Fascinacija pretpostavljanjem: U odbranu proze, esej Zejdi Smit – I deo Američka spisateljica Zejdi Smit kritikuje koncepciju proze prema kojoj je dozvoljeno pisati samo o onima koji su slični nama, tj. samo o onom iskustvu koje nam je rasno, seksualno, genetski, nacionalno, politički blisko

Oduvek sam bila svesna da sam nedosledna ličnost. Da imam u glavi mnoštvo kontradiktornih glasova. Stidela sam se toga kao dete. Činilo mi se da se drugi ljudi osećaju snažno, da tačno znaju ko su. Nikad nisam bila takva. Nikada nisam mogla da se otarasim sumnje da je sve na meni posledica niza neverovatnih okolnosti – ponajmanje od one da sam rođena uprkos šansama od 400 milijardi prema 1. Kako sam ja gledala na to, čak i moja najdublja osećanja i ubeđenja lako su bi mogla biti drugačija, samo da sam rođena u nekoj drugoj porodici, ili da sam dete iz drugog veka, druge države, drugog Boga. Misli su mi lutale.

Daću konkretan primer: ako bi mi devojčica iz Pakistana koja živi blizu mene slikala mehndi na rukama –    volela je da vežba na meni – u tom trenutku biz zamišljala da sam njena sestra. Zamišljala bih da živim sa Asmom i da znam i osećam stvari koje je ona znala i osećala. Istini za volju, retko kad bih odlazila u kuće mojih prijatelja a da se ne zapitam kako bi izgledalo da nikada ne odem odatle. Odnosno, kako bi bilo biti Poljak ili Ganac, Irac ili Bengalac, biti bogatiji ili siromašniji, izgovarati ove molitve ili se zalagati za onu politiku. Bila sam voajer jednakih mogućnosti. Želela sam da znam kako je to biti svako. Iznad svega, pitala sam se kako bi bilo verovati u stvari u koje nisam verovala. Kad god bih provodila vreme sa mojim pobožnim ujakom Rikijem i kada bi došao trenutak da svi oko stola pognu glave, zatvore oči i zahvale se Bogu na porciji ribe, ja sam mogla isuviše lako da ubedim sebe kako sam i ja Jehovin svedok. Videla bih sebe kako napuštam ostrvo, stižem u ledenu Englesku, drhtim i uzimam ruke svoje majke, koja je – u ovoj izmišljenoj verziji – sada bila moja starija sestra.

Ne tvrdim da sam bilo šta od ovoga zamišljala ispravno – samo kompulzivno. I šta god sam radila u životu, radila sam knjigama. Živela sam u njima i osećala sam kako one žive u meni. Osećala sam da sam Džejn Ejr, i gospodin Bisvas i Dejdvid Koperfild. Naše autobiografske koordinate retko su se poklapale. Nikada mi prijatelj nije umro od overdoziranja, niti me je otac silovao, niti sam živela u Trinidadu, ili na dubokom jugu ili u devetnaestom veku. Ali bila sam tužna i izgubljena, ponekad očajna, često zbunjena. Na osnovu takvih krhkih emocionalnih tragova otkrila sam kako saosećam sa tim izmišljenim strancima: saosećam s njima, uz njih i kroz njih, ekstrapolirajući iz sopstvenih emocija, koje su, iako ubedljivo zanemarljivije u poređenju sa velikim književnim dramama, još uvek imale određene veza sa njima, kao i sva ljudska osećanja. Glasovi tih likova pridružili su se svim ostalim glasovima u meni, što je za posledicu imalo da mi moj “sopstveni glas” bude nejasan. Ili je možda bolje reći: Nikad nisam verovala sebi da imam glas koji je potpuno odvojen od mnogih glasova koje svakodnevno čujem, čitam i internalizujem.

Nismo li malo previše pasivni u odnosu na nasleđene koncepte? Dozvoljavamo im da misle umesto nas i da nam služe kao oznake na onim mestima na kojima nas mrzi da razmišljamo. O tome šta je rečeno. A sigurno je da je spisateljski zadatak da se misli svojom glavom!

U nekom trenutku tokom ovog nedoslednog detinjstva, zapanjio me je stari crtani film na koji sam naletela. U njemu je prikazan Čarls Dikens, sav zadovoljan što je okružen svim svojim likovima koji su postajali živi. Smatrala sam tu sliku utešnom. Dikens nije izgledao zabrinuto ili posramljeno. Kao da nije ni posumnjao da je možda šizofren ili da boluje od nečeg drugog. Imao je naziv za svoje stanje: romansijer. Rano u mom životu, to je postala i moja glavna priča. I tako već godinama, na stranicama romana, „ja“ su i odrasli i deca, muško i žensko, crni, smeđi i beli, homoseksualci i strejt, smešni i tragični, liberalni i konzervativni, religiozni i bezbožni, da ne pominjem živi i mrtvi. Svi ti glasovi u meni su dolazili do vazduha, i iako nikada nisam postigla nivo zadovoljstva koji sam videla u onom crtanom filmu – koji je možda i fikcija – vremenom sam sve više težila tome da se manje sramim mog kompulsivnog interesovanja za živote drugih i mnogostruke glasove u mojoj glavi. Ipak, kad god osetim onaj stari samoprezir, pokušavam da se prisetim tog crtanog filma, pored onih dobro poznatih stihova Volta Vitmena:

