Ljubavna priča na autotjunu: Mogu li kompjuteri da stvaraju umetnost (i zašto je tu važan hip hop) Kreativna veštačka inteligencija nije nova tehnika. Ona je potpuno novi umetnički medij. I potrebno je da bude razvijana kao takva, piše Stiven Marč.

Foto: Pixabay/geralt

Pisac i kolumnista Stiven Marč se, posle odličnog eseja o Sali Runi i književnosti poze, poduhvatio istraživanja mogućnosti veštačke inteligencije da bude kreativna. Svoja iskustva sa stvaranjem kratke priče pomoću AI alata i softvera propratio je esejem na portalu Lithub, odakle ga prenosimo.

***

1. Situacija

Braća Limijer prikazala su 1896. godine Ulazak voza u stanicu, film od 50 sekundi, i mit je rođen. Publika je, kako je navedeno, bila toliko sluđena novom iluzijom da je poskakala s puta titravoj slici koja je punom parom nailazila ka njima.

Urbana legenda da je film izazvao masovnu paniku, smišljena mnogo pre 1900. godine, korišćena je kao ilustracija u raspravi, iako je priča, u stvari, netačna: tehnologija je izazvala novu emotivnu reakciju. Ta reakcija bila je veoma jaka, ali je bila tek u zametku i neartikulisana. Niko nije znao šta radi i kuda ide. Niko nije imao predstavu da će se to pretvoriti u ono što zovemo filmom. Danas je svet u sličnom stanju zbunjenosti oko kreativne upotrebe veštačke inteligencije.

Moć novih tehnologija već je očigledna svakome ko je uspeo da ih koristi. Veštačka inteligencija može da ponovi glas mrtvih osoba. Ume da kreira slike prema uputstvima. Ume da popuni nedostajuće pasuse ili oštećen tekst. Ume da podražava sve i jedan književni stil. Ume svako zadato autorsko delo da zameni logaritamskom verovatnoćom. Ume da stvori likove koji govore neočekivano, ali uverljivo. Ume da napiše bazične novinske tekstove. Ume da komponuje adekvatne melodije. Ali šta sve to znači, ili u šta će se korišćenje novih mogućnosti na kraju pretvoriti, još nije baš jasno.

Postoje već neka fascinantna kreativna dela izrasla iz tog primordijalnog mulja odakle se razvijaja  obrada prirodnog jezika (NLP). Rekvijem Vauhini Vate za njenu sestru zasnovan na GTP-u, kao i poezija Saše Stajls, eksperimenti su u avangardnoj tradiciji. (Moje lično NLP delo takođe se ubraja u ovu kategodiju, uključujući tu i priču koja prati ovaj esej.)

Tu su i pokušaji korišćenja veštačke inteligencije u popularnim medijima. Dungeon AI, avantura beskrajnog konstruisanja teksta vođenog pametnim mašinama, istražuje mogućnosti igrica. Možda najuzbudljiviji oblik NLP-a vidi se u generisanju bot-likova. Projekat Decembar omogućava korisnicima da iznova kreiraju mrtve ljude i da sa njima razgovaraju. Ali nema potrebe za ovako generisanim glasovima zasnovanim na stvarnim ljudskim bićima. Lukas Rizoto je, pomoću laboratorije OpenAI i propratne priče od stotinu strana, osmislio imaginarnog prijatelja iz detinjstva, Magnetrona, koji je obitavao u mikrotalasnoj pećnici njegove porodice.

Ovi prvi pokušaji da se pronađu sfere izraza novih tehnologija dinamični su i uzbudljivi, ali ostaju na marginama. Taj poduhvat još nije odjeknuo u javnosti, niti se iskristalisao u koherentnu praksu.

Nas nekoliko raštrkanih svuda, koji koristimo ovu tehnologiju, osećamo njenu jezivu moć. Susret sa dubokim učenjem istovremeno je i ultramoderan i drevan, izaziva uznemirujući utisak da vas mašina prepoznaje ili da imate pristup, pomoću mašina, širokom opsegu ljudskih obrazaca, čak i kolektivno nesvesnom ili noosferi. Ali taj osećaj još nije predočen publici. Ona u tome ne učestvuje. Ona samo vidi rezultat, reči na stranici, a to je tek nešto više od naknadnog dejstva.

Pitanje je da li svako želi kompjuterski generisanu umetnost.

Književni svet pristupa kreativnoj tehnologiji ili gunđajući i opirući se ili se ropski ulagujući. Nijedan od ta dva načina nije posebno koristan. Roman o društvenim mrežama još se smatra iznenađujuće inovativnim, a čak i pametni telefoni retko se pojavljuju u književnoj fikciji.

Skorije objavljeni romani o veštačkoj inteligenciji, kao što su Klara i sunce Kazua Išigura ili Mašine kao ja Ijana Mekjuana nemaju apsolutno nikakve veze sa pravom veštačkom inteligencijom kakva trenutno postoji ili će postojati u doglednoj budućnosti. Oni su, iskreno, sramotno nezainteresovani za tu temu.

U međuvremenu je suštinska prevara sa hakerskom estetikom isterana na čistac: ljubitelji tehnologije kao pobunjeni autsajderi, spremni da svet učine boljim mestom, izmaštani su kao pokriće monopolistima kojima su bili potrebni izgovori da opravdaju svoju glad za potpunom nekažnjivošću.

I opiranje i ulagivanje je glupo, a tako smo se našli zatrovani i nepripremljeni za trenutak sa kojim se suočavamo: upad tehnologije u stvaralački proces. Mašine više ne vrebaju sa periferije; one ulaze u hram, prodiru u sam stvaralački čin.

Braća Limijer napravila su, ugrubo gledano, oko 1.400 minuta filmova, ili “uprizorenja”, kako su ih tada zvali, ali niko nije mogao da prozre u šta će se ti prizori razviti: Put na Mesec, i Rađanje jedne nacije, i Građanin Kejn, i Vrtoglavica, i Apokalipsa danas. Kreativna veštačka inteligencija nije nova tehnika. Ona je potpuno novi umetnički medij. I potrebno je da bude razvijana kao takva. Pitanje sa kakvim se suočava mala družina stvaralaca dok koristi veštačku inteligenciju danas je kako da stignemo od Ulaska voza u stanicu do Građanina Kejna.

2. Smer

Jedno je sigurno: nikome nisu potrebne mašine da stvaraju đubre od poezije. Ljudi sami već prave sasvim dovoljno toga. Prodor i bujanje veštačke inteligencije u jedinstvenu i zasebnu realnost zahtevaće i jedinstvenu i zasebnu praksu, onakvu kakva će rasuti trenutne tradicionalne umetničke kategorije i angažovati publiku onako kako nije bila angažovana nikada pre.

Potencijalna opasnost, bar u dogledno vreme, leži u tome što tehnologija napreduje toliko brzo da ostaje nejasno da li će umetnička praksa koja iz nje nastaje imati vremena da sazri pre nego što bude prevaziđena.

Kreativna veštačka inteligencija nije izraz sopstvenog ja. Pre je permutacija, prekombinovanje i preoblikovanje drugih identiteta.

Svaki primer kreativne veštačke inteligencije koji sam gore naveo koristi GPT-3 (generativni pre-naučen transformator 3). Ali Gugl je tek nedavno predstavio sopstveni veliki jezički model zasnovan na transformatorima, PalM, koji nudi funkcije jezika na niskom nivou. Šta to znači? Šta može da se napravi od te nove funkcije? Umetnost zahteva majstorstvo zanata, kao i prevazilaženje tehničkog majstorstva. Čak i samo praćenje najnovijih uređaja sa veštačkom inteligencijom, a da ne spominjemo i pristup toj tehnologiji, celodnevni je posao. A umetnost koja ne radi ništa više osim što pokazuje moć mašina ne radi ono što treba da radi.

