Igranje s vatrom: Margaret Atvud o feminizmu, kulturnim ratovima i iznošenju mišljenja (II deo) U nastavku intervjua, Margaret Atvud govori o svom partneru Grejemu Gibsonu i njegovoj podršci, detinjstvu provednim u kanadskim šumama sa ocem, kao i o pitanjima rodnih identiteta.

Margaret Atvud (Foto: Wikimedia Commons)

Kritike nisu umanjile interesovanje Margaret Atvud za Galoveja, čiji slučaj još uvek pažljivo prati. „Oh, pomoći ću ti da budeš u toku!” kaže Atvud i kasnije mi šalje linkove za članke i šta da pratim na Substack-u. Ono što je fascinira nije odbačena tužba, već kako je Univerzitet Britanske Kolumbije reagovao: žureći da urade pravu stvar, uradili su pogrešnu stvar, tretirajući Galoveja kao da je njegova krivica dokazana. To je tema koja prožima njenu prozu – u knjigama kao što je Nevesta razbojnica – i primer njenog odbijanja da se povinuje ideološkom čistunstvu. Njena jasna usredsređenost na ono što je pošteno i istinito u odnosu na bilo koju vrstu ideologije, bez ikakve zabrinutosti za osudu javnosti, delom je ono što ju je učinilo toliko inspirativnom, a njeno delo tako dugotrajnim.

Najnežniji delovi Gorućih pitanja su oni lični, kao kada se priseća svog detinjstva u šumama Ontarija i Kvebeka, kada je čeprkala po drveću tražeći najezde buba i gusenica sa ocem entomologom. „Vozili bismo se i odjednom se zaustavili. „Najezda!“ viknuli bismo. Druge porodice bi se zaustavljale da uzmu sladoled. Naša bi se zaustavljala zbog najezda“, piše ona u eseju “Drveće života, drveće smrti”. Atvud se nije školovala sve do svoje 12 godine, pa tvrdi da je jedan od razloga zašto nije oprezna kada krene u okršaj sa nekim taj što joj nedostaje opreznost koju deca imaju kada odrastuju u društvenim grupama. U Mačjem oku je u velikoj meri prikazan njen odgoj, gde se odrasla Elejn sa čežnjom priseća svog detinjstva u šumi, opisujući koliko se osećala kao autsajderka u školi. Da li joj je taj roman naročito blizak?

„Ne volim da favorizujem svoje knjige, jer bi se one druge naljutile“, kaže ona i smeje se. „Onda sve te osvetoljubive knjige skoče na vas: ‘Kako si mogla? A toliko sam vremena provela sa tobom! Danas nema zahvalnosti!’” A tu su, naravno, i eseji o Grejemu Gibsonu, sa kojim je bila u vezi od ranih 70-ih i sa kojim ima ćerku. Gibson, pisac i aktivista za zaštitu prirodne sredine, toliko je podržavao svoju ženu da mu je poklonila majicu sa natpisom: „Svaka spisateljica treba da se uda za Grejema Gibsona“, što je citat jednog novinara. Među njegove knjige spada i Knjiga o pticama za nahtkasnu (The Bedside Book of Birds), ali pred kraj života, zbog uznapredovale vaskularne demencije, više nije mogao da prepozna ptice u njihovoj bašti. Bez obzira na to, Atvud se priseća u svom predgovoru za Knjigu o pticama za nahtkasnu iz 2020, koji se nalazi i u Gorućim pitanjima, da je on i dalje voleo da gleda ptice. „’Više im ne znam imena“, rekao je prijatelju. ‘Ali sa druge strane, ni one ne znaju moje’“, piše Atvud. Gibson je umro u Velikoj Britaniji, dok je ona bila na promotivnoj turneji za knjigu Svedočanstva. Nastavila je turneju. „Imajući izbor između hotelskih soba, i događaja i ljudi s jedne strane, i prazne kuće i prazne stolice s druge, šta biste Vi izabrali, dragi čitaoče? Naravno, prazna kuća i prazna stolica su jednostavno bile odložene za kasnije. Došle su mi posle, kao što je uvek slučaj sa takvim stvarima”, piše ona u predgovoru zbirke eseja.

“Veoma sam voljna da saslušam stavove drugih ljudi, ali nisam voljna da budem nasamarena.”

Zbog čega je Gibson bio osoba toliko puna podrške?

„Nije bio egoista, tako da ga nije plašilo ništa što sam ja radila. Pred kraj života rekao je našoj ćerki: ‘Tvoja mama bi bila spisateljica i da me nije upoznala, ali ne bi se toliko zabavljala’“, kaže Atvud i klima glavom, kao da se slaže sa nečim pametnim što je upravo rekao dok sedi kraj nje. U Goruća pitanja takođe je uključila predgovor koji je 2020. napisala za njegove romane Neprekidan pokret (Perpetual Motion) i Smrt džentlmena (Gentleman Death). Da li je pisanje tih predgovora bio način da se oprosti od njega ili da oni ostanu u njegovu slavu?

