Vitgenštajn u ratu Sveske koje je Ludvig Vitgenštajn ispisivao tokom Prvog svetskog rata otkrivaju dušu u agoniji, ali da li je ratovanje na frontu zaista uticalo na jednog od najvećih mislilaca 20. veka?

Ludvig Vitgenštajn 1922. godine foto: Wikipedia

Logičko-filozofski traktat (1921) Ludviga Vitgenštajna je, ispostavlja se, jedino veliko filozofsko delo nastalo dok je njegov autor ratovao. Rene Dekart bio je dobrovoljac u Tridesetogodišnjem ratu u holandskoj, a potom i bavarskoj vojsci dok je razvijao svoja filozofska stanovišta, ali ne znamo da li je učestovao u borbama. Vitgenštajn je regrutovan kao pešadinac u austrougarsku vojsku 7. avgusta 1914. godine, samo nedelju nakon početka Prvog svetskog rata. Imao je 25 godina. Uprkos tome što je počeo rat, nameravao je da nastavi rad u oblasti logike i filozofije koji ga je opsedao više godina pre toga, a izrastao je iz njegove saradnje sa Bertrandom Raselom na Kembridžu. Sačuvao mu je pribranost u okolnostima iz spoljnog sveta koje su mu teško padale.

Ljudi su fascinirani skrivenim životima genija, a što su oni jadniji – tim bolje. Vitgenštajnove Lične sveske, 1914 – 1916 odgovaraju takvom zanimanju čitaoca tako što mu omogućavaju da proviri u njegov mučni emotivni život tokom dve godine vojne službe, u vreme kada je stvarao jedno od najuticajnijih filozofskih dela 20. veka.

Traktat je fundamentalno delo iz oblasti analitičke filozofije. On postavlja teoriju logike, jezika i ograničenja značenja, napominjao je Vitgenštajn, prema kojoj su tradicionalni filozofski problemi zasnovani na lingvističkoj konfuziji. Dve linije njegovog života, emotivna i intelektualna, mogu se pratiti kroz neke od svezaka koje je Vitgenštajn ispunjavao u tom periodu. Na stranicama zdesna beležio je svoje filozofske misli, čitko i na nemačkom. Na stranicama sa leve strane je, šifrirano, unosio lična osećanja: nade, strahove, molitve, očaj, gnušanje sobom i drugim ljudima, kao i zahvalnost kada je bio u prilici da radi.

Neke od svezaka su izgubljene ili ih je Vitgenštajn sam uništio, ali su tri iz perioda od 1914. do 1916. godine sačuvane pošto su ostavljene u kući njegove sestre u Beču. Ona ih je, posle smrti brata, ustupila staraocima za njegovu rukopisnu zaostavštinu, koji su 1961. godine objavili desne stranice (filozofske spise) kao Sveske 1914-1916. Leve stranice nisu ni spomenute. One su u međuvremenu dešifrovane (šifra je prosta alfabetska zamena: a=z, b=y… z=a), pojavilo se i nelegalno izdanje tih stranica 1991. godine i to je prvi prevod Vitgenštajnovih ličnih beleški na engleski.

Bojim se, ne toga da ću biti ubijen nego da neću pošteno ispuniti svoju dužnost pre tog trenutka.

Vitgenštajn je, kada su filozofske sveske bile objavljene, bio mrtav tek deset godina, a teško je poverovati da su njegovi zastupnici, njegovi bliski prijatelji, prevideli lične beleške. Znali su da on bio zaprepašćen ako bi te beleške ugledale svetlo dana. I sada, iako je Vitgenštajn mrtav više od 70 godina, čitanje tih izliva koji se monotono ponavljaju i okrenuti su njemu samom deluje nametljivo.

Kako to primećuje Mardžori Perlof, istaknuta američka stručnjakinja za književnost koja je prevela sveske, Vitgenštajnov projekat bio je on sam: samostvarenje i samoodržanje u onom obliku kakav može da podnese. Njega ne zanimaju rat ili ljudi s kojima se susreće, već samo njegove reakcije i osećanja, kao i to da prevlada to što ona nisu adekvatna.

Na samom početku izražava strepnju za to kako će reagovati na opasnost:

“Verovatno ćemo biti napadnuti. Kako ću se poneti kad dođe do toga da na mene zapucaju? Bojim se, ne toga da ću biti ubijen nego da neću pošteno ispuniti svoju dužnost pre tog trenutka. Bože, daj mi snage. Amen. Amen. Amen”.

Vitgenštajnova vojna knjižica foto: Wikipedia

Nije trebalo da se brine: ratujući na Istočnom frontu protiv Rusije, pod vatrom se držao zavidno hrabro, dobrovoljno se prijavljivao za opasne zadatke (kao što je stražarenje u krajnje isturenoj osmatračnici) i bio je odlikovan za hrabrost. U trenucima opasnosti stalno iznova piše: “Bože, ne napuštaj me”, “Bog je sa mnom”, “Neka bude volja tvoja”, “Sve je u božjim rukama”. Kao da u tim beleškama izražava nadu da će prihvatiti šta god sudbina nanela. “Sad mi je prilika da postanem pristojno ljudsko biće, pošto sam oči u oči sa smrću. Neka me duh prosvetli”.