Tu je, potom, i pitanje da li svako želi kompjuterski generisanu umetnost. Jedan od donekle poraznih aspekata interneta uopšte je taj da je on veoma kreativan, ali suštinski rezistentan na umetnost ili bar na bilo šta što se smatra umetnošću. TikTok se pretvorio u polje žestoke kreativnosti, ali ne postoji Martin Skorseze TikToka, niti će ga ikada biti. Žanrovi specifični za internet, poput Vajna, prilično su efemerni i bezlični. To nisu umetničke forme koliko ni naširoko prihvaćene rukotvorine kao što su kolaži iz viktorijanskog doba, japanski čigiri-e ili ukrajinski pisanki.

Stiven Marč foto: Youtube/Audiable

Ljudi su, kada požele da čitaju svesno stvoren tekst i individualno kontrolisani jezik, skloni da odaberu fizički odštampanu knjigu, koliko god to smešno zvučalo. Stvaraoci prate publiku. Romani na top-10 listama ove godine nisu suštinski drugačiji, gledano prema kompoziciji, distribuciji i korišćenju, od romana iz 1950-ih godina.

Ali otpor sa kakvim se kreativna veštačka inteligencija suočava, i među umetnicima i među publikom, upravo je znak moći i potencijala novog medija. Najuzbudljivije očekivanje od kreativne veštačke inteligencije dolazi iz toga što se ona postavlja kao potpuna suprotnost preovlađujućoj vrednosti koja definiše savremenu umetnost: identitetu. Sama praksa izbacuje identitet iz jednačine.

Pošto malo ljudi upotrebljava ovu tehnologiju, bojim se da ću morati da iskoristim kratku priču koja prati ovaj esej kao primer, iako, da ne bude zabune, mnogi ljudi istu tehnologiju koriste na sasvim drugačije načine i moj pristup ne predstavlja ništa drugo do moje lične fascinacije i prilike.

Pre nekoliko meseci dobio sam pristup proizvodu kanadske kompanije posvećene veštačkoj inteligenciji pod nazivom Kohir (Cohere), a taj proizvod omogućava sofisticiranu i laku manipulaciju NLP-om. Pomoću Kohira sam mogao da napravim algoritme izvedene iz različitih stilova. Među njima su bili stilovi Tomasa Brauna, Ajlin Čeng, Dikensa, Šekspira, Čehova, Hemingveja i drugih, uključujući tu i antologije ljubavnih priča i kineskih pesama o prirodi.

Onda sam uzeo te algoritme i pustio da mi napišu rečenice i pasuse na zadate teme: pijaca, ljubav na prvi pogled, odvijanje života nakon zaljubljivanja. One rečenice koje su mi se dopale sam zadržao. One koje nisu sam izbacio. Potom sam uzeo pasuse koje su pripremili ti algoritmi i umeo ih u Sudorajt, stohastičku  alatku za pisanje. Sudorajt je generisao tekstove na osnovu onoga što su generisali drugi algoritmi.

Da bih stvorio Autotjunovanu ljubavnu priču morao sam da razvijem zasebnu umetničku praksu sa tehnologijom u njenom središtu. Ne nudim svoj način kao model; zapravo, sada kada sam to uradio ne vidim zašto bi iko drugi uradio isto što i ja. Poenta je u tome da se ono što sam ovde stvorio, i kako sam to stvorio, razlikuje od uobičajene umetničke kreacije.

Hip hop je, na svojim počecima, nalazio izazove i fokusirao se na efekat, A TOME bi trebalo da teži i umetnost veštačke inteligencije.

Ljubavna priča koja sledi je moj pokušaj da razvijem idealnu ljubavnu priču iz svih ljubavnih priča kojima sam se oduševio. Ona počiva na granici između umetnosti i kritike. Autotjunovana ljubavna priča svakako nije moja. Ja sam je napravio, ali nije moja ljubavna priča. To je ljubavna priča mašine u interakciji sa svim ljubavnim pričama koje volim. Priznajem, deluje mi jezivo; prepoznajem u njoj nešto pravo i dirljivo, ali ne mogu da mu odredim mesto.

Kreativna veštačka inteligencija ne nudi izraz sopstvenog ja. Pre je to permutacija, prekombinovanje i preoblikovanje drugih identiteta. On ne predstavlja, niti će predstavljati, niti to može, neku generaciju, rasu ili vreme. To nije “glas”. Šta god glas bio, ovo je suprotno njemu. Proces korišćenja veštačke inteligencije u stvaralaštvu bukvalno je derivativan. Moć kreativne veštačke inteligencije leži u neobičnoj mešavini ljudskog i drugog. Otkrovenje ovog medija biće eksploatacija te činjenice.

Pošto kreativna veštačka inteligencija nije izražavanje svog ja, njen razvoj biće drugačiji u odnosu na druge medije. S tim u vezi, evo dva predloga:

Umetnici ne bi trebalo da koriste veštačku inteligenciju da bi stvarali umetnost koju ljudi mogu da stvore na druge načine.

Paradiranje tehnologijom ne može biti svrha umetnosti.

Kreativna veštačka inteligencija trebalo bi da, pre svega, bude ono što jeste, a ne nešto drugo. A potom bi trebalo da omogući korisnicima da zaborave da to uopšte i jeste veštačka inteligencija. U suprotnom će biti tek nešto više od reklamiranja tehnologije ili alibija za umetnika.

Srećom, postoji prethodnik koji može da posluži kao model, a ispunjava dve gore navedene napomene: hip hop. Hip hop bio je forma umetnosti određena, od samog svog početka, tehnološkim inovacijama. Kul Herc izumeo je uređaj sa dva gramofona koji je omogućavao izolovanje brejkova, a Grandmaster Fleš razvio je bekspin, panč frejzing i skrečovanje. Takav razvoj stvari zahtevao je veoma vešto baratanje tehnikom, ali i koncentraciju na efekte. Ovi umetnici oblikovali su tehnologiju kao odgovor na reakcije publike.

 

Hip hop je tražio i sasvim novu muzikalnost da bi efekte inovacije doveo do maksimuma. Stvaranje ritmova i semplovanje je zahtevalo sveobuhvatno poznavanje muzike. Najbolji didžejevi imali su najširi pristup svim vrstama muzike i svaki od njih bio je, na neki način, arhivar. Oni su se upustili u “prodor prošlosti”, koristeći istoriju za sopstvene potrebe.

I kao što su hip hop umetnici razvili besprekornu bliskost sa ranijim formama popularne muzike, tako će i umetnici veštačke inteligencije koji koriste mnoštvo jezičkih modela morati da razumeju istoriju rečenice i razvoj književnih stilova u svim formama i žanrovima. Lingvistička veštačka inteligencija zahtevaće veštine pomnog čitanja i istorijsku širinu kao osnovne uslove stvaranja.

A kada pogledamo sada dostupne loše primere umetnosti stvorene pomoću veštačke inteligencije, umetnički promašaji skoro nikada nisu tehničke prirode. Najčešće je to nedostatak dubokog znanja, a ponekad i bilo kakvog poznavanja tehnika pripovedanja ili poezije.

Hip hop je, na svojim počecima, nalazio izazove i fokusirao se na efekat, a tome bi trebalo da teži i umetnost veštačke inteligencije. Oni su pokazivali sposobnost da stvore i ostave vrednosti. Nisu obožavali svoje instrumente. Usmerili su se na rezultat i taj duh je uveliko živ i sada. Dobro pitanje u skiciranom vodiču za kreativno usmeravanje veštačke inteligencije bilo bi: Šta bi ti uradio/la? ŠBTU?

