Ako je vjerovati enciklopedijama, volfram ili tungsten je “sivkastobijeli metal velike tvrdoće […] s najvišim talištem među metalima”, poznat kao “[vrlo] stabilan, na zraku se vrlo slabo oksidira zagrijavanjem tek na 400°C, u kisiku izgara na 800°C, a otapa se samo u smjesi fluorovodične i dušične kiseline.”
Osim što predstavlja važnu komponentu različitih legura, ovaj kemijski element također je ključan sastojak za izradu niti električnih žarulja i katoda elektronskih cijevi, a od izvjesnog bi književnog interesa mogla biti i činjenica da njegovo njemačko ime, koje se koristi i u hrvatskosrpskom, dolazi od sintagme wolf rahm, što bi otprilike značilo “vučja pjena”. Vučja pjena bio bi poprilično zvučan i ‘razigran’ naslov za pjesničku knjigu, no Bojan Vasić opredijelio se za hladni i minimalistički – Volfram. Riječ je o petoj knjizi pjesnika i književnog kritičara Vasića (Banatsko Novo Selo, 1985.), koja se prošle godine pojavila u izvrsnoj ediciji Poetica beogradske kuće Kontrast izdavaštvo.
Recimo odmah da je Vasićev odabir naslova vrlo ilustrativan za sadržaj njegovog Volframa. Knjiga je nabijena sterilnom, ‘kliničkom’ atmosferom, i fokusirana na iskustvo života-i-smrti – bez naročite cezure ili kontrasta među njima! – kao skupa kemijskih i bioloških procesa očišćenih od ‘balasta’ emocionalnosti, empatije, interpersonalne interakcije, itd.
Međutim, umjesto tugovanja nad neveselom perspektivom življenja i preživljavanja u takvoj konstelaciji odnosa, Vasićev pjesnički subjekt s njom se nastoji bezostatno poistovjetiti: iskustvo života svedenoga na vulgarnu materijalnost on prihvaća bez rezerve i distance. “Gledam u tvoju bolest kao što se gleda u nešto suvišno, otvaranje njenih latica je dosadno, u gotovo svakom tuđem pogledu vrebaš svoju smrt, onu koja dolazi ali nije tu, koja je nezaslužena, ali i onu ukroćenu u koju se gleda kao u druge ljude […] vidim kateter kako visi, iskrivljene usne, zakovan pogled, usredsređen i vreo, njegovu užarenu granatu zarivenu u moje sjećanje”, čitamo u zaključnoj pjesmi u knjizi.
Volfram se sastoji od šest ciklusa, od kojih su prvi i četvrti, drugi i peti, te treći i šesti redom naslovljeni Kocbekov kašalj, Ambasada Zemlje (ili zemlje – kako su naslovi ciklusa ispisani velikim slovima, oba su čitanja moguća) i Opsada žalfije. Svaki od tri naslova, dakle, pojavljuje se po dva puta, najavljujući izvjesne sličnosti i veze između tekstova okupljenih u pripadajućim ciklusima.
Recimo, dok Kašalj i Ambasada donose kraće pjesme izlomljene sintakse, pjesme iz Žalfije duže su i pisane proznim slogom (poput gore citirane); zauzvrat, naslovi pojedinačnih pjesama i zapisa kroz cijelu knjigu izostaju. Kao što u svojoj recenzentskoj bilješci-blurbu primjećuje Nikola Živanović, arhitektura Volframa takva je da naprosto ne dopušta mogućnost napretka, razvoja, a kamoli katarze: ona ispostavlja “utisak beznađa u kome nema nikakvog napretka već samo ponavljanja, u kome je jedino kretanje kružno. Čak ni opis smrti kojom se knjiga završava ne označava nikakav kraj.”
Dodajmo i da je struktura ponavljanja koju Živanović potcrtava u Vasićevoj poeziji unekoliko analogna i sa strukturom masturbacije. Iskustvo ogoljenosti pred svijetom, nezaštićenog i nepotrebnog postojanja unutar kontinuiteta bolesti i smrti, kretanja “iz jednog isto u drugo isto” – za subjekta Volframa je među ostalim i intenzivno erotski, tj. uglavnom mazohistički doživljaj. “šuštava ništa su/ moji ljiljani// sve jednine sve/ množine// prostrane kao/ okean// udobne kao udica”, objavljuje on. Ili, u frenetičnijem tempu: “postojim samo kao odvijanje, stopalo je sasvim pocrvenelo, linija preseca članak po sredini, još uvek vidim mesec, jutro odzvanja kao austrougarska, kao prevelik banjski nužnik, brezove grane šibaju me po leđima, smrt je ta reč koju tražim, topla kupka, smrt je moja ravnica koja se neodlučno i dugo spušta prema Baltiku”.
U konceptualnoj promišljenosti Volframa među ostalim prepoznajemo i nasljeđe proslavljene gerilske pjesničke skupine Caché, čijim je članom Vasić bio. Uže gledano, po učestalim motivima degeneracije, depresije i mrtvila, te fundamentalne izoliranosti pjesničkog subjekta u svijetu definiranom spomenutim koordinatama, Vasićeva knjiga podsjeća na Crvenu planetu njegova kašeovskog kolege Gorana Korunovića. Ipak, za razliku od svijeta Crvene planete, koji je od početka (već naslovom!) postavljen kao izvanzemaljski i nezemaljski – svijet Volframa bolno je i nedvosmisleno prizemljen.
Drugim riječima, premda beskrajno udaljena od kodova ‘stvarnosnog’ pisma, Vasićeva poezija izrazito je referentna u odnosu na našu stvarnost (tj. naše stvarnosti), što snažno sugeriraju i naslovi ciklusa. Kocbekov kašalj (s pripadajućim stihovima “osluškujem kocbekov/ kašalj// isprekidan i kratak/ kao stih/ dovoljno dubok/ da se u njega uruše/ mostovi”) evocira čuvenoga slovenskog i jugoslavenskog literata, no tako da ga lišava književne riječi, umjesto toga smještajući njegovo ime u područje nekontroliranog, de-verbaliziranog šuma – kašlja; Ambasada Zemlje (zemlje) u svojoj dvoznačnosti upućuje na doživljaj Zemlje/zemlje, naše biološke i fizičke prapostojbine, kao stranog prostora, te ujedno i doživljaj tzv. prirodnog svijeta kao birokratiziranog, politiziranog i sterilizarnog; Opsada žalfije projicira pak motiv na našim prostorima široko popularne ljekovite biljke (žalfija/kadulja) u dijametralno suprotan kontekst, onaj nasilja i rata, pri čemu sama sintagma ostaje ambivalentna – je li žalfija pod opsadom ili sprovodi opsadu?
Motivika prirode i vegetacije i inače zauzima prominentno mjesto u ovoj knjizi. Dakako, daleko od toga da bude postavljena kao spasonosni kontrapunkt otuđenju i depresiji ‘civilizacije’, kod Vasića je ‘priroda’ barem podjednako agresivna, kaotična i otuđujuća: “u junu/ ničeg/ introvertnog// haos liči/ na preobilje […] pogrešan leptir// kancerogeno lišće// zadah lala” ili “otkud ja u ovoj/ prinudnoj jednakosti/ bilja i insekata/ naivniji od propupelih/ grana znoja pomešanog/ s piljevinom/ i zrncima polena […] tlo je tu plitko/ kao dlanovi ili volja/ poređenja dovoljna da/ prstima obuhvate tek sitne/ jagode ili listove/ salate koji blesnu/ u reči između klijanja/ i umiranja” dvije su gotovo nasumice odabrane ilustracije takvoga viđenja.
Iskustvo bačenosti u ‘prirodu’ kakvo se ocrtava u Volframu ponekad snažno asocira i na iskustvo alergije – u kojem se ‘normalno’ stanje svijeta pojedincu ukazuje kao neprijateljsko, tuđe, suštinski suprotstavljeno njegovim interesima, ako ne i njegovom opstanku. Nije naodmet podsjetiti ni da alergijska reakcija, sudeći po onome što o tom misterioznom mehanizmu znamo, ne nastaje iz propusta imunološkog sustava, nego iz njegova odveć revnosnog rada: alergiju proizvodi višak otpornosti na okruženje. U tom smislu mogli bismo napraviti analogiju s pozicijom pjesničkog protagonista Volframa. On je posve adaptiran u vlastito okruženje – recimo, preko svake mjere je otporan na patnju, bolest i smrt oko sebe – no budući da je to okruženje u svojem default stanju neprijateljski raspoloženo, dolazi do kratkoga spoja.
Volfram je kompaktna, dobro promišljena i dosljedno realizirana knjiga. Njen autor, čak i onda kad dođe na rub banalnosti – npr. na način razbacivanja ozloglašenim genitivnim sintagmama (“mušice kategorija kruže nad natrulim voćem ambicije i umišljenosti”) – demonstrira iznimnu jezičnu imaginaciju, i, kako bi se reklo u kontekstu nekih drugih žanrova, world-building. Očigledno, recentni pjesnički boom u Srbiji, ali i na širem postjugoslavenskom prostoru, u kojem je i Caché odigrao bitnu ulogu, nije bio ni kratkoga daha ni skromnih dosega.