Sa jednom stvari se Vitgenštajn ne muči, a to je seks. Beleži uspone i padove seksualne želje i učestalost masturbacije. Nekada ne masturbira nedeljama, nekad svaki dan. Nekoliko puta se spominju i odlasci u banje kada je u gradu, a Perlofova u njima vidi implikacije vezane za seksualne susrete. Namera joj je da raščisti sa opštim gnušanjem biografa zbog Vitgenštajnovog priznanja da je aktivan homoseksualac. U svakom slučaju, sveske ne sugerišu da je njegov seksualni nagon i oslobađanje od njega izvor osećanja krivice ili teskobe; oni su samo stalni i središnji deo života.

Ono gde Vitgenštajn ne može zaista da se kontroliše su njegovi odnosi prema drugim vojnicima koji služe zajedno s njim. Na početku je to posada bojnog broda na Vistuli. “Moji saborci sa broda su krdo svinja: bez entuzijazma za bilo šta, neverovatna sirovost, glupost i zloba!”.

Oni očigledno osećaju jednaki prezir prema njemu kao i on prema njima, pa se upinje da pronađe strategiju da ga bes ne izjeda.

“Zlostavlja me većina saboraca s broda, i sada kao i ranije. Još nisam otkrio pošten model ponašanja koji bi zadovoljio. Još se nisam odlučio za potpunu pasivnost. A možda je to budalaština, pošto sam nemoćan protiv svih tih momaka. Previše se uzbuđujem ni oko čega ako se opirem”.

Celog života je Vitgenštajn bio čuven po svom teškom karakteru: gord, plahovit, netolerantan, arogantan i uvredljiv, ubeđen u svoj genij i nerad da bilo koga prihvati kao sebi ravnog. Umeo je da bude težak čak i kad je okružen poštovaocima. A u ovim okolnostima to mora da je bilo nemoguće.

Vitgenštajnova sveska iz 1914. godine foto: Wikipedia

Potekao je iz jedne od najbogatijih, najkultivisanijih porodica u Austriji (otac mu je bio tajkun koji se bavio čelikom) i bio je blizak saradnik nekima od najbriljantnijih umova u Engleskoj. Sada je, prvi put u životu, živeo i radio rame uz rame sa gomilom nepismenih seljaka i proletera i bilo mu je teško da obuzda gađenje.

U jednom trenutku ga je to podsetilo na jedinu raniju priliku kada je isteran iz svog gnezda sačinjenog od privilegija i kada je morao da se bori za sebe. Pošto su ga obrazovali tutori kod kuće do četrnaeste godine, Vitgenštajn je poslat u tehničku realku (što nije klasična gimnazija čiji su učenici poticali mahom iz više klase) i patio je jer se nije uklapao.

“Sada nastupa izrazito teško vreme za mene, pošto sam ponovo doslovno prodat i izdat, upravo onako kao pre mnogo godina, kada sam bio u školi u Lincu. Samo jedna stvar je neophodna: održati distancu prema svemu što se dešava; sabrati se. Bože, pomozi!”

Izraz “prodat i izdat” zbunjuje: sa svojim nivoom obrazovanja je, pretpostavljamo, mogao da odabere da bude oficir. Ali te složene okolnosti bile su za njega test kojim se bavio tokom celog rata, test da očuva smirenost i samopouzdanje pomoću “distance prema svemu što se dešava”. To je postala srž ambicije njegovog duha i neodvojiva je od njegovih filozofskih namera.

“Iznova i iznova govorim sebi Tolstojeve reči: ‘Čovek je bespomoćan u telu svom, ali slobodan u duhu’. Neka duh bude sa mnom!”

“Milost da mi je dato da mislim i radim sada je neopisiva. Moram da prihvatim ravnodušnost spram nevolja spoljašnjeg sveta”.

To znači neprestanu borbu:

Život je oblik mučenja od kog se može samo privremeno predahnuti dok se ne bude podvrgnut daljim mukama. Užasnom dijapazonu muka. Iscrpljujući marš, noć puna kašljanja, društvo pijanaca, društvo zlih i glupih ljudi. Čini dobro i budi srećan zbog svoje vrline. Bolestan sam i živim loše. Bože, pomozi mi. Ja sam jadno, nesrećno biće. Bože, izbavi me i daruj mi mir! Amen”.

“Nastavi da radiš tako da postaneš dobar”.

“Nisam baš najbolje sa zdravljem i bolestan sam u duši, što je posledica licemerja i zlobe mojih sunarodnika. Bože, daj mi snage, unutrašnje snage, da porazim ovu dušobolju. Bože, održi me u dobrom duhu”.

Uspeo je da prikupi unutrašnju snagu i završi Traktat pre nego što su ga Italijani zarobili 1918. Četiri godine vodio je dvostruki život.

