Dnevnik teroriste (8): Krist snajperist

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste: Krist snajperist

Izbrisati sebe, poništiti svoju osobnost. To, po Pavezzeu, znači biti Krist. A biti Krist znači biti heroj. Svetost je izvrsna zabava za dokone. Herojstvo isto tako.  Sve je to igra, zabava. To je jedini ispravan pogled na život. Ne treba se plašiti života niti smrti niti ubojstva. Jebeš Pavezzea. Jebeš i Krista.

Hodao sam po gradu tražeći izvrsnu poziciju za snajpersko gnijezdo. Prozor s kojeg ću pucati mora gledati na glavni gradski trg. Moram ipak zadovoljiti sadistički dio svog karaktera. Želim posijati strah prije nego čovječanstvo razriješim grijeha i dam planetu novu šansu. Treba biti sunčana subota. Jedna od subota nakon diverzije na kolodvoru. Treba sačekati da trg bude pun ljudi. Treba ubiti samo jednu jedinu osobu. Izazvati paniku. I onda se mirno udaljiti. Pustiti strah da buja kao tumor na tkivu grada. Spokojno proći kroz uspaničenu gomilu. Ja sam, zapravo, petparački prorok. Pišem horoskop. Sad sam postao svjestan te činjenice. I neobično sam radostan zbog toga.

Radostan terorist, radostan ubojica. Svijetu nedostaje više takvih ljudi. Ljudi potpuno zadovoljnih svojom misijom. Njihov mir je nešto što treba brižno uzgajati, jer jedino on može spasiti svijet.

Uredi jedne banke su idealno mjesto za jednokratno snajpersko gnijezdo. Moram samo pronaći način kako da se uvučem u te prostorije, a da ne budem sumnjiv. Ja moram ostati siguran, neotkriven, moram paziti da ne napravim krivi korak, inače bi cijeli plan, sva moja ljubav i milosrđe mogli ostati neostvareni. Smrt, moja ljubavnica, mora biti zadovoljena. Krvavi trg treba biti njezina bračna postelja, topla, subotnja, osunčana postelja u kojoj ćemo ljubiti svijet s puno strasti.

Strah je pogonsko gorivo čovječanstva. Kakva žalosna činjenica. Kakva loša zamjena za istinsku svetačku ljubav.

Snajper je alat milosrđa. Zapravo idealan saputnik mom sadizmu. O, koliko se toga sudara u meni. Koliko samo ljubavi osjećam razmišljajući o smrti. Kao i svaka ljubav i ova je gotovo neopisiva, jezik je nedovoljan, kus, njegova značenja su nedostatna za izraziti ljubav.

Ovo je uzaludna rabota, ovo slaganje riječi koje neće imati tko čitati kada ostvarim svoje planove. Kada ne bude ljudi i vrijeme će prestati postojati. Neće biti ni vremena da mu ostavim u naslijeđe posljednju priču o posljednjem svecu. Konačnu svetu knjigu neće imati tko čitati. I to me ne žalosti jer to je jedini ispravan put ka Bogu. Kako je Pavezze rekao poništavanjem sebe postajemo sveci, postajemo heroji koji su učinili sve da donesu mir svijetu. To što neće biti nikoga da mi oda priznanje je dokaz da ja priznanje i ne tražim. To je prilično svetački pristup stvarima ako mene pitate. Dokaz moje nesebičnosti, a prava, istinska, svetačka ljubav mora biti nesebična. Moj poklon svijetu ne traži uzvraćanje. Moaj ljubav je sama sebi dovoljna. Ona je sama od, sebe ali je dovoljna svima. Ne u ime Boga, ne u ime ideje, u ime ljubavi koja je neobjašnjiva i nedokučiva onima koji nisu sveti i koji nisu spremni da postanu konačni ljubavnici konačnog svijeta u kojem neće biti vremena, samo potpuni mir koji će obrasti mahovina i trave i koji će mirisati u vječnost koju ljudi, kratkovidi i slabodušni kakvi jesu nisu u stanju u spoznati. Ja sam Krist. Jebeš mene.

marko tomaš

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: