Dnevnik teroriste (42): Fragmenti užasa

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste: Fragmenti užasa

[dropcaps round=”no”]1[/dropcaps]

Svakako, u jednom trenutku sve se počne ponavljati. Čovjek postaje užasnut. Nije dovoljno što živi na proizvodnoj traci, stvari se još ciklično ponavljaju. Smjenjuju se godišnja doba i već to je dovoljno da se čovjek zaprepasti. Proljeće, ljeto, jesen, zima. I tako po sedamdesetak ili više puta u ljudskom životu. A jedino je refren dobar kad se ponavlja. Ako je dobar uopće.  No, sve je to samo dio užasa.

[dropcaps round=”no”]2[/dropcaps]

Živimo u svijetu patnje. U svijetu progona. Rušenja. Mrtvi se kotrljaju planetom kao otpad. Potresne slike se smjenjuju jedna za drugom. Mi glumimo sućut. Mi smo konsternirani. A nitko nikome nije objavio rat. Ratovi se, dakle, vode, ali nitko nikome nije objavio rat. To znači da nema više rata. Sve je to samo teror, sa svih strana. Demonstracija sile ili izljev očaja, sasvim je svejedno. Bez obzira u čije ime se obavlja klanje mi živimo postratno doba, doba terora. Milosti nema niotkuda. Bog nas je napustio jer ga nismo trebali.

[dropcaps round=”no”]3[/dropcaps]

Srljanje mora završiti. Natjecanje mora završiti. Jurnjava mora stati. Ljudi jure, srljaju, natječu se, gaze jedni preko drugih ka nekakvom cilju nakon kojeg će uslijediti samo unutarnja praznina kad shvate da su i dalje sami, bez nade, bez budućnosti, samo prvi među mrtvima. Kada se okrenu oko sebe neće vidjeti nikoga. Kada pogledaju u sebe tamo ne nalaze Boga, nikakav kozmos pun čuda, samo prazninu, ništavilo. Okrenuli smo glave jedni od drugih jer mislimo da smo bolji i zaslužujemo više bez obzira na nedostatak bilo kakvih kriterija kojima se to mjeri. Mi sami smo ograda, zid, neprelazan.

[dropcaps round=”no”]4[/dropcaps]

Moje lice može biti lice milosti. Moje lice tamno od sunca može postati lice milosti. Moje lice s ispucalim kapilarima može postati lice milosti. Moje lice moje biti zadnji užas koji će itko vidjeti. Moje lice, dakle, može postati konačna milost. Moje lice je spremno za blagost. Trenirao sam ga. Prilježno sam vježbao spokoj. Vježbao sam lice ljubavi za one koji su spremni na milost. Vježbao sam lice ljubavi za one koji nisu spremni na milost. Vježbam. Sutra ću krenuti.

[dropcaps round=”no”]5[/dropcaps]

Gledam kroz prozor. Grad je tu ali ja vidim samo pustinju. Beskrajnu. Proteže se preko gradskih granica. Vidim pustinju koju su stvorili ljudi. Ljudi otrovni pustinjski mravi. Ljudi škorpioni. Ljudi zvečarke. Kanibali. Oni naseljavaju pustinju. Grad je samo privid. Grad je hologram baš kao i brda i šume koje ga okružuju. Ljudi su programirani da vide grad i brda i rijeku i šumu unatoč tomu što žive u pustinji. Ljudi su bezdušni. Kroz njihove vene kao kroz računar kolaju nule i jedinice.

[dropcaps round=”no”]6[/dropcaps]

Ja sam svećenik. Jedini svećenik. Usamljeni svećenik. Ali svećenik božanske ljubavi i milosti. Svima ću nad mrtvim tijelom izgovoriti molitvu prije nego rastrgnem svoje lice. Prije nego zarijem svoje nokte u vlastiti vrat i iščupam si vratnu žilu koju ću rastezati do puknuća. Onda ću gledati kako me napušta krv. Jedina krv preostala na ovom svijetu. Gledat ću kako natapa pustinju. Gledat ću kako iz nje izrasta prava šuma, kako iz nje istrčavaju zvijeri, kako iz nje izlijeću ptice. Zatim ću sklopiti oči.