Arhipelag Japan („Fascinantni Japan“, Ilja Musulin)

SHARE:

Kako bih svoj čitalački opseg učinio raznovrsnijim, već neko vrijeme nastojim da se koliko-toliko povinujem planskom čitanju. Često mi odzvanja očeva pridika: „Pusti se trivijalnih stvari. Ne možeš biti pravi čitalac i pisac dok ne pročitaš klasike.“ A kad god zaređam s klasicima, proganja me to što ne držim korak s najnovijim naslovima. Redosljed me vraća u ravnotežu. Klasik, pa nešto novo iz regionalne ili svjetske književnosti, pa na koncu nešto iz publicistike ili stručne literature. Desi se i da omašim. Naiđe mi „crna trojka“. Posljednji ciklus bio je, međutim, više nego pozitivan. Nakon što su me „pomjerili“ Strindbergov „Brak“ i „Pjevač u noći“ Olje Savičević Ivančević, Ilja Musulin mi je „Fascinantnim Japanom“ priredio nezaboravan ugođaj spoznaje jednog dalekog, lokalizovanog „Alefa“.

Izdavačka kuća „Tanesi“ prepoznatljiva je, između ostalog, po misionarskoj težnji da pripadnicima „bhsc“ jezičkog područja približi književnost Zemlje izlazećeg sunca. Tako su, osim edicije „Tokojo“, u biblioteci „Maboroši“ (što se prevodi kao san, vizija ili iluzija) dosad objavljena brojna djela japanskih klasika i predstavnika savremene japanske proze. Uz odveć slavnog i višestruko prevođenog Mišimu, te nobelovce Kavabatu i Kenzabura, čitaoci imaju priliku da se upoznaju i sa drugim polom bogate zaostavštine čiji su nosioci Đunićiro Tanizaki, Nacume Soseki, Osamu Dazai i ostali. Cilj „Tanesija“ da što sveobuhvatnije predstavi ovu misterioznu carevinu vidi se i po dvijema Musulinovim knjigama koje ne pripadaju beletristici – „Japanu iznutra“ i već spominjanom „Fascinantnom Japanu“.

Doktor teorije religije, prethodno magistar na temi budizma u srednjovjekovnoj japanskoj književnosti, Ilja Musulin je uvezao svoje akademsko znanje sa iskustvom gotovo dvodecenijskog života u Japanu. Kao rezultat mješavine posrednog i direktnog upliva u stvarnost dalekoistočne države nastalo je više stotina članaka o raznim aspektima njenog postojanja, koje su godinama prenosili RTS i Tanjug. Pažljiv odabir i sistematizacija tako obimnog materijala bez dileme se mogu nazvati pionirskim poduhvatom, pošto smo „Fascinantnim Japanom“ dobili estetski prefinjeno djelo hibridnog karaktera – ono se čita kao kombinacija vodiča, putopisa i esejističkog promišljanja najrazličitijih fenomena japanske svakodnevice. Motiv „Alefa“ upotrijebio sam zbog raznolikosti tema koje autor obrađuje. Na izvjestan način, u knjizi od nepunih 300 stranica upakovan je čitav jedan neobični svijet, enciklopedija u malom, što se može zaključiti i po segmentima u koje je izdijeljena: Kultura i svakodnevni život, Društvo, Hronika, Nauka i tehnologija i Istorija.

„Fascinantni Japan“, Ilja Musulin, Tanesi, Beograd, 2016.

„Fascinantni Japan“, Ilja Musulin, Tanesi, Beograd, 2016.

I pored globalizacijskog približavanja kultura, odnosno umanjivanja prostornih i vremenskih distanci, Japan je i danas velika nepoznanica za veći dio planete. Tome, s jedne strane, doprinose senzacionalistički tekstovi po Internetu koji ovu državu predstavljaju isključivo stvarnim ili izmišljenim bizarnostima, a sa druge strane tu je njena burna istorija, koja kao da je građena po scenariju za neki maštoviti epski serijal. Širenje budizma, njegovo ukrštanje sa autohtonom šinto religijom, borbe klanova, uspon samuraja – vladajuće klase ratnika, dvoipovjekovna izolacija pod Tokugava šogunatom, skoro pa nasilno otvaranje granica prema svijetu (Meiđi obnova), militarizam nove carevine i apokaliptično okončanje njenog ekspanzionizma, okupacija, demokratizacija i vrtoglav napredak tehnologije – vjekovi društvenih i tektonskih potresa stvorili su naciju jedinstvenog kulturološkog kova. Japan je rastao i mijenjao se u naglašenom sadjejstvu prirode i ljudi. Ostrvska priroda zemlje od davnina je uticala na promjenljiv odnos sa ostatkom svijeta, a i nadaleko čuveni seizmički nemiri znali su da ostave traga na politici. Nakon razornog Kanto zemljotresa iz 1923. godine japanski šovinizam bio je na vrhuncu, jer su mnogi Korejanci bili izloženi torturi zbog lažnih optužbi za pljačke tokom vanrednog stanja. U idućim decenijama osvajačka kampanja zasnovana na ideji etničke superiornosti opustošila je istočnu i jugoistočnu Aziju. Druga krajnost te sudbonosne kopče s podnebljem može se ilustrovati kroz prepuštanje očajnika ćudima guste šume, rastakanje života u kolopletu vegetacije. Musulin svjedoči o ozloglašenoj šumi Aokigahara, koju samoubice vide kao odlično mjesto za odlazak u smrt: „Ono što izaziva jezu i crne slutnje je dah smrti koji je prožima: Aokigahara je odredište gde svake godine više desetina ljudi svojevoljno ode na put bez povratka, šuma u kojoj leševi usamljeno leže na zelenom tepihu i tužno vise sa drveća“.