3. Ulozi

Kreativna veštačka inteligencija nudi moćnije iluzije i sveobuhvatnije svetove. Erik Šmit iz Atlantika nedavno je ukazao na primer toga kakva nas budućnost čeka: “Ako zamislite danas rođeno dete, date detetu lutku ili medu, a taj meda je opskrbljen veštačkom inteligencijom. I svakog dana dete dobija bolju igračku. Svake godine meda postaje sve pametniji, pa kroz deceniju dete i meda, koji su najbolji drugari, gledaju zajedno televiziju, a meda kaže: ‘Ova emisija mi se baš i ne sviđa’. A dete kaže: ‘Da, slažem se'”.

Uprkos ovim zastrašujućim najavama, umetnost veštačke inteligencije trenutno je i dalje mala i marginalna, kao što je to bio i film nekoliko decenija po nastanku.

Razvoj kreativne veštačke inteligencije je mnogo, mnogo važniji od toga koliko nove pripovetke ili interaktivne igrice mogu da budu privlačne. Ako ništa, umetničke prakse mogu da posluže kao očajnički neophodan most između veštačke inteligencije i humanistike. Stvari stoje tako da oni koji razumeju književnost i istoriju ne razumeju tehnologiju koja se priprema da transformiše okvire jezika, a oni koji prave tehnologiju koja izvodi revoluciju u jeziku ne razumeju književnost ili istoriju.

Suštinske stvari ostaju misterija. Šta je to što sliku čini snažnom? Šta priču čini uverljivom? Kompjuteri na to nemaju odgovor.

Pored toga, politika korišćenja veštačke inteligencije pratiće stvaralačke prakse. To se svakako već dogodilo sa filmom. Nekoliko decenija posle Ulaska voza u stanicu Lenjin je koristio film kao primarni način propagande u Sovjetskom Savezu, a protofašisa Gabriele D’Anuncio snimio je svoj trijumfalni ulazak u Rijeku. Šta god činilo kreativnu veštačku inteligenciju biće, skoro odmah, iskorišćeno za manipulisanje i kontrolisanje široke publike.

Kreativna veštačka inteligencija suočava se sa činjenicom da neodređeni broj umetničnih pristupa, životno važan za naše osećanje ljudskih sloboda, može da bude sveden na algoritme, na niz spoljašnjih instrukcija. Moravecov paradoks, onaj da je zadatak, što je kompleksniji i zahtevniji, lakše izraziti kroz računicu, u punom je jeku. Sposobnosti kojima se ovladava celog života, poput ličnog književnog stila, prosto mogu da budu programirane. Suštinske stvari ostaju misterija. Šta je to što sliku čini snažnom? Šta priču čini uverljivom? Kompjuteri na to nemaju odgovor.

Postoji granica, u svetu i u nama samima, koja deli ono što je moguće sračunati od onoga što nije. I ta linija povučena je pravo do srca misterije čovečanstva. Umetnost veštačke inteligencije će se kretati tom trasom.
________________________________________________

Autotjunovana ljubavna priča

[Ova priča nastala je obradom prirodnog jezika (NLP), uz korišćenje Kohir AI i Sudorajta na GPT-3.]

Kiša na pijaci mirisala je na zarđalo gvožđe i vlažno kamenje. Tezgaroši nisu imali prave potrebe da prodaju, niti su mnogo marili za svoje mušterije. Bila je tu demonstracija kuvanja. Bio je tu mađioničar. Bila je tu tezga sa video-igrama. Bio je tu kozmetički salon. Kiša je isprva bila poput izmaglice, tiha i jedva primetna, ali nije prošlo mnogo a ulice su bile potopljene bujicama mulja i vode.

Sreli su se, u gunguli ljudi, pred tezgom gde su se prodavali kišobrani. Jedno sa očima krupnim i zelenim, blagim i mutnim. Drugo sa očima poput ledene kafe.

Stidljivost ih obli odmah. Stidljivost i strah. Mesarev potrčko, lepog nosa, stajao je iza stuba, praveći grimase pred nacrtom izloženim na njegovom vrhu. Kuštravi dečkić, bosonog, lica umrljanog krvlju, pošto se upravo odrao o ćošak stuba, počeo je da igra klikere sa drugim dečacima njegovog uzrasta. Osmesi su im bili neodređeni, kolebljivi i odsutni, delovali su kao da ne mogu da kontrolišu svoje usne, da su se smeškali protiv volje dok su mislili o nečemu drugom.

– Sami?
– Da
.

Kiša je počela da izgleda kao da se cedi iz prljave velike krpe nad njihovim glavama. Pijaca je postala neprijatnija, a prekrilo ju je more žamora koji je sa obe strane doprinosio opštoj buci. Masa je počela da ih pritiska, da im se hvata za kapute, da kuka, da kritikuje i vajka se na hladnoću i glad, na potrebu za čistom odećom i na manjak pristojnog zaklona. Kiša nije jenjavala, kao ni reka ljudi, reka saobraćaja, reka umornih životinja. Izbila je gužva i odjednom je izgledalo da je tu previše ljudi.

Kada je masa ponovo nagrnula, njih dvoje ostali su razdvojeni. Kiša je minula, a pijaca je sada bila veoma drugačija. Potražili su jedno drugo kao deca izgubljena na železničkoj stanici. Bila je to drugačija vrsta pijace, mračnija, starija, odrpanija, haotičnija. Pločnik je bio prekriven blatom, muljem, slamom i balegom.

Sreli su se slučajno, što je jedini način da se kaže da nismo tražili nešto pre nego što je iskrslo pred nama, oboje su postojali na svetu, a svet je mali.

*

Nikada se posle nisu sreli, ili možda jesu.

Možda su, isprva, podjednako uživali u dodiru, u susretu, u spoju, u rumenilu, u odugovlačenju. Imali su tajne i te su tajne podelili. Dok je jedna ruka prevlačila po drugoj, ležale su mirno kao ribe. Oboma se činilo da nisu mogli da žive nako kao do tada; nisu mogli da nastave da žive kao da se ništa novo nije dogodilo u njihovim životima. Trebalo je da se smire negde zajedno, da žive sami za sebe, sami, da imaju sopstveni dom, gde su mogli da budu sami sebi gazde. Otišli su iz zemlje, promenili sebi živote. Jedno je bilo direktor železnice. Drugo je postalo nastavnik u školi. A velika radna soba gde su provodili večeri bila je toliko puna slika i cveća da je bilo teško pomeriti nešto a da se nešto drugo ne pokvari.

Slike svih vrsta, pejzaži urađeni vodenim bojama, gravure po uzoru na stare majstore, albumi puni fotografija rođaka, prijatelja i dece, bile su svuda po policama s knjigama, na stolovima, na stolicama. Ljubav je kao novac: dobro koje imaš i ne želiš da izgubiš, dobro koje gubiš i čuvaš. Pomisao na smrt, koja ih je doticala tako duboko, ni u jednom od njih više nije izazivala nekadašnje strahove i sažaljenja, zvuk bez odjeka u beskrajnom, tužnom povlačenju, fantom nežnosti niz prazne i puste hodnike.

Možda su živeli takav život. Možda nisu. Ali na pijaci, u onom lomu i iverju, jednom su bili našli jedno drugo, našli jedno drugo i ponovo jedno drugo izgubili. Rekli su samo to da su, da, bili sami.

Kiša je mirisala kao mokri konji, zarđali metal i vlažno kamenje.

Piše: Stiven Marč
Izvor: Lithub
Priredio i preveo: Matija Jovandić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: