Mnogi pisci i spisateljice rekli su da pišu kako bi sačuvali svoje živote. A mnogi su izvršili samoubistvo. U svega nekoliko slučajeva veza između ove dve stvari je bila veoma direktna, kao što je slučaj kod pesnikinje En Sekston. Na nagovor svog psihoterapeuta, 1957. počela je da piše poeziju kako bi skrenula misli sa svojih suicidnih ideja, da bi na kraju u drugoj polovini prošlog veka postala deo grupe konfesionalnih pesnika i pesnikinja sa sedištem u Bostonu – uključujući tu Roberta Lovela i Silviju Plat – kojima su intimni patos, parodična bol i teški napadi depresije pružili veći deo materijala za rad. Uprkos ogromnom uspehu u onome što je manje-više započelo kao hobi, bolest je savladala Sekston i ona je izvršila samoubistvo 1974.
Postoje oni koji bi raspravljali o tome da li su konfesionalni pesnici i pesnikinje bili odista izmučene individue ili narcisi koji su gledali samo sebe. Ovo drugo se može učiniti ispravnim kada se u obzir uzme samovoljno medijsko eksponiranje Lovela, Plat i Sekston, ali nije poenta u tome; njihovi gubici i prekoračenja bili su stvarni, ili ne, kao bilo čiji, ali ih se sećamo, ili bi trebalo, zbog onoga što su napisali. S druge strane, zanimljivo mi je da na njihove persone u javnosti gledam kao na performanse, ne obazirući se na autobiografske paralele iz njihovih dela. Bivša manekenka, En Sekton bila je naročito spretna u samopredstavljanju, a kako je njena pesnička slava rasla – osvojila je Pulicerovu nagradu 1966. godine i niz stipendija i nagrada tokom šezdesetih – njena poezija postala je manje usredsređena na lično, a više na kulturološko. Dobar deo njenih dela bio je izmišljen, uprkos iluziji intimnosti. Govorila je da je pesnički glas “persona”, a njene pesme “čudovišta u koja se projektovala”.
Ovaj zapis preuzet je iz kratkog filma o pesnikinji pod nazivom En Sekston kod kuće (Anne Sexton at Home) iz 1966. godine.
ŽELETI DA UMREŠ
(prevod: Vladimir Stojnić)
Kad već pitaš, većine dana se ne sećam.
Hodam obučena, to putovanje me nije obeležilo.
A onda se vrati požuda, gotovo neizreciva.
Pa čak i tada nemam ništa protiv života.
Dobro poznajem oštrice trave o kojima govoriš,
nameštaj koji si smestio pod suncem.
Ali samoubistva imaju specifičan jezik.
Kao i stolari, ona uvek žele da znaju koji alati.
Nikad ne pitaju zašto se gradi.
Dva puta sam se tako jednostavno izjasnila,
posedovala neprijatelja, pojela neprijatelja,
preuzela njegovu veštinu i njegovu magiju.
Tako sam se odmarala, otežala
i zamišljena, toplija od ulja ili vode,
balila sam iz usta.
Nisam mislila na svoje telo kad je došlo do igle.
Nestali su čak i rožnjača i preostali urin.
Samoubistva su već izdala telo.67
Mrtvorođeni, ne umiru oni uvek, već su
zasenjeni, ne mogu da zaborave drogu tako slatku
da bi je čak i deca posmatrala s osmehom.
Potisnuti sav taj život pod jezik! –
to, samo po sebi, postaje strast.
Smrt je tužna kost; oplavljena, reklo bi se,
pa opet ona me čeka, iz godine u godinu,
da tako nežno poništi staru ranu,
da mi istisne dah iz ovog rđavog zatvora.
Uravnotežena tamo, samoubistva se ponekad sretnu,
besneći na plodove, na napumpan mesec,
ostavljaju hleb koji su pobrkala sa poljupcem,
ostavljaju stranicu neoprezno otvorene knjige,
nešto nedorečeno, podignutu slušalicu
i ljubav, šta god da beše, infekciju.
- februar 1964.
(Poslušajte i Orsona Velsa kako čita “Pesmu o sebi” Volta Vitmena ili Lava Tolstoja kako čita fragmente svog “Kalendara mudrosti”, ili Italo Kalvina kako čita deo svog romana “Nevidljivi gradovi”.)
Tekst: Džoš Džouns
Izvor: openculture.com
Prevod: Danilo Lučić