Ukoliko pasusi poput navedenog čak i na trenutak zaiskre senzacionalizmom, ta početna bombastičnost ne stoji sama za sebe, već je polazište za dublje ispitivanje. Japan je zemlja velikih kontradiktornosti. Prosječno najviši životni vijek, paralelno sa jednom od najviših stopa samoubistava u svijetu. Svjetlost i tama izviru jedna iz druge. Za ovakve pojave odgovoran je savremeni način života armiran tradicionalnim obrascem ponašanja. Japanci su za naše poimanje isuviše tačni, pedantni i radni. Opet, snažno osjećanje stida i savjesnosti često ih vodi istovremeno tragičnim i komičnim postupcima. Endemske osobine javljaju se u koju god sferu da zaviriš. „Karoši“ je naziv za smrt od prekomjernog rada. Agencije za izvinjavanje su firme preko čijih uposlenika stidljivi (a pretjerano savjesni) Japanci žele nekome da upute izvinjenje. Skockan je i cjenovnik: ako želiš da ti fiktivni rođak ili kolega pred oštećenim padne na koljena i zaplače – više košta, spremi još koji štek jena. Tu su i specijalni ljubavni hoteli, mjesta u kojima stidljivi parovi traže potpunu intimu. A u posljednje vrijeme naročito je izraženo umnožavanje „hikikomorija“ (tj. „zatvorenih“): u pitanju su mladi u dvadesetima, mjesecima svojevoljno izolovani u mraku vlastitih soba, nesposobni da se suoče sa imperativom uspjeha na obrazovnom i profesionalnom planu.

Nije zapostavljena, podrazumijeva se, ni druga, svjetlija strana. O njoj autor piše s posebnom posvećenošću, u želji da prikaže Japan kao poligon čitavog spektra uspješno izvedenih socijalnih, ekonomskih i tehnoloških eksperimenata, koji su danas uzdignuti na rang nezaobilaznih elemenata društva. Akihitovo carstvo perjanica je tehnoloških inovacija. Arhipelag sačinjen od četiri veća i hiljade manjih ostrva nikad se nije mogao podičiti prirodnim zalihama, ali je kodeks fanatične posvećenosti dobrobiti zajednice izgradio samoodrživ sistem, uvijek za korak ispred globalnih trendova. Problem prostorne stiješnjenosti samo je izazov više, injekcija kolektivnog adrenalina. Japanci, recimo, ulažu čak 60 milijardi eura u izgradnju željeznice između Nagoje i Tokija, duge 286 kilometara. Kako obalom od ranije prolazi pruga, za novu će se iskoristiti teško prohodni planinski teren, pa će se čak 86% trase probijati kroz tunele! Njom će u skorijoj budućnosti tutnjati „maglev“ vozovi i to brzinom većom od 500 kilometara na čas. Glagol „tutnjati“ refleksno sam potegao kao povremeni korisnik šklopocije na liniji Podgorica-Bar. Istina je da će „maglev“, zapravo, pomoću magnetnog polja levitirati iznad šina, što će rezultirati bešumnim gutanjem ogromne relacije za svega četrdesetak minuta. Usporedbe radi, crnogorske kloparajuće preteče deset puta manju udaljenost ljetos su savladavale za duplo više vremena.

„Autor je imao za cilj da čitaoce povede na intelektualno istraživanje jedne fascinantne strane kulture i poduči ih o njoj, ali i da našim čitaocima pruži kvalitetno novinarstvo, koje, uz sveobuhvatnu informaciju, sadrži i literarne elemente, te ozbiljan analitički pristup društvenim i kulturnim fenomenima u Japanu“, kaže se u predgovoru. Upravo je vrijednost Musulinove knjige u tome što se nije držao pozicije pukog hroničara. Svaki opis slijedi deduktivno razlaganje na podteme, sa detaljnim propitivanjem u svjetlu šireg socijalnog konteksta. Taj napredni, angažovani metod izvještavanja iznjedrio je knjigu koja svoju ambiciju pomjera sa upoznavanja na razumijevanje jedne strane civilizacije. Nakon čitanja „Fascinantnog Japana“ ostaje utisak da ljudski rod prati nekakva kletva nedovršenosti, da raspolažemo ljepotom čiju krajnju vrijednost nikada nećemo spoznati. A ona je, reklo bi se, oduvijek na dohvat ruke. Drevni južnoamerički narodi koristili su točak za igračke, bez da im je ikad palo na pamet kako bi im mogao poslužiti u poljoprivredi. Čini se da su Japanci, uprkos devijacijama koje porađa supersonično doba, najbliži idealu uravnoteženog korišćenja datih i stečenih resursa. Snaga im se krije u kulturi, a taj „samsonovski“ pramen nije lako odsjeći. Istorija ga je ispreplela poput sajli za otpornost gigantskih konstrukcija.

nikola nikolic