Laslo Krasnahorkai je rođen 1954. u Đuli, pokrajinskom gradu u Mađarskoj, u sovjetsko doba. Objavio je svoj prvi roman Satantango 1985, zatim Melanholiju otpora (1989), Rat i rat (1999) i Povratak kući barona Venkhajma (2016). Ovi romani, sa svojim ogromnim akumulacijama jezika, globalnom erudicijom (Krasnahorkai poznaje klasike budističke filozofije koliko i evropsku intelektualnu tradiciju), opsesivnim likovima i kišom natopljenim pejzažima, mogli bi da odaju utisak prekaljenog kasno-modernističkog hauteura, ali su takođe poentilistički, elegantni i delikatno smešni. Njegova dubina ima polet – sudar tonova vidljiv u drugim delima koja je stvorio osim romana, koji podrazumevau kratka prozna dela kao što su Animalinside (2010) i geografski širi tekstovi poput Pustošenje i tuga pod kapom nebeskom (2004) i Seiobo je boravio tamo dole ( 2008).
Iako Krasnahorkai i dalje ima kuću u Mađarskoj, uglavnom živi u Berlinu. Prvi put kada sam pokušao da stignem do Berlina iz Londona da bih započeo ovaj intervju, u zimu 2016. godine, let mi je otkazan zbog magle. Nekoliko sati kasnije, pošto je novi avion bio spreman za poletanje, rečeno nam je da će tehničke poteškoće dodatno odložiti naš polazak. Pošto sam konačno stigao u Berlin i našao taksi – vozač je vozio uznemirujuće brzo jer, kako mi je rekao, očajnički je morao u toalet – našao sam Krasnahorkaija ispred ulaza u U-ban na Hermanplacu, dvanaest sati nakon što sam napustio London. Mogao sam da se sretnem s njime u Pekingu. Ova razvučena savremena farsa o putovanju, pomislio sam, delovala je neskladno komično. Ali onda sam se ponovo zamislio: umetnost koju stvar Krasnahorkai je uvek pozdravljala apsurd, na način kojim će svet biti personifikovan i postati neumoljivi protivnik.
Krasnahorkai govori engleski sa zavodljivom mitteleuropa infleksijom i povremenim američkim akcentom, što je posledica devedesetih kada je živeo u stanu Alena Ginzberga u Njujorku. Krasnahorkai je krupan, drag čovek, često imao osmeh na licu ili se smeje i pun je brige za životinje. Pozajmio mi je džemper kada mi je bilo hladno, kupio mi je na poklon zbirku poezije Dursa Grunbejna Una Storia Vera i dao mi preporuku šta da slušam od Đerđa Kurtaga. Sa svojom dugom kosom i žalosnim očima, izgleda kao blagi svetac. On je takođe čovek koji apsolutno ceni privatnost; nikada nije želeo da se sastane u svom stanu. Umesto toga, održavali smo duge sesije u njegovom bliskom okruženju, u raznim kafićima i restoranima oko Krojcberga.
— Adam Tirlvel
(Drugi deo intervjua možete pročitati ovde, a treći ovde)
* * *
Hajde da pričamo o vašim spisateljskim počecima.
Mislio sam da je pravi život, istinski život negde drugde. Uz Zamak Franca Kafke, moja Biblija je jedno vreme bila i Pod vulkanom Malkolma Laurija. Bilo je to krajem šezdesetih, početkom sedamdesetih. Nisam želeo da prihvatim ulogu pisca. Želeo sam da napišem samo jednu knjigu — a posle toga sam želeo da radim različite stvari, posebno sa muzikom. Želeo sam da živim sa najsiromašnijim ljudima — mislio sam da je to pravi život. Živeo sam u veoma siromašnim selima. Uvek sam imao jako loše poslove. Veoma često sam menjao mesto, svaka tri-četiri meseca, bežeći od služenja vojnog roka.
I onda, čim sam počeo da objavljujem neke sitnice, dobio sam poziv iz policije. Bio sam možda previše drzak, jer sam posle svakog pitanja govorio: „Molim vas, verujte mi, ja se ne bavim politikom.” „Ali znamo neke stvari o vama.” „Ne, ne pišem o svakodnevnoj politici.” „Ne verujemo vam.” Nakon nekog vremena, malo sam se naljutio i rekao: „Da li zaista možete da zamislite da bih pisao bilo šta o ljudima poput vas?“ I to ih je, naravno, razbesnelo i neko od policajaca, ili neko iz tajne policije, hteo je da mi oduzme pasoš. U komunističkom sistemu u sovjetsko doba imali smo dva različita pasoša, plavi i crveni, a ja sam imao samo crveni. Crveni nije bio toliko interesantan jer se njime moglo ući samo u socijalističke zemlje, dok je plavi značio slobodu. Pa sam rekao „Ti stvarno želiš crveni?” Ali su ga ipak oduzeli, a ja nisam imao nikakav pasoš do 1987.
To je bila prva priča u mojoj spisateljskoj karijeri — i lako je mogla biti poslednja. Nedavno sam u dokumentima tajne policije pronašao beleške u kojima se raspravlja o potencijalnim doušnicima i špijunima. Imali su šansu sa mojim bratom, napisali su, ali kada je u pitanju Laslom Krasnahorkai to bi bilo apsolutno nemoguće jer je toliki antikomunista. Ovo sada izgleda smešno, ali u to vreme nije bilo. Ali nikada nisam demonstrirao politiku. Samo sam živeo u malim selima i gradovima i napisao svoj prvi roman.
Kako ste ga objavili?
To je bilo 1985. Niko — uključujući i mene — nije mogao da shvati kako je bilo moguće objaviti Satantango, jer je to sve samo ne neproblematičan roman za komunistički sistem. U to vreme, direktor jedne od izdavačkih kuća za savremenu književnost bio je bivši šef tajne policije, i možda je želeo da dokaže da još uvek ima moć – dovoljno moći da ima hrabrosti da objavi ovaj roman. Valjda je to bio jedini razlog što je knjiga objavljena.
Kakve ste poslove radili?
Bio sam rudar jedno vreme. To je bilo gotovo komično – pravi rudari su morali da me pokrivaju. Onda sam bio direktor raznih domova kulture u selima daleko od Budimpešte. Svako selo je imalo dom kulture gde su ljudi mogli da čitaju klasike. Te biblioteke su bile sve što su imali u svakodnevnom životu. A petkom ili subotom direktor Doma kulture je priređivao muzičku zabavu, ili nešto slično, što je bilo jako dobro za mlade. Bio sam direktor u šest veoma malih sela, što je značilo da sam se uvek kretao između njih. Bio je to sjajan posao. Voleo sam to jer sam bio veoma daleko od svoje buržoaske porodice.
Šta još? Bio sam noćni stražar koji je čuvao trista krava. To mi je bilo najdraže – štala na ničijoj zemlji. U blizini nije bilo ni sela, ni grada, ni varoši. Bio sam čuvar nekoliko meseci, možda. Siromašan život sa Ispod vulkana u jednom džepu i Dostojevskim u drugom.
I naravno, u ovim wanderjahre, počeo sam da pijem. U mađarskoj književnosti postojala je tradicija da su pravi geniji potpuni pijanci. I ja sam bio ludi pijanac. Ali onda je došao trenutak kada sam sedeo sa grupom mađarskih pisaca koji su se sa žaljenjem složili da je to neizbežno, da svaki mađarski genije mora da bude ludi pijanac. Odbio sam da prihvatim ovo i kladio sam se – u dvanaest boca šampanjca – da više nikada neću piti.
I niste?
I nisam. Ali ipak, u to vreme, među savremenim prozaistima, postojao je jedan pisac i pijanac — Peter Hajnoči. Bio je živa legenda i totalni, suštinski alkoholičar, poput Malkolma Laurija. Njegova smrt je bila najveći događaj u mađarskoj književnosti. Bio je vrlo mlad, možda mu je bilo četrdesetak godina. I to je bio život koji sam živeo. Ništa me nije brinulo – bio je to veoma avanturistički život, uvek u tranzitu između dva grada, noću na železničkim stanicama i barovima, posmatrao ljude, vodio male razgovore sa njima. Polako počeo da pišem knjigu u svojoj glavi.
Bilo je dobro tako raditi jer sam imao snažan osećaj da je književnost duhovno polje — da su negde drugde, u isto doba, živeli i pisali Hajnoči, Janoš Pilinski, Šandor Vereš i mnogi drugi divni pesnici. Prozna književnost je bila manje moćna. Mnogo smo više voleli poeziju jer je bila zanimljivija, tajnija. Proza je bila malo previše bliska stvarnosti. Pojam genija u prozi podrazumevao je nekoga ko je ostao veoma blizak realnom životu. Zato su, tradicionalno, mađarski prozni pisci, poput Žigmonda Moriča, pisali u kratkim rečenicama. Ali ne i Krudi, jedini pisac kojeg sam voleo iz istorije mađarske prozne književnosti. Đula Krudi. Divan pisac. Zasigurno neprevodiv. U Mađarskoj je bio Don Đovani — visok dva metra, ogroman čovek, fenomenalan čovek. Bio je toliko zavodljiv da mu niko nije mogao odoleti.
A njegove rečenice?
Koristio je rečenice drugačije od bilo kog drugog proznog pisca. Uvek je zvučao kao malo pripit čovek koji je veoma melanholičan, koji nema iluzija o životu, koji je veoma jak, ali čija je snaga potpuno bespotrebna. Ali Krudi za mene nije bio književni ideal. Krudi je za mene bio osoba, legenda koja mi je dala određenu moć kada sam odlučio da nešto napišem. Janoš Pilinski je bio moja druga legenda. U književnom smislu, Pilinski je za mene bio mnogo važniji zbog svog jezika, njegovog načina govora. Pokušaću da ga imitiram.
Dragi Adame—ne bi trebalo—da čekamo—apokalipsu, mi živimo—sada—u apokalipsi.—Dragi moj—Adame—molim te, ne idi nigde—nigde…
Vrlo visok glas, spor, sa svim ovim pauzama između reči. A poslednja slova svake reči uvek su bila vrlo jasno naglašena. Kao sveštenik u katakombi — bez nade, ali sa ogromnom nadom u isto vreme. Ali on je bio drugačiji od Đule Krudija. Pilinski je bio kao jagnje. Ne ljudsko biće – jagnje.
Da li je bilo mnogo dostupnog u prevodu?
Bilo je vreme, sedamdesetih, kada smo dobili mnogo zapadne literature. Vilijam Fokner, Franc Kafka, Rilke, Artur Miler, Džozef Heler, Marsel Prust, Semjuel Beket — skoro svake nedelje stizalo je novo remek delo. Pošto u komunističkom režimu nisu mogli da objavljuju svoja dela, najveći pisci i pesnici su postali prevodioci. Zato smo imali divne prevode Šekspira, Dantea, Homera i svakog velikog američkog pisca, od Foknera pa nadalje. Prvi prevod Pinčonove Duge gravitacije bio je zaista divan.
A Dostojevski?
Da. Dostojevski je za mene odigrao veoma važnu ulogu – zbog svojih heroja, a ne zbog svog stila ili njegovih priča. Da li se sećate naratora „Bele noći”? Glavni lik je pomalo kao Miškin u Idiotu, figura pre Miškina. Bio sam fanatični obožavatelj ovog pripovedača, a kasnije i Miškina — njihove bespomoćnosti. Nezaštićena, anđeoska figura. U svakom romanu koji sam napisao možete naći takvu figuru — poput Estike u Satantangu ili Valuske u Melanholiji, koje je svet ranio. Oni ne zaslužuju ove rane, a ja ih volim jer veruju u univerzum u kome je sve divno, uključujući i ljudsko postojanje, i veoma poštujem činjenicu da su vernici. Ali njihov način razmišljanja o univerzumu, o svetu, ovo verovanje u nevinost, za mene nije moguć.
Što se mene tiče, više pripadamo svetu životinja. Mi smo životinje, mi smo samo životinje koje su pobedile. Ipak, mi živimo u visoko antropomorfnom svetu — verujemo da živimo u ljudskom svetu u kome postoji deo za životinje, za biljke, za kamenje. To nije istina.
Dakle, mislite da bi vaša sopstvena filozofija bila čisti materijalizam?
O ne, Miškin je takođe stvaran. Izvinjavam se.
Ne, recite mi više.
Franc Kafka je ličnost. On je Franc Kafka, sa svojom životnom pričom, sa svojim knjigama. Ali K. je tu, u rajskom prostoru u svemiru, a možda i tamo žive neki likovi iz mojih romana. Na primer, Irimias i doktor iz Satantanga ili gospodin Ester i Valuska iz Melanholije ili, iz mog novog romana, Baron. Oni su apsolutni — oni žive. Oni postoje u večnosti.
Možete li tvrditi da je Miškin izmišljen? Naravno. Ali to nije istina. Miškin je možda ušao u stvarnost preko nekog drugog, preko Dostojevskog, ali sada je za nas stvarna ličnost. Svaki lik u takozvanoj večnoj fikciji došao je preko običnih ljudi. Ovo je tajni proces, ali sam potpuno siguran da je istinit. Na primer, nekoliko godina nakon što sam napisao Satantango, bio sam u baru i neko me je potapšao po ramenu. Bio je to Halič iz Satantanga. Zaista! Ne šalim se! Zato sam postao pažljiviji prema onome što pišem. Na primer, originalni tekst Rata i rata se prilično razlikovao od verzije koju sam objavio. Prvih sto stranica je prvobitno govorilo o Korinoj autodestrukciji, ali sam se plašio da ću ga kasnije sresti u tom stanju i da mu neću moći pomoći. Plašio sam se mogućnosti da nikada neće napustiti svoj mali grad. Zato sam izabrao da ga izvučem odatle – sa njegovom željom da samo jednom, na kraju svog života, ode u centar sveta. Nisam odlučio da će to biti Njujork, ali sam se tako oslobodio priče gde je on zauvek živeo u ovom provincijskom mestu.
Samo razmišljam o onome što ste rekli o ljudima koji žive u antropomorfnom svetu. Ponekad mi padne na pamet da su romani tako bezbrižno antropocentrični. Gde su hobotnice? Gde su alge? Jedna od stvari koje volim u vašim romanima je to što se trude da ne budu tako, takoreći, provincijalno ljudski. Ali to takođe deluje kao oksimoron. Šta bi oni drugo mogli biti?
Ovo je veoma važno. Okvir romana je možda previše antropocentričan. Zato glavni problem jeste problem pripovedača i tako ostaje zauvek. Kako možete ukloniti naratora iz romana? U mom najnovijem romanu, na svakoj stranici samo ljudi razgovaraju jedni s drugima – i to je jedan od načina da se izbegne narator, ali ovo je samo tehnika. Zato što se slažem sa vama — okvir romana i sveta je antropocentričan. Ali ako moram da biram između univerzuma bez okvira i čovečanstva sa okvirom, izabrao bih čovečanstvo.
Nemamo pojma šta je univerzum. Mudri ljudi su nam uvek govorili da je ovo dokaz da ne treba da razmišljate, jer razmišljanje vas nikuda ne vodi. Vi samo nadograđujete ovu ogromnu konstrukciju nesporazuma, a to je kultura. Istorija kulture je istorija nesporazuma velikih mislilaca. Zato se uvek moramo vratiti na nulu i početi drugačije. I možda na taj način imate šansu da ne razumete ali bar da nemate dalje nesporazume. Jer ovo je druga strana ovog pitanja – da li sam zaista toliko hrabar da ukinem svu ljudsku kulturu? Da se prestanemo diviti lepoti u ljudskoj proizvodnji? Veoma je teško reći ne.
Ipak, još uvek pišete romane.
Da, ali možda je to greška. Poštujem našu kulturu. Poštujem visoku ljudsku artikulaciju u svakom obliku. Ali koren ove kulture je lažan. A ako ništa ne uradimo, sve se ionako nastavlja. A možda je ovo najvažnija stvar. Sve mora da se odvija bez razmišljanja o suštinama, o tome šta je to i drugim sličnim pitanjima.
Kao da pisanje, i svaki oblik umetnosti, treba da postane ritual bez teologije?
Možda je moguće razmišljati o pisanju kao o ritualu koji treba da se izvodi— nešto ponavljano, reč za rečju, rečenica za rečenicom. Ne u smislu klasične avangarde s početka XX veka, poput dade, recimo, koja velike umetnike nikuda nije vodila jer su zanemarivali sadržaj i to je, jadni geniji, njihova greška. Ali ako razmišljate o pisanju kao o ritualu koji izvodite, i ako ste u mogućnosti da vidite sebe u isto vreme, da ste tamo dole na Zemlji i pišete reč za rečju… a onda imate knjigu. Prestanete. Zatvorite knjigu. I otvorite još jednu, sa praznim stranicama. A ti opet piši, opet piši, opet piši. Reč po reč. Rečenica za rečenicom. Zatvori knjigu. Sledeći… To je ritual. Možda se ne razmišljate o svom pisanju na ovaj način, ali vi to radite.
Ali ovo je tačka u kojoj treba da se setimo naših čitalaca. Jer čitaocima su, nadam se, potrebna naša dela. A u ovom malom prostoru — gde pišemo knjige, romane, pesme — ima mesta i za naše čitaoce. Ova simpatija, ovo osećanje je veoma važno — pronalaženje zajedničke suštine između pisaca, koji stvaraju formu, i čitalaca, kojima je potrebno ono što radimo. To takođe daje neki smisao ovom malom mestu, koje je nama koji ga posmatramo sa višeg nivoa apsolutna besmislica. Dakle, možda je univerzum pun malih prostora — svaki sa svojim vremenom, suštinom, likovima, kreacijom, događajima itd. Različiti pojmovi vremena za različite prostore. Baš kao što smo mi ovde, u univerzumu, unutar našeg malog ljudskog prostora.
Pitanja: Adam Tirvel
Izvor: theparisreview.org
Prevod: Danilo Lučić
Iz kultnog serijala intervjua pod nazivom “Art of Fiction” objavljenih u časopisu The Paris Review pročitajte intervjue sa Simon de Bovoar, Žozeom Saramagom i Italom Kalvinom.