Retko se u ovim sveskama spominje ostatak sveta. Značajno je to da se Vitgenštajn povremeno dopisivao sa prijateljima iz Engleske tokom celog rata. Govori o pismima od Rasela, Džona Mejnarda Kinsa i, posebno, Dejvida Pinsenta, savremenika iz Kembridža kog je voleo i na njega stalno mislio. Pinsent je poginuo 1918. godine u nesreći kao probni pilot i njemu je posvećen Traktat.

Vitgenštajnu je 1914. stigla i strašna vest da je njegov stariji brat Paul, pijanista, ranjen u bici i da je izgubio desnu ruku. Njemu je “iznenada uskraćen njegov poziv! Kako je to užasno! Kakvo filozofsko stanovište mogu da zauzmem da bih bio jači od stvari poput te? Može li se to uopšte osim samoubistvom!!” Daleko od toga: Paul Vitgenštajn je posle rata poručio niz kompozicija za levu ruku, među kojima i od Ravela, Prokofjeva, Hindemita i Riharda Štrausa, da bi ih sam izvodio.

Sveske će zanimati one koji žele da saznaju više o neobičnim okolnostima u kojima je Vitgenštajn stvarao Traktat. Ali Perlofova navodi da one bacaju svetlo i na razvoj Vitgenštajnovih ideja i da se, iako leve i desne stranice nisu povezane u većem delu prve dve sveske, te veze pojavljuju u trećoj svesci. Perlofova je prošarala lične beleške, posebno one pri kraju, nečim što zove “nekim od najizvanrednijih i najlepših pasusa sa filozofske strane” (odštampani su italikom da bi se razlikovali), a datiraju iz istog vremena. Ona, reklo bi se, misli da su ti pasaži delom odgovor na ono što je Vitgenštajn trpeo.

Istina je da, dok se filozofske sveske nadovezuju, umesto štiva o logici i jeziku sve češće nailazimo na primedbe koje više zvuče poput ovih:

“Ako se hoće da dobro ili zlo utiču na svet, ono može da utiče samo na granice sveta, ne na činjenice, na ono što se ne može predstaviti jezikom, nego na ono što se u jeziku samo može pokazati”.

Postoje dva božanstva: svet i moje nezavisno ja. Ja sam ili srećan ilu tužan, to je sve. Moglo bi se reći: dobro ili zlo ne postoje. Smrt nije događaj iz života. Mi je ne proživljavamo u svetu. Ako se večnost razume ne kao beskrajno trajanje vremena, nego ne-temporalnost, onda se može reći da večno živi onaj ko živi u sadašnjosti”.

Ludvig Vitgenštajn foto: Wikipedia

I tačno je to, na Vitgenštajna su pucali i bio je u opasnosti da pogine jula 1916. godine kada je pisao rane verzije ovih izvanrednih i enigmatičnih opaski o Bogu, etici, smrti i smislu života, koje se pojavljuju pred kraj Traktata. Ali ako čitate pasuse koje je Perlofova odabrala, pa ih još čitate u njihovom punijem filozofskom kontekstu, zamisao da oni imaju nekakve veze sa onim što je on tada doživljavao deluje pomalo nategnuto. Vitgenštajn je uvek bio opsednut smrću i ambiciozan u stvarima duha, tako da pretpostavljam da bi se bavio ovim temama čak i da je knjiga pisana u doba mira.

Prema pojednosta
vljenoj teoriji jezika unetoj u Traktat, to su sve pitanja o kojima se ništa ne može reći. Vitgenštajn je držao da je iskaz smislen samo ako može da bude tačan ili pogrešan, u zavisnosti od toga kakav je svet. To isključuje ne samo tautologije, koje ne mogu da budu pogrešne, i kontradikcije, koje ne mogu da budu tačne, nego i druge stvari o kojima ljudi žele da razgovaraju nezavisno od mogućeg stanja sveta, kao što su filozofija i religija.

Vitgenštajn je insistirao na tome da su nastojanja da se daju iskazi ove vrste, strogo uzev, besmisleni, ali umesto da ih odbaci kao brbljanje, on ostavlja prostora za ono što je iza njih, uz teoriju da se nešto može pokazati, iako se ne može izreći. To nam donosi “mistične” pasuse na kraju Traktata, kao i osećaj dubokog poštovanja u knjizi, što je značajno izdvaja od tona logičkih pozitivista poput Rudolfa Karnapa i A. Dž. Ajera, koji su u nekom smislu bili njegovi sledbenici.

Ove sveske otkrivaju to da je Vitgenštajnova filozofija donekle bila odgovor na okolnosti u kojima se našao, ali samo tako što su mu one donosile važne razloge da od njih pobegne u sopstveni um, što je izuzetno dostignuće.

Piše: Tomas Nejdžel
Izvor: The New Statesman
Preveo: Matija Jovandić

Možda će vas zanimati i:

Kako (i zašto) je Ludvig Vitgenštajn postao opsesivni čitalac detektivskih priča – I deo
Kako (i zašto) je Ludvig Vitgenštajn postao opsesivni čitalac detektivskih priča – II deo

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: