, ne shvatajući da upravo krajem počinje, u vidu svojevrsne filosofske meditacije. O, kako je obeshrabrujuće vidjeti koliko nas zarobljava navika, te smo uronili u stvaralačku osrednjost i pustili korijenje. Plaši me prepuni pozorišni bife isto koliko i polu-prazne sale, sve dok je pozorišni djelatnik, kolega i saborac moj, centar svekolike osrednjosti.
Žao mi je što nisam prespavao Fabra – dokle god poziv na jutarnje razgibavanje pozorišni, glumački kolektiv shvata kao osudu na vatru i lomaču.
Žao mi je što nisam prespavao Fabra – sve dok su nam pozorišta puna onih koji se boje da ih publika neće razumjeti.
Žao mi je što nisam prespavao Fabra – jer me suštinski obeshrabruje pomisao na stanje našeg teatra, postavljajući ga u bilo kakav estetički (ili bilo koji drugi) korelat sa odgledanom predstavom.
Moje priznanje nije od toga Fabrovom geniju, koji se jednako dobro i znalački kretao u svakoj oblasti ljudskog duha. Njegovog smisla za doktrinu i široke organske i stvaralačke koncepcije.
Priznanje mi je iskrenog i ličnog poraza, ako sebe više uopšte mogu vidjeti kao pozorišnog djelatnika, u najširem, ili najužem smislu pomenute prakse.
Stava sam da umjetnost, pozorište kao svojevrsna sinestezija konkretno, može da pruži odgovor na suštinska pitanja savremenog čovjeka, u šta me predstava svakako nanovo uvjerila.
Izbjeći ću bilo kakvu vrstu detaljne analize predstave, gdje ponajmanje želim da se bavim zasebnim scenama, pojedinačnim sudbinama, a pogotovo tekstom. Tako, ovo je neka vrsta opštih zapažanja umjetnosti.
Planina Olimp zasigurno predstavlja svojevrsnu pozorišnu ekstazu, koja nas se tiče na više nivoa i u više različitih domena. Prvenstveno, meni važno, jeste govoriti o pozorišnoj formi koju ova predstava ima. Dvadeset-četiri časa trajanja, uvezana u blizak tematsko-idejni okvir gdje je u korelat postavljena ljudska sudbina, njen apsolut i ono što je njezina uslovnost, odnosno – božansko, sakralno ( Dionis ili Bahus), ispunjena su, najblaže rečeno, svime što možemo pobrojati u pozorišni jezik u domenu dramskog i postdramskog, koji se stalno prepliću, iz scene u scenu, te postojanosti svih modela glumačke igre od Stanislavskog (svaka monološka i dijaloška forma kojoj je pristupljeno kroz verbalizaciju igra se ,,po njegovom učenju”), Grotovskog (glumci u ansamblu su nalik na najelitniju vojnu jedinicu po fizičkoj spremi, u inscenaciji žive kao jedno biće, a autor kroz fizički teatar i koreografije vješto manevriše i igra se problematikom antičke tragedije stavljene u odnosu sa savremenim čovjekom i njegovim problemima), Artoa (sve scene koje u suštini nose animalno, magijsko, ritualno riješene upravo sredstvima koja spadaju u prethodno pobrojano, izjednačavanje bitnosti glumačkog zadatka sa svjetlom na primjer), Brehta (svaki uspjeli otklon od onoga što zovemo pozorišnom iluzijom, npr. postavljanje scenske tehnike u prvi plan, gdje glumac postaje i neka vrsta dekoratera po potrebi, itd.).
Slobodno mogu da kažem da Planina Olimp u rediteljskom promišljanju sadrži sve ono što se dešava u modernoj umjetnosti na nivou forme, jasnije – da bi se pronašla nova, upečatljiva i originalna forma, kopa se prošlosti, vrteći se u krug, na taj način upadajući u konkretan pozorišni kliše, na nivou cirkulatornog regresivnog procesa (upotreba projekcija, mikrofona, stavljanja teksta u drugi plan, rasipanje boja itd), tačnije sve ono što smo već ranije mogli vidjeti i kod samog Fabra (koji u Olimpu citira svoje ranije radove), te i kod mnoštva drugih pozorišnih djelatnika (Žoldak, Nekrošijus, Morfov, Ostermajer, Kasteluči itd.). Dakle, forma je prepoznatljiva i ne predstavlja novo, dosad neviđeno niti u jednom trenutku predstave. Sve što se odigralo na sceni, na neki način je već poznato i viđeno, dok je sa druge strane uspjelo da ostane krajnje inspirativno i originalno. Tu se ogleda autorova genijalnost. On nam kroz besomučno dugi scenoslijed (Fabr vrijeme koristi kao sredstvo koje slobodno po bitnosti možemo klasifikovati ekvivalentom glumca na sceni, te trajanje scene amplifikuje njen idejni značaj), govori o nepromjenljivosti i apsolutu tragike čovjekovog postojanja, te herostratske želje za slavom sa druge strane, travestijom i seksualnošću koja kritikuje racionalizam, o svijetu punom unutarnjih bogalja koji se međusobno sudaraju, ekstravagantan sistem vrijednosti koji su mogli ,,izmisliti” samo slijepci, u vidu božije kazne koja ih stiže. Tu se javlja zanimljiv paradoks koji ovoj pozorišnom djelu daje upečatljivu vrijednost – Dionis, ilustrativno pregojazan, ali infantilan, sveti se čovječanstvu, tjerajući ga u ludilo, travestiju, raskalašno, animalno i instinktivno, krv, spermu i znoj, te destrukciju svake vrste. Čovjek, ostaje nemoćan nad apsolutom sopstvene sudbine (,,Ko sam ja, to sudbina zna, bolje nego ja”), dok iracionalno uživa u svemu što je svekoliki vitalizam: bahaćenje i raskalašnost, naslada bilo koje vrste, gdje se od života traži sve , ali bez svijesti o posledicama (što nam svakako zbir antičkih tragedija kao dramski predložak u startu nudi), a autor na kraju predstave u vidu ideje postavlja singularno razrešenje – da objeručke prihvatimo tragediju života, te da u njoj uživamo; dok s druge strane poziva da budemo inovativni i smislimo nešto novo, što jeste svojevrsni paradoks grotesknog sadržaja koji ipak konkretno slavi pozorišnu, a i umjetnost uopšte.
Korelat antičke tragedije i savremenog čovjeka rediteljski je građen na više tematskih nivoa; zanimljivo je kako perfidno kritikuje modernizam i modernog čovjeka koji se moli samo kada mu je nešto potrebno. Sjetimo se Voltera, koji kaže:,,…dok je čovjek siromašan, nije mu potreban bog; čim da pare na zajam, odmah zahtijeva da njegov dužnik bude vjernik. Želim da moj advokat, krojač, sluga i supruga budu vjernici.” Takođe, mnogo pažnje posvećeno je tome da se pozorišnim jezikom ispriča nemogućnost suživota muškog i ženskog, što zapravo jeste doista aktuelna savremena problematika, gdje se otvaraju prostori za seksualnu slobodu i istraživanja svake vrste, koja neće naići ni na kakvu osudu. Tako, autor vješto povezuje antičko i savremeno, iako u kostimu (najjednostavnije bijele plahte koje se različitim načinom vezivanja potpuno ostaju u službi i potrebi bilo koje scene) i prostoru sa jasnom funkcionalnom, simboličkom, likovnom i estetičkom vrijednošću.
Napomenuo bih sveopštu nagost kao fantastičan rediteljski postupak, koji na idejnom nivou postaje kostim – ono što je ljudsko, organsko, koža, krv i meso je ono što je čovječije i u čemu čovjek bitiše sopstvenu tragediju postojanja. Herostratska želja čovjeka kroz jedinstvo boje, bijele i crvene (Svoju pravdu ne miješam s krvlju. Da Pravda pomiješana s krvlju!) jesu često viđen vizuelni efekat kada se radi o antičkoj tragediji, ali Fabr uspijeva da ih održi van banalnog u krajnje estetičko i vizuelno zapanjujuće. Boja je takođe jako zastupljena u označavanju prolaska vremena (godišnja doba), prelazaka iz jedno u drugo emotivno stanje, što je takođe jako često viđen postupak u post-dramskom teatru, ali je predstavom uspješno izneseno do krajnje originalnog i spektakularnog. Tu se javlja, čini mi se, suštinsko pitanje: čime se Fabr bavi? Sinestezija različitih umjetnosti (muzike, slikarstva, vajarstva, baletskih tačaka i dugih koreografija itd.) uvezanih u to esencijalno pozorišno vremensko odredište Sada i Ovdje, koje u ovom slučaju ima trajanje od 24 časa u izvođenju, zasigurno određuju Fabra kao genijalnog pozorišnog djelatnika, koji se ne boji u scenoslijed miješati tridesetominutnu koreografiju, sa, slobodno mogu da kažem, formom skeča u monološkim dionicama koje se izvode na nekoliko različitih jezika (što reditelj preuzima kao svojevrsni postupak koji mu idejno služi da potcrta nivo nerazumijevanja između likova sa jedne, te da generalizuje problematiku na kompletan ljudski rod sa druge strane), igrajući se tim načinom; svakom mogućom pozorišnom poetikom, gdje je sve patvoreno, a ništa nije; te da pri tome ne upadne u ilustraciju (koja nije namjerna, potcrtana i promišjena u idejnom kontekstu) i bilo koju vrstu larpurlartističkih naslada; za koje je uistinu bilo mnogo mjesta, a nema im ni traga! Fabr slavi čovjeka, katarzično identifikujući publiku sa opštim, ljudskim, a ne božanskim, iako je Dionis glavna uloga čiji monolozi u vidu protagoniste narativno oblikuju predstavu, pa i njen sami kraj. Brehtovski je momenat kada Dionis izađe pred publiku i u poslednjem monologu iznese autorov stav: sudbina je apsolut, a jedino što nam ostaje jeste da prihvatimo sopstvene tragedije i da u njima uživamo! (Fabr nam omogućava da zamislimo srećnog Edipa).
Dvadeset i četiri časa izvedbe jako je puno vremena da se ,,traže” sitne greške, ilustracije i larpurlart. Olimp je predstava koja apsolutno ne dopušta takve stvari, a Jan Fabr uistinu jedan od velikana pozorišne djelatnosti, sa ingenioznom maštovitošću i beskrajno autentičnim pozorišnim jezikom. Ako pozorišnu umjetnost prihvatimo kao Pekićevu sobu za razbijanje stakla; meni ne ostaje ništa nego da poređam i verbalizujem svaku opštost koju ste i sami vjerovatno učitali.
Sav taj divni spektakl me je duboko zamislio i učinio da se postidim našeg pozorišnog stvaralaštva, te shvatanja pozorišta uopšte.
S toga – žao mi je što nisam prespavao Fabra.
Drage kolege, a sa vama prvi ja, nadam se da ćemo dobro razmisliti prije nego krenemo u novi pozorišni proces.
(,,Prošlost bješe lijepa i budućnost će biti takva, samo je sadašnjica u škripcu!”)
Ako to ne uradimo, valja nam zatvoriti pozorišta, raspustiti ansamble i nadati se da će biti bolje. Za 200-300 godina.
Tekst: Damjan Pejanović
Foto: Jelena Janković (facebook.com/jelenajankovicphotography/)