Da li protivrečim sebi?
Dobro, onda protivrečim sebi,
(Veliki sam, sadržim mnoštvo)

Sigurna sam da nisam prva spisateljica koja je iskopala taj stari Vitmenov biser u odbranu naše neodbranjive umetnosti. U ovom trenutku bilo bi veoma lako odmarširati dalje i napisati trijumfalnu odbranu proze, ismevajući one koji su sumnjičavi prema toj praksi – to je onaj tip čitaoca koji se pita kako je neko napisao Anu Karenjinu ili zašto je Zora Nil Herston (Zora Neale Hurston) jednom napisala knjigu u kojoj nema crnaca, ili zašto je jedna lezbejka poput Patriše Hajsmit (Patricia Highsmith) potrošila toliko vremena zamišljajući sebe u koži jednog (tobože) strejt belca po imenu Ripli. Ali ja ne pišem beletristiku u trijumfalističkom duhu, pa je ne mogu ni braniti na taj način. Osim toga, jedan suprotan glas u mojoj glavi otkriva u Vitmenovim stihovima nezanemarljivu privilegovanost. Sadržati mnoštvo, baš sada, zvuči kao kolonizatorski čin. Ko je taj Vitmen i šta misli ko je on, ma šta da sadrži? Neka Vitmen govori u ime Vitmena – ja ću govoriti u svoje ime, hvala lepo. Kako Vitmen – belac, homoseksualac, Amerikanac – može sadržati, recimo, crnu poliseksualnu Britanku, nebinarnog Palestinca ili republikanca baptistu iz Atlante? Kako Vitmen, koji je umro 1892. godine, može sadržati, ili kako on uopšte može znati bilo šta o ma kome od nas, takvi kakvi smo, u ovoj burnoj 2019. godini?

Ovaj unutrašnji glas sumnja da problem započinje u toj reči, sadržati, koja kao da deli leksički teren sa drugim problematičnim diskursima. Jezik zemljišnog prava. Jezik zatvorske ideologije. Jezik imigracione politike. Čak i jezik vojne strategije. Ali me ni ne čudi što smo ove 2019. godine preosetljivi na jezik, s obzirom na to da ga nosimo uz svoju ličnost, u svojim ustima i umovima. Tu je, nadohvat ruke, i našim uticanjem na njega možemo ga menjati, ponekad i radikalno. Dok se mnoga druga materijalna pitanja – upravo ekonomska nejednakost, reforma krivičnog pravosuđa, imigraciona politika i rat – pokazuju zastrašujuće nerešiva. Jezik postaje pogodno bojno polje. A jezik je takođe, doslovno, „sadržalac“. Termini koje odaberemo – ili ponuđeni termini – ponašaju se kao kontejneri za naše ideje, nužno oblikujući i određujući formu onoga što mislimo ili mislimo da mislimo. Naši argumenti u vezi sa “kulturnom aproprijacijom”, na primer, ne mogu a da ne budu pod velikim uticajem samog tog termina. Ipak, prema te dve pažljivo odabrane reči odnosimo se kao da su elementarne, neutralne same po sebi, kao da su pale s neba. A one su, naravno, kao i sam jezik, samo verbalni kontejner, koji, kao i svi takvi kontejneri, omogućava pojavu određenih ideja, dok ograničava mogućnost drugih.

Stara – i nikad naročito korisna – izreka nam govori o ono što već znamo da se pretvorilo u nešto poput pretnje: drži se svoje trake. Ovaj princip dozvoljava postojanje kategorije proze, ali zaista samo u onoj meri u kojoj mi prepoznajemo i priznajemo da je lično iskustvo nepovredivo i neprenosivo.

Ponekad se pitam kako bi izgledale naše rasprave o prozi ukoliko nam dominatni verbalni kontejneri za fenomen pisanja o drugima ne bi bili “kulturna aproprijacija”, već „interpersonalni voajerizam“ ili „duboka–fascinacija–drugim “ ili čak „međuepidermalna reanimacija “? Naše rasprave bi se i dalje vodile, možda bi i dalje bile ljutite – ali sigurna sam da ne bi bile iste. Nismo li malo previše pasivni u odnosu na nasleđene koncepte? Dozvoljavamo im da misle umesto nas i da nam služe kao oznake na onim mestima na kojima nas mrzi da razmišljamo. O tome šta je rečeno. A sigurno je da je spisateljski zadatak da se misli svojom glavom! I odmah, unutar tog gromoglasnog usklika, unutrašnji glas primećuje dašak nagoveštaja trijumfalizma bejbibumera, moralne neodgovornosti generacije X… Ja verujem da je spisateljski zadatak da se misli svojom glavom, iako taj zadatak za mene nije fiksno stanje već kontinuirani proces: nanovo razmišljati o stvarima, svaki put, u svakoj novoj situaciji. Ovo zahteva nezanemarljivu mentalnu fleksibilnosti. Ne postoji pobožnost u kulturi – bilo da je u pitanju mislim, dakle postojim, ili biti il’ ne biti, ili ti budi ti ili sadržim mnoštvo – koja je, ili bi trebalo da je, vezana za jedno mesto ili zaštićena od toka istorije. Uvek postoji potencijal za radikalne promene.

„Preispitajte sve što vam je rečeno“, poručuje nam Vitmen, „i odbacite sve ono što vam vređa dušu.“ Otkriću vam sve do kraja: ono što vređa moju dušu je ideja – popularna baš sada u kulturi, i predstavljena na nivou najveće složenosti – da možemo i treba da pišemo samo o ljudima koji su u osnovi „slični“ nama: rasno, seksualno, genetski, nacionalno, politički, lično. Da samo intimna autorska autobiografska veza sa likom može biti pravedna osnova za fikciju. Ja ne verujem u to. Ne bih mogla da napišem nijednu svoju knjigu u suprotnom. Ali ne osećam se trijumfalno u svom otpadništvu. Može biti da niko više ne želi ili nikome više ne trebaju romani poput mojih ili bilo koju vrstu književnosti koja se, da bi postojala, mora u osnovi suprotstavljati novoj teoriji „sličnosti“. Može biti da ostajemo bez cele jedne kategorije onoga što smo nekada nazivali prozom. A ako dovoljno ljudi odustane od koncepta proze kao što smo je nekada shvatali, borba protiv ove transformacije biće ravna ratovanju protiv neologizma impactful (bezuticajan, prim. prev.) ili žaljena za modalnim glagolom shall. Kako je sa jezikom, tako je i sa kulturom: ono što se ne koristi ili ga niko ne želi, umire. Ono što je potrebno cveta i širi se.

Shodno tome, moje interesovanje ovde nije toliko preskriptivno koliko deskriptivno. Za mene pitanje nije: Da li treba odustati od proze? (Čitaoci će to odlučiti – već su u procesu odlučivanja. Mnogi su već odlučili.) Pitanje je: znamo li šta je književnost bila? Mi mislimo da znamo. U procesu odustajanja od nje, optužili smo je za aproprijaciju, kolonizaciju, zabludu, sujetu, naivnost, političku i moralnu neodgovornost. Pronašli smo bezbroj načina kako da dođemo do željene književnosti, ali retko zastanemo da se zapitamo ili se setimo šta smo od nje tražili – koje teorije o sebi i drugima nam je nudila ili zašto su te teorije toliko dugo bile mnogima značajne. Postiđeni romanom – i njegovom zastrašujućom navikom da stavlja reči u usta drugima – mnogi su brzo prešli na ono što smatraju sigurnijim, naime, na navodno neupitnu autentičnost ličnog iskustva.

Stara – i nikad naročito korisna – izreka nam govori o ono što već znamo da se pretvorilo u nešto poput pretnje: drži se svoje trake. Ovaj princip dozvoljava postojanje kategorije proze, ali zaista samo u onoj meri u kojoj mi prepoznajemo i priznajemo da je lično iskustvo nepovredivo i neprenosivo. Ona priznaje da lično iskustvo može biti prikazano, veoma pažljivo, onima koji nisu poput nas. strancima, čak i neprijatelju – ali insistira na tome da ga oni nikada ne mogu istinski deliti. Ovo pravilo deluje takođe i u suprotnom pravcu: iskustvo onih koji nisu poput nas nikad ne možemo prisvojiti, nikada podražavati ili na drugi način „ukrasti“. (Kao što je primetio filozof Entoni Epaja (Anthony Appiah), ove ideje kulturnog vlasništva dele određenu DNK sa kasnokapitalističkim konceptom integriteta brenda.) Samo oni nalik nama su poput nas. Samo oni koji su poput nas mogu nas razumeti – ili bi uopšte trebalo da pokušaju da nas razumeju. To su oni čija celokupna filozofska konstrukcija zavisi od vidljivosti i legitimnosti, to jest od sigurnosti sa kojom određujemo ko jeste a ko nije “poput nas”, jednostavno u zavisnosti od toga kako nam izgledaju i/ili šta imaju da nam kažu.

Proza nije verovala ni u šta od svega toga. Proza je verovala da ljudi imaju mnogo više da ponude od onoga što biraju da pokažu. Proza se pitala šta bi sličnost sa nama samima uopšte trebalo da znači, uzevši u obzir to da je sama svest jedna duboka tajna, koju su mnoge druge discipline – naročito filozofija – istraživale milenijumima, ne uspevši da o njoj donesu ikakve konačne zaključke. Proza je bila sumnjičava prema bilo kojoj teoriji sopstva za koju se činilo da je u velikoj meri zasnovana na onome što se može videti ljudskim okom, to jest onim delovima našeg sopstva koji su materijalni, manifestni i jasno vidljivi u gomili. Proza – bar ona koja je išta vredela – bila je puna sumnje, pre svega sumnje u sebe. Bila je smrtno ozbiljna u svojim sumnjama u sopstvo.

Izvor: nybooks.com
Ilustracija: Laurie Atkins
Prevod: Danilo Lučić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: