Marko Tomaš
Dnevnik teroriste: Loša ideja
Dogode se i takvi dani. Probudim se pun životnog elana. Kroz prozor bacim pogled na sunčan dan i pomislim kako je predivno i jednostavno biti živ i biti čovjek. Svijet je šarena tržnica, zrakom kruže razgovorčići, razmjena riječi o svakodnevnim stvarima, ushit sunčanim vremenom, svijet je pun glazbe, sve je na svijetu glazba, ja sam glazba, svi oko mene su glazba, svako drvo je radosna činjenica, a tek voda, rijeke, mora, potoci, voda koja lipti iz otvorene česme i kola našim tijelom, voda od koje smo sačinjeni. Kako takav svijet iz dana u dan uspoređivati, čak štoviše smatrati paklom, kako voljeti bližnjeg svog kada, ako ga stvarno upoznaš, ako istinski pogledaš lice bližnjeg, ako ga razotkriješ osjetiš samo prijezir koji je kruta tvar od koje si sačinjen. Voda kola oklopom od prijezira.
Svejedno, ima dana kada sam radostan i čak poželim napustiti svoju kulu, bunker u kojem boravim potpuno predan svom poslanju. Radost, doduše, traje kratko i uglavnom me podsjeti na sve zbog čega sam prezreo bližnje, a budući bogougodnih nastojanja i ideja, svaki mi je čovjek brat i sestra, blizak poput zraka koji dišem. Ali dok me zrak održava u životu, ova me bliskost tjera na kašalj. Kašalj čiji je uzrok kronična uznemirenost, osjećaj da su ljudi izdali boga, osjećaj da su ljudi izdali mene, a budući da su izdali Boga jasno je da su izdali, prije svega, sami sebe naročito djeliće svog bića koji su mogli izrasti u radost.
Bilo je pitanje trenutka kad će nastupiti slom. Slom sam mogao naslutiti, ali nisam mogao predvidjeti njegove posljedice niti to kako ću reagirati na njega.
Bio je to jedan od radosnih dana, onih u kojima nam se učini da je postojanje jednostavno i čisto poput svega nedokučivog ljudima. Ne pristajem na optužbe da sam sam kriv. Ljudi su uništili ljubav jer je nisu mogli shvatiti. Ljepota ljude nagoni da uništavaju, jer ne znaju što bi s njom učinili. Ljudi su mirni kad su okruženi rugobom. Ljepota u ljudima izaziva paranoju. Neobjašnjive su mi te stvari, ali tek sve je tako namješteno. Lakše je uništavati nego težiti bilo kakvom idealu. To podrazumijeva određene duhovne i tjelesne napore. Uništavanje je radosnije, jer je lako. Lako je uzeti život, teško je stvoriti ga, izvajati ga, oblikovati. Čini se da idem ka novom slomu i zato se moram držati za svoje riječi. Pisanje je obnavljanje, učvršćivanje vjere u to da su moje namjere časne i milosrdne.
Slom sam doživio na tržnici. Volio sam tržnice. Volio sam odlaziti tamo, zato sam radost življenja i usporedio sa užurbanom i šarenom tržnicom. Lijepo je probuditi se u radostan život pun šarenila i glazbe, lijepo je kad je kič zabavan, nije lijepo kada kič postane zakonitost. Radostan bih u radosnom jutro žurio ka cvrkutavoj tržnici, hrlio bih među ljude zaboravljajući u tim trenucima skoru budućnost u kojoj me čeka potpuni slom koji će promjeniti moj život iz korijena, slom koji će promjeniti pravac kojim sam krenuo ka oslobođenju.
Crvenožuto. To su jabuke. Modro kao tinta i još modrije. To su patlidžani. Crveno. To je rajčica. Tikvice su zelene. Naranče su isto kao i jabuke crvenožute samo su boje u tom slučaju doživjele potpunu ljubav. Tu su i ljudi, razgovorljivi. Glazba je tu. Ljudski prebiru voće i povrće i ja odjednom vidim kako se sokovi pretvaraju u prah pod ljudskim prstima. Slom je bio tu. Naprosto, u svemu čega se ljudi dotaknu ja vidim nasilje. Zato je ono jedino rješenje. Ljepota ne može pomoći svijetu. Samo čisto milosrđe konačnog kraja.
Čak i u radosnim jutrima koja me pokušavaju prevariti i skrenuti s puta odlazak na tržnicu je loša ideja izuev ako tamo krenem s namjerom da je dignem u zrak.