Dnevnik teroriste (41): Treniranje kamena

Marko Tomaš
Dnevnik teroriste: Treniranje kamena

Tu je negdje. Postoji. Zato mene nije strah. I zato sam pobjegao od ljudi, jer ovdje gdje sam sada nema samoće. Nije to kao među ljudima. Uvijek sam i ništa.

Ovdje možeš shvatiti bitnost cvijeća. Možeš pseći pogled pretvoriti u značenje i igru. Možeš kretanje mačke vidjeti kao jedino savršenstvo. Možeš osjetiti kako drvo diše i diše i diše i zato raste prema nebu. Jednostavno je znati kuda rasti, kako se pretvoriti u paru kada zatreba biti para da pokreneš ili ugriješ neko tijelo koje se smrzava unatoč tomu što znaš da sve treba prepustiti smrti, jer ne smijemo se opraštati, jer opraštanje, rastanci, oni nas uništavaju, čine skrušenim kada treba podignuti glavu, kada treba proći naprijed, otvoriti šaku i pružiti ruku ka nebu i pokazati onima koji vječno bulje u zemlju sijalicu koja nas grije, to nebo ka kojem rastemo i od kojega se rastajemo jer smo sami izabrali da se sagnemo ka zemlji.

Sunce mi je u zubima. Cijeli je svijet u meni. Izvan mene nema ničega. Izvan mene prestaje postojanje. Sav je svijet i sva je božja milost u mom stomaku. Tu otkucava kao tempirana bomba. Tu se čuje zloslutno tik-tak. Tu se kuhaju konačne eksplozije. U jednom želucu je sav svijet. Jadan svijet. Svijet izgubljen na tako malo prostoru a ipak beskonačan u svojoj izgubljenosti.

Pripremio sam oružije. Žudnju kojom ću otrovati ljude. To je savršeno kemijsko oružje. Tako ćemo ih pripremiti za konačni rat u kojem će se sukobiti i ranjavati cinizmom. Sve sam pripremio. Spreman sam, gospode da te vratim na zemlju. Spreman sam osloboditi ptice. Spreman sam osloboditi medvjede. Vratiti pse u divljinu.

Stojim pred zrcalom i ponavljam mantre. Samouvjeravam se. Pripremam sebe vojnika. Pripremam sebe teroristu. Pripremam sebe bombu. Pripremam svoju dušu za konačnu istinsku bol koja će prethoditi spokoju, miru, ravnoteži koja će biti crveni tepih za doček Boga. Bit će to tepih od krvi koji ću istkati pred božje noge. Dokinut ću sumnju, cinizam, izdaju, dokinut ću deponiju u koju se čovječanstvo pretvorilo i koja je zagušila svijet. Više nitko neće morati ništa. Više neće biti patnje jer neće biti ljudi.

Spremam se za zadnju cigaretu. Za zadnju rakiju. Nemir pokušavam utišati. Moram obrasti bršljanom. Moram postati kamen. Miran. Moram biti miran kao kamen. Moram biti jednako tvrd i spokojan i vječan u samom sebi. Moram biti lud kao bršljan. Moram obrasti svijet i pretvoriti ga u savršenu tišinu, tišinu koja će pustiti ljepotu da buja.

Milost će preplaviti svijet. Tišina milosti će postati jedina glazba. Zemlja će postati božji vrt. Zemlja će postati ono što je oduvijek trebala biti. Vratit će se sebi. Ljudi moraju nestati, jer više ih nije moguće vratiti s krivog puta kojim su odabrali kročiti. Nazvat će me teroristom ne shvatajući da sam ja konačni, zadnji svećenik. Oni ka kojima kročim znat će svoju sudbinu. A ljudska je sudbina jasna. Nema utjehe među ljudima. Zato moram vratiti Boga u ime kojeg ću podariti milost čovječanstvu koje ne shvata da je došlo koncu.