„U njegovu slavu. Zapravo, kada si mojih godina ne opraštaš se od mrtvih. Oni ne odlaze.” Krenula sam da joj postavim još jedno pitanje o Gibsonu, ali ona odmahuje rukom i govori: „Sve je u knjizi je, u knjizi je“.

Lokdaun za Atvud nije bio otkrutan koliko je mogao biti, jer su njena ćerka i ćerkina porodica bili kod nje. Takođe, dodaje ona, nije kao da je ovo bila prva pandemija čovečanstva i govori o tome kako su bolesti razarale prethodne generacije: „Mladi kažu: ’Ovo je nešto najgore!‘ Ali nije! Bili smo ovde i ranije.” Atvud svoju radoznalost zadovoljava istraživanjima i ona joj pomažu da održi ravnotežu umesto da bude uhvaćena u ludilo dana, tako što je stavljaju u plimu i oseku istorije. „Ja sam za to da centar izdrži koliko god je to moguće ( “Centar neće izdržati” (The centre cannot hold) je poznati stih iz Jejtsove pesme “Drugi dolazak”, prim. prev). Ali uskoro ću biti mrtva, tako da srećno sa time“, kaže ona.

Kažem joj da izgleda – i govori – kao da će nas sve nadživeti, što je istina. Razgovarali smo dva sata, na prilično brutalnim temperaturama, uprkos plinskim grejačima, ali njena razgovorljivost ne nestaje, njene svetle oči nikada ne gube sjaj.

„Hajde, pogledajte brojke! Evo peščanog sata, evo koliko je peska ostalo.”

Pa, ne izgleda kao da joj ponestaje peska.

„Znam“, kaže ona. “U pitanju je dobra gluma.”

Pitam je da li je borbena u stvarnom životu kao u svojim delima.

“Nimalo. Veoma sam voljna da saslušam stavove drugih ljudi, ali nisam voljna da budem nasamarena.”

„[Ljudi] su veoma spremni da kažu piscu ili spisatejici kako je loša osoba jer on ili ona nisu napisali knjigu kakvu neki zagriženik smatra da je on ili ona trebalo da napiše.”

I to je trenutak kada stvari kreću nagore. Jedno goruće pitanje o kojem posebno želim da razgovaram sa Atvud je bremenita savremena rasprava o rodnim identitetima. Teoretičari roda tvrde da je rodni identitet – ono kako se osoba definiše – jednako važan kao i biološki pol. Kritičari rodnih identiteta tvrde da su oni irelevantni jer su žene potlačene zbog svog biološkog pola. Ova rasprava, koja je s vremena na vreme pretila da raspoluti feminizam, pri čemu su mlađe feministkinje više preuzimale prvi argument, a starije drugi, nije zastupljena u Gorućim pitanjima, ali je Atvud tvitovala i govorila o svemu ovome više puta. S obzirom na to da je napisala ultimativni roman o seksualnoj eksploataciji žena, Sluškinjina priča, trebalo bi da je lako pretpostaviti da ona sve to posmatra sa rodno kritičke linije. Ali ona nije puristkinja. Na kraju krajeva, ona je potpisala Harperovo pismo, koje su mnogi shvatili kao argument delimično protiv napada levice na stavove kritičara rodnih identiteta. Zatim, tri meseca kasnije, potpisala je pismo u kojem se indirektno kritikuje Rouling. Na Tviteru je postovala članke koji podržavaju rodnu ideologiju i video snimke koji kritikuju Rouling. Ipak, ona je takođe objavila i članak u kojem se postavlja pitanje da li reč „žena“ nestaje zbog brige za osećanja trans žena – što je gledište kritičara rodnog identiteta – praćeno objavom u kojoj je uveravala svoje pratioce i pratiteljke da „nije terf“, što je pogrdni izraz za rodno kritične žene u značenju “trans-isključive radikalne feministkinje”. Nije bilo lako reći kako se ona oseća po ovom pitanju. Zato je pitam u vezi sa njenim nedavnim komentarom, u kojem je rekla da biološki pol nije ili/ili – „Radujte se beskonačnoj raznolikosti prirode!“ Drugim rečima, pojednostavljujuće je reći da su ljudi ili muškarci ili žene.

„Sve u prirodi je skala. Razmišljamo [o rodu] na dva načina, jer je to biblijski, pa vuna ovde, lan tamo“, kaže ona.

Ako biološki pol nije binaran, kako ljudi znaju od koga će napraviti sluškinju, ili ko će doživeti genitalno sakaćenje.

„Okej, ponoviću još jednom“, kaže ona oštrije. „Trebaće neko vreme da se ovo sredi, ali XY i XX nisu jedine moguće hromozomske kombinacije. Proverite, okej? Ovo je veoma dugo u opticaju i u Bibliji bi muškarac u ženskoj odeći bio – ”, pa pokaže prerezivanje vrata. „Želiš li to da uradiš? Ne.”

Ljudi koji su rodno kritični tvrdili bi da su to različita pitanja, kažem.

„Šta je rodno kritična osoba?“ ona pita.

To je neko ko veruje da su sva živa bića ili muška ili ženska i da retke hromozomske varijacije to ne opovrgavaju.

„Neću da se raspravljam o ovome. Moja knjiga nije o tome i to nije ono o čemu ovde treba da razgovaramo“, kaže ona.

S obzirom na to koliko je naš intervju bio diskurzivan, ova primedba me iznenađuje, ali vraćam se knjizi. U jednom eseju, “Književnost i životna sredina”, ona piše: „[Ljudi] su veoma spremni da kažu piscu ili spisatejici kako je loša osoba jer on ili ona nisu napisali knjigu kakvu neki zagriženik smatra da je on ili ona trebalo da napiše.” Zar to nije u suprotnosti sa njenim indirektnim kritikama eseja Dž.K. Rouling kao anti-trans?

„To je otvoreno pitanje. Nismo čak ni sigurni šta je anti-trans, a trans zajednici će trebati neko vreme da sve ovo reši. Nije tačno da nema trans ljudi, pa se onda tu postavlja mnogo pitanja, ali mi nećemo ulaziti u to, iako mi se čini da ste Vi danas opsednuti time.”

“Neki ljudi neće iskreno da razgovaraju sa mnom jer su zastrašeni. Slažem se sa Orvelom: istina jeste važna.”

Ali, Margaret, kažem, Vi tako briljantno pišete o pravima žena. Naravno, žene žele da znaju šta mislite o ovoj temi, s obzirom na to koliko je ona u vezi sa njihovim pravima.

„Nisam dovoljno informisana“, kaže ona žustro. „Ali izgleda da nema mnogo buke oko trans muškaraca. Zašto?”

Šta ona misli zašto?

“Ne znam.”

Zato što ne ugrožavaju muškarce fizički?

„Njih trans muškarci fizički ne ugrožavaju“, slaže se ona, a zatim se ispravlja. „Ne osećaju se fizički ugroženo od strane trans muškaraca, iako je moguće da trans muškarac ubije jednog od njih.”

Malo kasnije, ona pominje koliko je opasno za ljude da prave generalizacije jedni o drugima, pa ja pokušavam poslednji put i pitam zašto je onda koristila široko rasprostranjeni izraz „terf“ na Tviteru?

„Mislim da preuveličavate sve ovo!“ kaže ona, i zvuči kao da joj je sada dosta svega. Sa ovom temom je završeno, intervju ide dalje.

Naš razgovor se nastavlja dovoljno mirno, ali nakon što se rastanemo, dominantan osećaj mi je frustracija. Odajem joj priznanje što nije napustila intervju, ali ne osećam da sam se iole bliže razumevanju njenih stavova i pretpostavljam da to nikada neću ni biti, s obzirom na to koliko je bila nevoljna da o njima razgovara. Ali onda – kao što je to često činila u svojim knjigama – Atvud me iznenadi obrtom u zapletu. Samo sat ili nešto kasnije, ona mi pošalje nekoliko mejlova, neki su o slučaju Galovej, a drugi su razrada njenih razmišljanja o rodu. Otada počinjemo sa razmenom mejlova, u kojoj ona strpljivo i promišljeno iznosi svoje stavove. Većina toga nije zvanična, ali mislim da joj neće smetati da kažem kako, na kraju krajeva, obe želimo istu stvar, a to je istina i ispravnost.

Što više razmenjujemo mejlove, sve više shvatam da se ne raspravljamo na način na koji sam navikla, odnosno onako kako se raspravlja na društvenim mrežama, a to znači da urlamo jedni na druge i ne želimo da saslušamo drugačije tačke gledišta. Nas dve smo iskreno radoznale da razumemo jedna drugu i razmenjujemo linkove za koje mislimo da će onoj drugoj biti zanimljivi. Nakon što smo to radile nekoliko dana, postajem svesna koliko joj vremena oduzimam, vremena koje bi trebalo da iskoristi za svoju novu knjigu kratkih priča, pa se izvinjavam što se tako uporno raspravljam. Ona mi odmah piše: „Ne brini, Hedli. Neki ljudi neće iskreno da razgovaraju sa mnom jer su zastrašeni. Slažem se sa Orvelom: istina jeste važna.”

Piše: Hadley Freeman
Izvor: theguardian.com
Prevod: Danilo Lučić

Prvi deo teksta pročitajte ovde.

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: